Assault on Precinct 13 (Napad na policijsku stanicu 13, 1976) - John Carpenter
U svom drugom filmu Carpenter je potvrdio da su ostvarenja sa policajcima generički bliska sa dva žanra koja su, takođe, preokupirana problematikom ustanovljenja ili kršenja Zakona i pitanjem erupcije ili suzdržavanja nasilja: Assault on Precinct 13 vrlo promišljeno kombinuje elemente vesterna i horora i daje im intrigantnu rezoluciju koja i danas izgleda svježa.
Naime, u skladu sa svojim prepoznatljivim intertekstualnim odnosom prema tradiciji, Carpenter je Assault on Precinct 13 profilisao kao svojevrsnu parafrazu remek-djela Rio Bravo (1959), kao što je i generičkom zapletu iz zombi filmova u kojima je opsada metafora invazionih i pritiskajućih sila de-humanizacije dao pojačanu političku dimenziju. Pored akcije i socijalnog komentara, režisera naročito zanima i analiziranje kodova ponašanja (drugačiji policijski etos) koji branitelje zatvora integrišu u koherentnu grupu, odnosno utvrđuju njihovu podudarnost - makar u licu zajedničke opasnosti - unutar jedne ‘šire’ etičke perspektive.
Zato je Assault on Precinct 13 i politički neutralan i angažovan u svojim implikacijama: s obzirom da se Carpenter fokusira na unutrašnju konstituciju junaka, spoljašnji neprijatelj je nebitan sem kao narativni pokretač, pa tako autorovo odbijanje da precizira ideološki karakter bandi koje opkoljavaju stanicu (bez obzira na brojne indikacije) njih ‘žanrovski’ smješta u bezlične sile zla, ali istovremeno, način na koji se odvija radnja upućuje da su institucije nesposobne da održe red, pa se ta ovlašćenja prenose na samoorganizovanu grupu ‘profesionalaca’.
48 Hrs. (48 časova, 1982) - Walter Hill
U najvećem hitu njegove cjelokupne karijere, buddy-buddy shemu Hill je interpretirao i prilagodio tako da su dva glavna junaka ne samo policajac i zatvorenik, već i između njih postoji jasan personalni antagonizam.
No, fabularni zaplet ne vodi distanciranju nego približavanju: režiser koristi ovakvu postavku u 48 Hrs. kako za generisanje akcionih i komičnih sekvenci (možda su baš najsmješnije one gdje Eddie Murphy glumi policajca), tako i da bi osvjetljavajuće komparirao - junaci se reflektuju jedan u drugom kao u nekoj vrsti ogledala - dvije naizgled različite ličnosti, dva stila življenja. Za Hilla, ovo upoređivanje - bilježenje kvaliteta, ali i mana - modus je da se oba lika humanizuju, da oba lika postanu simpatična, bez obzira na povremene grubosti ili podmetanja.
Nekad provjerenu formulu nije neophodno mnogo mijenjati, nije je potrebno temeljno redefinisati. Kako i samo ime kaže, Hill je nastavak Another 48 Hrs. (Još 48 časova, 1992) zamislio i ostvario kao još jednom ispričanu priču iz originala, ali bez eksploatacionih primjesa i pojednostavljenja. Buddy-buddy osnova je zadržana, kao i specifična mješavina akcije i komedije, i Hill je u Another 48 Hrs. podsjetio što znači nešto zbilja po-nov-iti.
Year of the Dragon (Godina zmaja, 1985) - Michael Cimino
Jeadn od najvećih mavericka američkog filma u Year of the Dragon našao je paradoksalnu, ali i katarzičnu tačku identifikacije u kontroverznoj figuri problematičnog policajca: bez obzira na određene spektakularno odrađene sekvence, kao i na prisustvo epskog senzibiliteta i širinu vizuelnog zahvata, vjerovatno najzanimljivija dimenzija filma dobija se kada se uspostavi dubinski složena paralela između samog Cimina i glavnog lika filma, kapetana Stanley Whitea (Mickey Rourke).
Nakon Heaven’s Gate (1980), remek-djela koje je naišlo samo na bespoštedne kritike, Cimino mora da je osjećao istu vrstu pravedničkog bijesa kao White. I kao što će njegov junak tokom filma zaratiti sa svima u svom pohodu, tako je i Cimino, odbijajući kompromise, sebe predstavio kao nepokolebljivog auteura koji nema drugog ‘izlaza’ sem - autodestrukciju.
Sono otoko kyobo ni tsuki (Ovaj čovjek je brutalan, 1989) - Kitano Takeshi
Iskoristivši priliku koja mu se ukazala kada je Fukasaku Kinji, režiser koji je originalno bio određen za ovaj projekt, morao da napusti snimanje, Kitano je već svojim prvijencem akcidentalno preokrenuo u principijelno, i Sono otoku kyobo ni tsuki je prerastao u film gdje režiser dodatno konstruiše svoju glumačku personu, što stvara zanimljiva preklapanja ali i razilaženja koja će odrediti profil japanskog autora.
Sa takvom unutrašnjom tenzijom, Sono otoku kyobo ni tsuki potvrđuje kako je žanrovska perspektiva (u ovom slučaju policijskog trilera) uvijek posebni izazov kada je u pitanju proces esencijalizovanja vlastite poetike koji mora da ide uporedo sa novom definicijom poznatog imidža/lika koji je neko već stekao u javnosti: (de)familijarizujuća blizina tipskog narativa omogućava Kitanu da napravi napredak u obje dimenzije svog angažmana.
Efektnost ostvarenja, dakle, počiva na željenom preokretu gdje spomenuta tenzija proizvodi zahtijevani intenzitet, kako u poboljšanju predloška, tako i u pretvaranju nasilja u privilegovanu ekspresiju i glavnog junaka i samog filma. Upozorenje iz naslova ujedno je i najava dometa i metodologije Kitanove autorske obznane: ostalo je da se vidi kakve će sve implikacije, kakve nivoe egzekucije ili emocionalne prizvuke imati nasilje u sljedećim autorovim ostvarenjima.
Bad Lieutenant (Zli poručnik, 1992) - Abel Ferrara
Ispravni i pošteni policajci, u principu, nisu mnogo intrigirali filmske stvaraoce. Policajac kao oličenje autoriteta, kao otjelotvorenje, neposredna obznana Zakona, u sedmoj umjetnosti je prevashodno interesantan kao lik koji je na granici ili je već prešao preko nje, kao etički dubiozna persona, kao onaj koji vrši čin transgresije i tako omogućava da se film semantički kompleksnije uobliči nego što bi to bio slučaj kada bi se zadržala crno-bijela perspektiva, kada bi se dosljedno ispoštovala manihejska podjela u narativima koji se bave zločinom i njegovim kažnjavanjem.
Gotovo da nema nijedne negativnosti protiv koje bi nominalno trebao da se bori a da je sam ne posjeduje Poručnik (Harvey Keitel), glavni junak najboljeg Ferrarinog filma, Bad Lieutenant: on je korumpiran, nasilnik, seksualni prestupnik, narkoman, kockar. U religioznoj terminologiji Poručnik je personalizacija poroka, grijeha koji ga tjera iz jedne u drugu grešku: čini se da za njega nema i ne može biti iskupljenja, i on tone sve dublje i dublje.
No, u radikalnoj vizuri, tek onaj ko je izvan nade stupa na put izbavljenja: Poručnik dobija zadatak da otkrije ko su bili počinioci silovanja jedne časne sestre. Suočen sa odbijanjem sestre da identifikuje zločince zbog toga što im je ona već oprostila to neoprostivo djelo, Poručnik postepeno upoznaje da je i u ovakvom mračnom svijetu moguće, štoviše da je djelatno hrišćansko milosrđe.
Bad Lieutenant svjedoči da put spasenja nema logičku putanju, da on prevazilazi razumsku elaboraciju, da je on paradoksalan u razdvajanju denotativne pravde i konotativne pravednosti, jer je utemeljen na bez-razložnoj sveobuhvatnosti Ljubavi/ljubavi: iako zna da će ga to nužno voditi smrti, Poručnik se ne trudi da pomogne sebi, već omogućava krivcima, silovateljima da otpočnu drugi život. Na kraju autentičnog etičkog čina stoji žrtva.
Bonus video:
