Poznati glumac iz Srbije Igor Đorđević u razgovoru za “Vijesti” otkrio je da ga čeka nekoliko projekata koji se odvijaju paralelno, ali i da se oprobao u novoj ulozi - scenariste serije “Bunar” čije snimanje počinje danas, a u kojoj Đorđević, pored scenarija, igra i glavnu ulogu.
On je u prethodnom periodu boravio u Crnoj Gori gdje je bio na (mini) turneji s predstavom “Kozocid”, autorski projekat Vide Ognjenović, a u produkciji Gradskog pozorišta Podgorica. Pozorišnu akademiju u Novom Sadu, Đorđević je završio upravo u klasi Vide Ognjenović koja ga je više puta isticala kao jednog od njenih najboljih učenika, pa je stoga svaki zajednički projekat dodatna odgovornost koju, kaže Đorđević, doživljava kao nastavak studija.
Neposredno pred prvu izvedbu “Kozocida” nakon više od godinu dana neigranja, u Baru na Barskom ljetopisu, glumac je izdvojio vrijeme da s “Vijestima” podijeli uzbuđenje prije igranja, ali i da otkrije šta gledaoci mogu očekivati od serije “Bunar”, pa i od nove sezone “Državnog službenika”.
O tome kako je tekao proces stvaranja, kakav odnos ima prema pisanju, čemu teži da nauči svoje studente na Akademiji, te iskustvu rada na filmu “Dara iz Jasenovca” i uopšte saradnji s rediteljem Predragom Gagom Antonijevićem, ali i o odnosu prema društvenim i političkim aktuelnostima - glumac Igor Đorđević govori za “Vijesti”.
Nakon više od godinu dana, na Ljetnjoj pozornici u Baru odigrana je predstava “Kozocid”, a kasnije i u Budvi. Kakvi su utisci i kako Vam prija boravak u Crnoj Gori?
Meni je od samog početka i rad s profesoricom i mnogoljudnim ansamblom izuzetno prijao. Otkako sam došao u Crnu Goru, osjećam se kao da sam ovdje na nekom, nazovimo, poluodmoru. Stalno sebe podsjećam da sam došao da igram predstavu. I da, jesam vrlo uzbuđen zbog igranja. Volim ovu predstavu, volim čitavu ekipu i to kažem bez ikakve učtivosti jer to iskreno mislim i osjećam.
Je li Vam bilo naporno ponovo ući u ulogu koju tumačite i radnju koja se iznosi, možda tim više što je autorka Vida Ognjenović Vaša nekadašnja profesorica?
Apsolutno. Ja to čak doživljavam kao produžetak studija. Kada je rijetko igranje u pitanju, na to sam nažalost navikao, kao član ansambla Narodnog pozorišta. Jer Veliku scenu dijelimo s amsamblom opere i baleta. No, istrenirani smo i pomireni s tom činjenicom... zbog toga, svaki put se osjećamo pomalo kao na premijeri, i stres je povećan.
Znači li to da su neke predstave možda postavljene za odabranu publiku?
Ne, to samo znači da upravnici nijesu u stanju da spoje repertoar. (smijeh)
I ta priča o pravljenju zgrade opere, koja bi onda znatno rasteretila Veliku scenu, zapravo je šargarepa i uvijek iskrsne negdje pred izbore za potrebe male fascinacije publike. I istom brzinom utone u zaborav, jer se pojavi gondola, ili još bolje - metro... Zamjeram i nama glumcima što to tako dopuštamo, da se s tim igraju i zloupotrebljavaju. To se bez pritiska očito neće napraviti.
Period zatvorenosti usljed korone iskoristili ste da napišete scenario za seriju “Bunar” čije snimanje počinje sredinom avgusta. Kazali ste ranije da inspiraciju za tekstove scenaristi obično pronalaze u stvarnom životu, pa stoga, šta je bila Vaša inspiracija, kakva je serija u pitanju?
Ja sam se trudio da napišem onakvu seriju kakvu bih ja volio da vidim. Serija, kao televizijska forma, dosta je komercijalizovana i potcijenjena jer je imperativ stavljen na gledanost koja se uglavnom neprestano juri. Zbog toga se malo i podilazi ukusu ili očekivanjima publike, zarad te gledanosti. U svakom slučaju, to je svakako jedan biznis, ali s druge strane u taj biznis se može “poturiti” ili publici ponuditi nešto što je neočekivano, i što nema samo za cilj da zabavi i privuče pažnju. Ja sam krenuo od toga. Iskreno da vam kažem, nijesam imao nikakav uobličeni plan kakvu ću seriju da napišem, pa da sam sjeo i pisao po toj ideji ili planu. To se valjda zove slijepo pisanje - kad uđete u nešto, osmislite likove i prepustite se priči i gledate kuda će ta priča da vas odvede. To sam još u fazi stvaranja dijelio s Gagom Antonijevićem koji me je tematski usmjeravao i koji je u tom scenariju prepoznao neki kvalitet i odlučio da tu seriju producira. Nataša Drakulić svojim iskustvom je pomogla da sve to uobličim. Maša Nešković, s kojom prvi put sarađujem, i čijim sam razumijevanjem tog teksta zaista prezadovoljan, potpisuje režiju. I eto, sve se nekako spakovalo. Na moje veliko zadovoljstvo serija treba da počne da se snima 15. avgusta. Okupili smo najveći i najbitniji dio glumačke ekipe. A pored toga, nijesam još uvijek ni svjestan da sve to kreće tako brzo. Pored toga što sam napisao scenario, ja ću u seriji i da glumim, tako da sam višestruko uključen u stvaranje serije i iskreno da vam kažem nije mi baš svejedno. (smijeh)
Glumci se uglavnom prije odluče da se oprobaju kao režiseri nego kao scenaristi. Šta je Vas podstaklo da se posvetite pisanju scenarija i da li je u pitanju još jedna krimi-serija, kako su neki mediji prenijeli?
”Bunar” ima elemente krimi-serije, ali s obzirom na to da ima dužinu od 10 epizoda, onda serija dopušta da u sebi spoji više žanrova, što se u “Bunaru” i desilo.
Šta me je podstaklo na pisanje scenarija... Ja mislim, a mislim da nijesam jedini već je to opštepoznata činjenica, da je tekst najbitniji od svega. Ako tekst ne valja, onda vam je džaba sve, pa i da okupite ekipu na čelu s pokojnim Marlonom Brandom i raznim drugim velikim glumačkim zvijezdama. Ako tekst nije dobar, ništa vam ne može pomoći da iznesete projekat, ni reditelj, a ni glumac. Tim više jer ja oduvijek koketiram s idejom da napišem scenario, a zapravo zaista čitavog života pišem. Smatram da je pisanje važno za higijenu u glavi, za artikulaciju, zapravo da, ako želite da naučite da mislite, onda naučite da pišete. To govorim i svojim studentima na Akademiji. Podstičem ih da zapisuju, da pišu svoje impresije i kad gledaju predstave i kad im se nešto dešava, da vode dnevnike, nazovite to kako hoćete. Ja sam, dakle, iskoristio to što sam pomalo skriboman i što se ukazalo vrijeme, ništa drugo.
Spomenuli ste taj psihološki aspekt kada je pisanje u pitanju. Vjerujem i da je za Vaš primarni poziv, a to je gluma, upravo zbog toga što ulazite u glavu likova, njihov karakter i postupke, možda to od neke suštinske važnosti - kanalisanje svega kroz zapisivanje...
Jeste, zato što vas tjera da artikulišete svoje misli i osjećanja, da ih nazovete nekim imenima i da ih prenesete u realan svijet na papir ili ekran putem simbola. Ona time postaju vidljiva drugima i tako komuniciraju sa svetom, a ne ostaju u apstraktnom svijetu uma.
Ovo je Vaša treća saradnja s Predragom Antonijevićem.
Da, imamo seriju “Državni službenik”, film “Dara iz Jasenovca”, a ova serija će biti naš treći zajednički projekat. Pritom, sada s njim snimam treću sezonu “Državnog službenika”, paralelno s ovim. Može se reći da imamo prilično intenzivnu saradnju.
Rekla bih da postoje neki glumci i reditelji koji se pronađu i uspješno realizuju mnoge projekte zajedno. Na osnovu toga, može li se reći da je to i u slučaju Vas i Gage Antonijevića?
Apsolutno. Gagu već smatram svojim prijateljem. Dosta smo komunicirali dok smo pripremali sve ove projekte, a i on je jedan veoma intenzivan čovjek i čovjek od djela, pun ideja koje kod njega nikada ne ostaju samo na nekoj priči i planovima, već se dosta brzo i realizuju. Kao što vidite, scenario koji pišem još uvijek nijesmo ni završili kako treba, a već znamo da ćemo seriju snimati. I znam bar za još jedan projekat koji je potpuno nov, a koji ćemo zajedno realizovati. S njim to ide tako.
Recite mi nešto više o ulozi koju ste, tako ispada, sami sebi dodijelili?
(smijeh) Iza toga stoji jedna priča, ne bih to otkrivao. Ja tu ulogu nijesam pisao za sebe, ali se nekako na kraju ispostavilo tako. Glavna uloga je pripala meni, ne mogu reći na Gagino insistiranje, već na njegov predlog, jer se ni ja nijesam mnogo opirao toj ideji. Tako mogu reći da je “ispalo” da tu ulogu ipak, na kraju, igram ja. Ipak, prvobitna zamisao je bila potpuno suprotna. Pisao sam ulogu za drugog glumca, znao sam i za koga, naravno. Ne znam šta bih vam rekao, ali osjećanja su svakako pomiješana. Koliko je to dobro, a koliko nije dobro - vidjećemo.
Kakva je uloga u pitanju? Da li je opet to neki “negativac”, makar na prvi pogled?
Pod znacima navoda jeste, ponovo sam “negativac”. Igram Radomira Pavlovića, profesora filozofije koji je u jednom vrlo zanimljivom i burnom periodu života. Moram istaći da on nije jedini glavni lik u seriji. Imamo i ženski glavni lik koji se razvija paralelno s njegovom pričom. Oba lika doživljavaju slom u životu, a kako se priča odvija, mi gledamo kako se oni suočavaju s tim što im se dešava i kako izlaze iz bunara u koji su upali. Metaforično.
Dakle, u jednoj riječi naslova smještena je alegorija čitave serije? Bunar?
Jeste, tako je, a uz to imamo i bukvalno, odnosno fizički, bunar u seriji.
Moram Vas pitati i kako Vam je pala uloga ozloglašenog Anta Vrbana u filmu “Dara iz Jasenovca”, da li ste se premišljali s obzirom na ulogu lika koji tumačite? Pored toga, “Dara” je izazvala mnogo burnih reakcija i u Srbiji, regionu, ali i u svijetu, šta Vi mislite o svemu tome?
Teško, intezivno i mračno iskustvo. Ali vrlo otrežnjujuće. Suočavanje s mogućnošću da svaki čovjek ima potencijal da postane monstrum. I Jung je to govorio. I onaj ko misli da nema taj potencijal, opasno je u krivu.
Mnogo se snima u Srbiji, različiti žanrovi, filmovi, serije... Šta mislite o svemu tome? Imate li svoje favorite?
To je svakako dobro i za publiku i naročito za filmske radnike, glumce i njihove porodice. Hiperprodukcija ne mora uvijek da ide na uštrb kvaliteta. Svi u poslu se upinjemo da to dokažemo.
“Palim televizor samo da vidim vodostaj fekalija”
Kako na Vas kao glumca, sada i scenaristu, utiču sve društvene, pa i političke okolnosti koje se odvijaju na našoj, regionalnoj, ali i globalnoj sceni, van pozornice i iza kamera?
Iskreno, trudim se da ne pratim to pretjerano. Pratim onoliko koliko moram. A kad malo bolje razmislim - ne moram. To i kaže jedan lik iz serije: “Palim televizor samo da vidim vodostaj fekalija” (smijeh). Nijesam neko koga strašno interesuje taj društveni život, a s druge strane vi, htjeli to ili ne, kada pišete scenario koji se dešava danas i ovdje, vi na neki način pišete kritiku tog društva i našeg vremena. Tako da će taj moj odnos prema ovome što mi danas živimo najbolje moći da se vidi u samoj seriji. Iako to nije bio cilj.
Korona i državne službe
Da li biste otkrili šta publika može očekivati od treće sezone “Državnog službenika” i Vaše uloge? Serija je postala prilično popularna...
Tema je vrlo uzbudljiva, savremena i aktuelna. Moj lik kojeg sam dobio u prvoj sezoni, a kojeg ja mnogo volim, sada je dobio jedan novi zamah i ja se užasno radujem tome. Radujem se ponovnom susretu i saradnji sa čitavom tom ekipom. I ne mogu izdržati, ali evo, ukratko, tema je korona. Kako se državne službe u Srbiji bore s koronom.
Obrazovanje je danas najbolje oružje za borbu
Kako je raditi kao profesor na Akademiji, postoji li nešto čemu posebno težite u svom pristupu, što želite da prenesete na sve buduće kolege?
Etiku i važnost obrazovanja. Ako ste obrazovani i znate to da primijenite, imate najbolje moguće oružje za borbu u današnjem svijetu. Tako je u stvari bilo i prije 500 godina, tako će i biti. Samo nekad je bila borba s manjkom izvora znanja i informacija sad ih ima previše, i treba ih pažljivo selektovati.
Bonus video:
