Nazvan “Indiana Džounsom svijeta umjetnosti”, Artur Brend je cijeli život bio u potrazi za svjetski velikim ukradenim remek-djelima, od Pikasovih pa sve do Van Gogovih. On o svemu tome ovdje razgovara sa Ralfom Džounsom.
U gluho doba noći, dok ostatak svijeta spava, neko bi mogao nazvati Artura Brenda u njegovom amsterdamskom stanu sa tajnama o ukradenom umjetničkom djelu. Kada se odazove na poziv, Brend im ne može reći da je nezgodno vrijeme. “Morate raditi 24 sata, svih sedam dana u nedjelji”, kaže istraživač koji je nazvan “Indiana Džounsom svijeta umjetnosti” - “Jer ako im date previše vremena da razmisle o tome, neće vam se nikada više javiti.”
Poziv može biti dojava, trag ili neka vrsta priznanja. To bi mogla biti prva mrvica hleba koju Brend treba da bi počeo pratiti sliku vrijednu više miliona funti. Jednog marta, prije dvije godine pedesetogodišnjak, koji ima svijetloplave oči, svijetlu, razbarušenu kosu i nakrivljen osmijeh, pronašao je “Buste de femme”, Pikasovu sliku za koju misli da vrijedi oko 70 miliona funti (86 miliona dolara).
Nakon što su se raspitali o slici, koja je ukradena sa jahte jednog šeika 1999. godine, prišla su mu dva muškarca koja su predstavljala holandskog biznismena. Čovjek je kupio Pikasa, nesvjestan njegovog kriminalnog porijekla, pa su ga ova dva muškarca odnijela do njegovog stana, gdje je bio njegov tokom jedne mučnu noć. Brend je proračunao da je, ne uključujući “Buste de Femme”, ušao u trag nekoliko desetina umjetničkih djela, ukupne vrijednosti oko 250 miliona funti (307 miliona dolara).
Brend je živio u južnoj Španiji kao student na razmjeni kada se prvi put počeo interesovati za svijet umjetnosti. Pridružio se Romima koji su bili u potrazi za blagom i tom prilikom je pronašao tri srebrna rimska novčića. “Odlučio sam da moja budućnost treba biti obilježena istraživanjem prošlosti”, rekao je on u govoru na TED-u 2015. godine. Počeo je češljati po novinama u potrazi za pričama o ukradenim umjetničkim djelima, zapisujući imena umješanih ljudi. On vjeruje da je jedini umjetnički detektiv na planeti.
Neželjena rasprava
Trenutno radi na više slučajeva, uključujući krađu “La Nappe Blanche” Žorža Braka iz švedskog muzeja 1993. godine i slučaj muzeja Izabele Stjuart Gardner iz 1990. godine: najveća pljačka umjetnosti u istoriji, u kojoj su dva lopova obučena kao policajci ukrala umjetnine u vrijednosti od oko 500 miliona dolara iz bostonske institucije. No, iako je poznat po svom detektivskom poslu, njegov glavni izvor prihoda je ipak tradicionalnije umjetničko savjetovanje. To je zato što on, uglavnom, svojom inicijaciom vodi istrage i o svom trošku. Samo ga je jednom angažovao muzej. Takođe, rijetko dobija direktnu finansijsku nagradu za svoj uspjeh - iako je otprilike prije dvije godine prihvatio simboličnu sumu od 3 hiljade funti za njegovo posljednje popularni povraćaj, kada je u decembru vratio na Magdalen koledž, Univerziteta Oksford, ukradeni prsten Oskara Vajlda.
On to ranije nije rekao medijima, ali kada je poslao fotografije pronađenog prstena na Magdalen koledž, rekli su mu da je lažan. Vjerovali su da se grčki natpis na prstenu nalazi iznutra, a ne spolja. Nije mogao da vjeruje: “Ne umijem da vozim auto; Ne umijem da promijenim sijalicu; ali ne pravim greške u svom poslu.”
Uvjeren da je Magdalen koledž pogriješio, Brend je uradio svoje istraživanje. Na kraju je pronašao pismo u kojem Vajld kaže da je natpis spolja. “Bio sam tako ljut na Oksford”, kaže Brend. “To je bila najgluplja avantura u mom životu.” Osjećao se “nevjerovatno omalovaženim”, od strane njih da je odlučio da ne ode na primopredaju prstena.
Svijet voli pljačku umjetnosti. Obično je to zločin u kojem niko ne strada, a postoji i sumnja da javnost možda čak i uživa u tome kad odvažni lopovi uspiju trijumfovati nad establišmentom - muzejima, galerijama, imućnim svijetom. Međutim, pošto je svakom dobrom pljačkašu potreban policajac, svijet je takođe fasciniran Arturom Brendom, obzirnim ekspertom koji pokušava da vrati umjetnička djela njihovim zakonitim vlasnicima.
Vrijedna slika je ukradena iz muzeja. Policija traga za dokazima, juri tragove, ali dvije godine kasnije nisu ništa mudriji o tome gdje bi se slika mogla nalaziti. Poslije ove dvije godine, njihova istraga se završava. Tipičan slučaj mu može uzeti oko osam godina za razriješavanje. “To je jako težak posao”, kaže on. “Puno krvi, znoja i suza. Niko vam ne plaća, ali na kraju možete napisati knjige o tome, koje su prevedene na sedam ili osam jezika.”
Trka sa vremenom
Krajem 2018. primio je poziv od iranskog trgovca umjetninama koji živi u Njemačkoj. Jedanaest godina ranije, neke knjige velike vrijednosti ukradene su od Đafara Gazija (Djafar Ghazy), iranskog kolekcionara knjiga sa prebivalištem u Minhenu. Trgovac umjetničkim djelima je rekao Brendu da su mu se obratila trojica ljudi koji imaju veze sa iranskom ambasadom, koji su mu rekli da traže knjigu pod nazivom “Hafizov Divan”, rukopis iz 15. vijeka vrijedan stotine hiljada funti. Premda je knjiga po zakonu pripadala Njemačkoj, Brend smatra da su Iranci vjerovali da će je, ako je prvi pronađu, jednostavno moći odnijeti u Iran. “Ako ga pronađem prije nego što ga oni pronađu”, rekao je Brend trgovcu, “vraća se legalnom vlasniku i oni su Vam skinuti sa grbače.”
Istragu je započeo u Londonu jer je to, kaže Brend, jedan od centara svijeta umjetničkog kriminala - i zato što tamo živi mnogo bogatih Iranaca. Poslao je posrednika, trgovca antikvitetima Vilijama Vereša, po kriminalnom podzemlju da postavlja pitanja. Kada je jedan čovjek izgledao radoznalo, Brend se našao sa Verešem i ovim kontaktom u jednom mračnom baru. Kontakt je počeo da se znoji, kaže Brend, i priznao je da poznaje osobu koja je kupila knjigu. Pošto je kupac znao da se i Iranci raspituju za knjigu, postao je nervozan i odletio je u Pariz kako bi mogao da vrati svoj novac. U strahu da više nikada neće vidjeti knjigu, Brend je uputio praznu prijetnju kontaktu: “Slušaj, moraš odmah da zoveš tog idiota u Parizu i kažeš mu da leti prvim avionom nazad ili ću pozvati Irance i reći im njegovo ime.”
Prazna prijetnja je uspjela. Kupac se vratio u London sa knjigom. Brend je preuzeo i otputovao u Njemačku u januaru prošle godine, kako bi je predao Gazijevoj (Ghazy) porodici. Pobijedio je iransku tajnu službu.
Utisak koji dobijate slušajući Brenda je da je umjetnički svijet truo do srži. Krivotvorenje umjetnosti treća je po zastupljenosti kriminalna aktivnost na Zemlji, nakon droge i oružja, a Brend vjeruje da je čak 10% onog što je izloženo u muzejima lažno. “Svijet umjetničkog kriminala je poput piramide”, kaže on. “Na dnu piramide imate stotine hiljada ljudi, ali kada dođete do vrha piramide, imate 30, 40 osoba koje manje-više kontrolišu cijelo ilegalno tržište umjetnina.”
Kada Brend krene u potragu za nestalim umjetničkim djelom, može potražiti pomoć od “pristojnih trgovaca umjetninama”, ali trgovina umjetničkim djelima i nije sasvim bezazlena profesija. “Svijet umjetičkog kriminala i zvanični svijet umjetnosti, nisu potpuno odvojeni”, kaže on. “Sve je u novcu. Većina ljudi to radi zbog novca i samo ga pokušavaju zaraditi što više mogu.”
Rad sa kriminalcima
Stoga je Brend imao malo nedoumica u pogledu okretanja onima sa očiglednijim kriminalnim vezama. “Uvijek morate raditi s nekim kome druga strana vjeruje”, kaže on. Jednom prilikom je otkrio da je nekoliko slika bilo u rukama ozbiljne kriminalne grupe, koje su im date nakon 10 godina od pljačke, kao dio učešća u trgovini drogom. Brend im je prišao i rekao im da su u nevolji, jer ako pokušaju prodati slike, prodavaće ukradenu imovinu. Često, ako bi grupa prijavila slike policiji, policija bi očekivala imena u zamjenu za imunitet. Međutim, Brend ih ne očekuje. Tražio je slike nazad, obećavajući bandi da nisu u nevolji. Vratio ih je. Jednog dana, zahvalni i zaprepašćeni što je održao riječ, pozvali su Brenda i rekli da znaju za brzi posao koji će se održati u jednom evropskom muzeju. Zbog te dojave, Brend je uspio da spriječi pljačku.
Kradljivci umjetnina su, zapravo, jedni od rijetkih koji zaista razumiju kakv je njegov posao. Primao je prijetnje i stalno je u opasnosti da ne uznemiri jedne ili druge. Ljudi koji cijene njegov rad mogu biti izvor utjehe. Jedan od najozlogašenijih svjetskih lopova umjetničkih djela, Oktav Duram, takođe živi u Amsterdamu. Brend 2002. godine je jurio za Duramom koji je ukrao dvije Van Gogov slike. Naredne godine Duram je uhapšen, nakon čega je oslužio dvije godine zatvora, ali nije ga Brend uhvatio. Kada su se lopov i istražitelj prvi put vidjeli na suprotnim stranama ulice u Amsterdamu krajem 2018. godine, dugo su gledali jedan u drugog, pokušavajući da ne trepnu. Međutim, nekoliko trenutaka kasnije, odlučili su da zajedno odu na pivo. Brend osuđuje svaki njegov zločin, ali ističe da se Duram gnuša nasilja kao i on. U jednom momentu Duram se nasmijao i rekao Brendu da nikada nije uspio da ga uhvati. “Pa dobro”, rekao je Brend uzvraćajući mu, “ima još vremena za to”.
Prevod: Anđela Flis
Bonus video:
