Predstava “Čitač” u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta i Beo Arta proglašena je nedavno za najbolju predstavu 25. Jugoslovenskog pozorišnog festivala u Užicu. Reditelj predstave Boris Liješević dobio je “Ardalion” za najbolju režiju, Mirjana Karanović za najbolju žensku ulogu, a Marko Grabež za najbolju mušku ulogu u toj predstavi.
Grabež je dobro poznato ime na Gradu teatru, s obzirom da je igrao i u festivalskoj koprodukciji “Crvena” prije šest godina, a na ovogodišnjem 35. festivalu igrao je upravo u predstavi “Čitač”, koju je budvanska publika bila u prilici da isprati 7. i 8. avgusta na sceni između crkava.
Govoreći o predstavi “Čitač”, Marko Grabež je istakao da mu je drago što predstava napreduje i nakon premijere.
”Zanimljivo je kako se percepcija mijenja, s obzirom da je konferencija za novinare bila još u oktobru. Najbolje je iz ove vizure posmatrati predstavu. Jako mi se sviđa način na koji predstava napreduje nakon tog završenog procesa. Proces nikako ne staje, i dalje radimo i mijenjamo stvari. To je ono što je najbitnije da bi predstava živjela, po mom mišljenju. Kad god je ekipa predstave stala nakon procesa, ta predstava nije imala dug život, to je proces koji nikad ne prestaje”, kaže Grabež i dalje nastavlja razgovor za “Vijesti”.
Da li uvijek imate tu slobodu da radite na predstavi i nakon završenog procesa?
Nažalost, nemam. Ovo je bila idealna prilika za improvizaciju. Ne toliko ni za improvizaciju koliko za slobodu da se nešto promijeni. Daleko smo od improvizacije, ali je sjajan osjećaj da će te neko podržati i ispratiti ako kreneš nekim drugim putem.To cijela glumačka ekipa apsolutno podržava i svi pratimo jedni druge. Mislim da je preduslov da se takva atmosfera stvori zapravo ekipa koja te okružuje.
Predstava “Čitač” osvojila je nedavno četiri Ardaliona, između ostalog i za najbolju mušku ulogu za lik koji tumačite u ovoj predstavi. Koliko Vama znače nagrade?
Dobili smo nagrade za najbolju predstavu, najbolju režiju, najbolju žensku i najbolju mušku ulogu. Nisam očekivao, ko još može da očekuje to? To je “La la land”, uzeli smo sve Oskare. Stvarno je čast. Ko kaže da mu nagrade ništa ne znače mislim da govori neistine. To je priznanje da radite nešto dobro i da je neko drugi to vidio i prepoznao da je to dobro. Tako da je ta vrsta priznanja uvijek dobrodošla.
Koliko je korona promijenila svijet umjetnosti i pozorišta? Da li se publika još više uželjela pozorišnih predstava?
Mislim da je to uvijek tako kada vam neko nešto oduzme. Daću vam jedan primjer, nisam bio u pozorištu godinu dana i onda se dogodi korona i shvatim da ne mogu i onda mi nedostaje i baš tad hoću. To nam je korona svima uradila na svim aspektima, ukinula ti je sve što znaš da možeš i onda je tvoja volja da li želiš ili ne. Ali kad se desi potpuna obustava i lockdown onda čovjek poželi razne stvari, da opet iznova počne da ih radi i raduje im se. Svi smo se radovali pozorištu. Taj osjećaj se prepoznao na prvim aplauzima nakon korone, drugačije je. Nije samo aplauz predstavi, već aplauz susretu, aplauz samom pozorištu što opet živi.
Nedavno ste počeli da se bavite muzikom, osnovali ste rock band Koikoi u kom ste glavni vokal. Koja je razlika između aplauza nakon koncerta i aplauza nakon predstave?
Muzička scena mi je dala neki prostor slobode. Pozorišni okvir je dosta zatvoreniji i donosi još okvira sa sobom, a kroz muzički nastup mi se čini da mogu i na pozorišni da utičem, s obzirom na te slobode koje rok scena nosi. Mogu sa time da izmijenim i svoj osjećaj na glumačkoj sceni, tako da mislim da su vrlo kompatibilne i da igraju jedna za drugu.
Posljednji put ste na Gradu teatru bili 2016. godine, igrali ste u koprodukciji festivala “Crvena” zajedno sa Branislavom Lečićem. Koja je Vaša prva asocijacija na festival Grad teatar?
Dok smo igrali “Crvenu” razmišljao sam kako je Grad teatar posljednji bastion kulture u Budvi. Stvarno imam veliko poštovanje prema festivalu, s obzirom na to da sam apsolutno siguran da je svake godine velika muka da se održi, zbog drugog sadržaja koji Budva nosi. Koliko je do mene, dajem svu podršku da opstane, jer pored toliko klubova i buke i svega ostalog, stvarno svaka čast na tome što Grad teatar i dalje traje.
Muzička scena mi je dala neki prostor slobode. Pozorišni okvir je dosta zatvoreniji i donosi još okvira sa sobom, a kroz muzički nastup mi se čini da mogu i na pozorišni da utičem, s obzirom na te slobode koje rok scena nosi.
Zanimljivo je kako se percepcija mijenja, s obzirom da je konferencija za novinare bila još u oktobru. Najbolje je iz ove vizure posmatrati predstavu. Jako mi se sviđa način na koji predstava napreduje nakon tog završenog procesa. Proces nikako ne staje, i dalje radimo i mijenjamo stvari. To je ono što je najbitnije da bi predstava živjela, po mom mišljenju. Kad god je ekipa predstave stala nakon procesa, ta predstava nije imala dug život, to je proces koji nikad ne prestaje”, rekao je Marko Grabež o predstavi “Čitač”
Bonus video:
