Međunarodni Žiri, koji je odlučivao o nagradama na XVII Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji - u sastavu: Kazuyo Sejima (predsjednica, Japan), Sandra Barclay (Peru), Lamia Joreige (Liban), Lesley Lokko (Gana & Škotska) i Luca Molinari (Italija) - odlučio da Zlatnoga lava za najbolju nacionalnu postavku dodijeli Ujedinjenim Arpskim Emiratima, odnosno tandemu Wael Al Awar & Kenichi Teramoto (waiwai - bivši ibda design) za postavku naslovljenu Wetland.
Specijalnom pohvalom Žirija su ovjenčane nacionalne postavke Rusije (Open!, Ippolito Pestellini Laparelli,) i Filipina (Structures of Mutual Support, Framework Collaborative).
Zlatni lav za najbolji pojedinačni doprinos na XVII Bijenalu arhitekture - kojega je kurirao Hashim Sarkis na temu How will we live together? (Kako ćemo živjeti zajedno?) - otišao je u Berlin - timu koji nastupa kao raumlaborberlin - za projekat/postavku pod naslovom Instances of Urban Practice.
Srebrni lav - koji se dodjeljuje za pojedinačni doprinos Bijenalu arhitekture od strane mladog autora - dodijeljen je međunarodnom timu Foundation for Achieving Seamless Territory (FAST, Amsterdam, New York) za projekat/postavku naslovljenu Watermelons, Sardines, Crabs, Sands, and Sediments: Border Ecologies and the Gaza Strip.
Dodijeljena je i jedna specijalna pohvala za pojedinačni doprinos - za projekat/postavku koja je naslovljena The Anthropocene Museum: Exhibit 3.0 Obsidian Rain - iza koje stoji Cave_bureau (Kenija).
Eto, toliko o tome - uz napomenu da je Bijenale arhitekture otvoren 22. maja, a može se ovjeriti do 21. novembra.
***
Crna Gora NIJE svojom postavkom uveličala XVII Međunarodnu izložbu arhitekture - Bijenale u Veneciji - što će reći da je prekinut niz od šest uzastopnih CG nastupa. Stručnoj javnosti je, ruku na srce, vrlo malo “nekonkretnog” u fokusu - ali ipak pretpostavimo da među čitalačkom publikom postoji barem jedna arhitektica mlada - mnogo mlada, mnogo slatka - i barem jedan arhitekt mladi - jednako mlad i jednako sladak - koji bi mogli biti zainteresovani za tu priču.
U to ime, prije nego što u narednom, ili u nekom od narednih brojeva, pokušam da odgovorim na ključno pitanje - zašto CG nije učestvovala na ovogodišnjem Bijenalu arhitekture? - osvrnuću se, ukratko, na dosadašnje CG nastupe na bijenalima arhitekture u Veneciji.
Dakle, prvi nastup je Crna Gora imala na IX Bijenalu arhitekture 2004. godine (Kurt W. Forster, Metamorph - Slobodan Selinkić, Montenegrin Eco-logic Lab). U to vrijeme smo živjeli u tzv. Državnoj zajednici Srbija i Crna Gora - ali je crnogorski nastup bio samostalan. Naša postavka, uprkos visokim aspiracijama i još višim ambicijama, nije daleko dobacila. Nije to bilo mnogo više od gomile žalosno raznorodnih elemenata koji teško da su činili bilo kakvu cjelinu. Napori koje je kurator uložio po pitanju ukazivanja na neka bitna mjesta iz novije povijesti građenja na crnogorskom tlu - takođe nijesu urodili rezultatima vrijednim pomena.
Država Crna Gora je prvi nastup imala na XI Bijenalu arhitekture, 2008. godine (Aaron Betsky, Out There: Architecture Beyond Building - Goran Radović, komesar & Aleksandar Keković, autor postavke, From the Arsenal to Porto Montenegro). Pet crnogorskih ministara je te godine uveličalo svečanost otvaranja crnogorske postavke svojim prisustvom - računajući i Branislava Mićunovića, ministra kulture, koji je otvorio postavku - što je rekord koji teško da će biti oboren u dogledno vrijeme. Slavili smo, svi zajedno, za sve pare, činjenicu da je pao zid Arsenala (Mornaričko-tehnički remontni zavod Sava Kovačević u Tivtu) i da kreće izgradnja nautičko-turističkog i stambenog kompleksa Porto Montenegro. Na stranu što smo se oglušili o poziv direktora XI Međunarodne izložbe arhitekture - Bijenale u Veneciji - koji je insistirao na arhitekturi s onu stranu građenja (izvan samog čina građenja - onkraj građenja, rekli bi Hrvati) - upravo slaveći par exellence graditeljski, odnosno razvojni poduhvat. Naredne, 2009. godine, nije izostala ni zajednička Trinaestojulska nagrada - Radoviću, Kekoviću i Slavici Stamatović - upravo za crnogorsku postavku na XI Bijenalu arhitekture u Veneciji.
Sljedeća dva crnogorska nastupa na Bijenalima arhitekture - 2010. godine (Kazuyo Sejima, People Meet in Architecture - Goran Radović, Places for Re-encounters - Recycling the Space) i 2012. godine (David Chipperfield, Common Ground - Rifat Alihodžić, Go Beyond) - nisu vrijedna pomena - ali treba naglasiti da je od 2012. godine nadležnost nad predstavljanjima na Bijenalima arhitekture od Ministarstva kulture preuzelo Ministarstvo održivog razvoja i turizma.
A onda na scenu stupa Dijana Vučinić. Njen prvi nastup, 2014. godine (Rem Koolhaas, Fundamentals - Dijana Vučinić, Simon Hartmann, Ilka & Andreas Ruby, Nebojša Adžić, Treasures in Disguise) jeste predstavljao bitan odmak od dotadašnje prakse predstavljanja CG na Bijenalima arhitekture u Veneciji - pogotovo u segmentu publiciteta. Gospođa Vučinić je ozbiljno podigla standarde 2014. godine, da bi 2016. godine (Alejandro Aravena, Reporting from the Front - Dijana Vučinić, Project Solana Ulcinj) potvrdila standarde koje je postavila 2014. Žalosno je, međutim, što obje CG postavke u režiji gospođe Vučinić, unatoč činjenicu da jesu tretirale ozbiljne teme - pitanje arhitektonskog nasljeđa iz perioda socijalizma, te strategije pristupa problemu revitalizacije i valorizacije prostora bivše solane u Ulciju - nijesu počivale na realnim konceptima, daleko od toga. Bila su to dva pucnja u prazno, što bi se reklo.
Sonja Radović Jelovac je 2018. godine - postavkom u Paviljonu Srne Gore na na XVI Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji (Yvonne Farrell & Shelley McNamara, Freespace) - koja je bila naslovljena Emerging Resilience - Wo/man under umbrella (Emerging Resilience/ Reimagining Voids through Sharing Values) - konačno postavila stvari na svoje mjesto. Njena postavka je počivala na čvrstom konceptu, bila je vrlo odmjerena - do samih granica eteralnosti - i apsolutno je bila distancirana od kvazi-narativa - što su vrlo poželjni kvaliteti koje nijedna naša prethodna postavka u Veneciji nije imala - čak ni u naznakama. Postavku je pratio katalog - svojevrsni kompendijum kojemu je princip rezilijentnosti bio tek okosnica, odnosno povod koji su brojni saradnici - među kojima je bilo i emeinentnih ličnosti sa međunarodne arhitektonske scene - iskoristili da iznesu svoja razmišljanja i stavove - a moram pomenuti i izvanrednu četrdesetominutnu reportažu Tanje Piperović o postavci Crne Gore na XVI Bijenalu arhitekture - u kojoj kuratorka Radović Jelovac, autorke i autori postavke, te saradnice i saradnici na projektu predstavljanja CG, zajednički iznose sve najvažnije informacije vezano za postavku, uz obilje interesantnih detalja - što je takođe bio pozitivan presedan, u domenima nastojanja da se animira šira javnost.
A onda slijedi rez...
Bonus video:
