Izložba “Dodiri i zagrljaji” mlade crnogorske umjetnice Dijane Lazović otvorena je u galeriji hotela CUE u Podgorici do četvrtog oktobra. Postavka sadrži 22 rada, uglavnom crteže, nastale u proteklih par godina, a selektovana djela evociraju kontakt i bliskost, primijetila je istoričarka umjetnosti Biljana Samardžić.
”Kroz njih umjetnica zapisuje uskomešane prizore svoje imaginacije. Ipak, slike nisu samo proizvod introspekcije, izraz emocije, već svjedoče o vremenu u kojem živimo. Tehnički precizno i analitično oslikava realnost na sebi svojstven način. Na dominantno bijeloj podlozi, naslućujemo, njenom duhovnom ambijentu, usredređeno postavlja elemente formirajući unikatan i jak postulat crteža.
Preovladavajući tamni tonovi i cjelokupan odabir kolorita nisu tu u službi estetike, već domet neizbježnoj teatralnosti. Snažnim, najčešće crnim linijama, kao osnovnim sredstvom izražaja, stilizuje korespondirajuće ljudske i animalne figure. One su kontrolisano nagomilane: komuniciraju, dodiruju se, prepliću, da bi na samom kraju došlo do priželjkivanog prožimanja.
Animalni prikazi su indikacija da se Dijana bavi pitanjem slobode iz filozofske perspektive, nisu degradirane u svojoj pojavi, jer uz sebe uvijek imaju drugi motiv iz kojeg crpe razlog za opstanak i postojanje. Ljudske figure su često predimenzioniranih očiju i ekstremiteta, lica bez identiteta i gestikulacije, prikazuju unutrašnje frustracije, borbe, iskonske potrebe želje”, zapisala je Samardžić, a Lazović u razgovoru za “Vijesti” govori više o svom stvaralaštvu.
Dijana Lazović je rođena na Cetinju 1984. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Milanu u Italiji u klasi profesora Itala Bresana. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2015. godine.
Nakon pet godina i galerije “Art”, ponovo se predstavljate u Podgorici što je likovna publika ovdje, rekla bih, jedva čekala. Kakve utiske nosite s otvaranja izložbe?
Tako je, predstavila sam se 2016. godine u galeriji “Art”. Drago mi je da ponovo izlažem u Podgorici, to sam i željela i zaista sam zadovoljna ovom postavkom. Do sad, gdje god da sam izlagala, uvijek sam odlazila s lijepim utiscima. Tako je i sada. Voljela bih da izložba bude posjećena, da se ljudi upoznaju s mojim stvaralaštvom i stvore neku sliku o meni...
Prostor u kojem su radovi izloženi odlično korespondira s postavkom upravo zbog tamnosivih, odnosno crnih zidova, a istakli ste i sami, da posmatrač dobija utisak kao da radovi proizilaze iz tih zidova. Koliko Vam je važan ambijent u kojem se predstavljate?
Mirjana Delić iz hotela CUE i ja smo lagano, prateći jedna drugu, postavile radove. Tek na kraju sam primijetila da, uz tamne, odnosno jednostavne crne ramove mojih radova, zajedno sa zidovima ovog prostora, djeluje kao da nema kraja mojim djelima.
Kad se desi ovakva postavka u prostoru značajno mi je što mogu da sagledam na šta da obratim dodatnu pažnju na sljedećim radovima. Zbog toga mnogo znači adekvatan galerijski prostor, iako, rekla bih, moji radovi su takvi da imaju sposobnost lakog prilagođavanja ma kom ambijentu, mislim da nijesu zahtjevni u tom smislu i da se mogu adaptirati, ali i ponuditi neku novu dimenziju u zavisnosti od prostora.
Ja, inače, ne radim na kvantitetu, već svu pažnju usmjeravam na kvalitet i trudim se da se kroz kvalitet razvijam. Ipak, imam mnogo radova, pa mogu da kalkulišem postavkom i uvodim neke izmjene, ali zaista želim da se ovi radovi vide što više.
Vaša djela vrve životom i energijom, svako nosi sopstvenu dinamiku, pokret, ritam, energiju, nijesu statični, ali nijesu ni “ovozemaljski”... Svemu tome, rekla bih, doprinosi i podloga, bilo da ostavljate bjelinu odnosno prazan prostor ili da se opredjeljujete za tamnu pozadinu ili onu koja će poput svjetlosti naglasiti konture Vaših figura... Da li je i koliko kompleksno spoznati kada je trenutak da “ostavite” rad?
Treba vladati djelom, a to se može jedino konstantnim učenjem. Ja se trudim da svaki rad bude drugačiji, jer ni sama ne volim kada je nešto monotono, isto. Moram sebe da izazovem da bi i rad bio drugačiji, jer ne volim da se ponavljam. S druge strane, kada su ciklusi u pitanju, mora da postoji neka nit, koliko god da traje ili radova da obuhvata...
Za mene je rad sam po sebi inspiracija. Kada je kompozicija u pitanju, trudim se da napravim balans. Pored toga, volim i taj balans između bijelog i crnog. Imam nekoliko radova s tamnom podlogom. Kada se odlučim za tamnu podlogu, onda želim da figura dođe do izražaja. Na tim radovima obično dominira odnos figura, i figura sama po sebi je u prvom planu. To su obično stariji radovi kada mi je ruka bila mnogo slobodnija i pokreti laganiji.
Sad, kako sam prešla na tuš, dakle sitnu i tanku liniju, to zahtijeva posebnu pažnju i koncentraciju. Bez obziran na tehniku i sve, uvijek sam maksimalno sebe posvećivala djelu i procesu i, naravno, uvijek se prilagođavam i pokretu i bojama. Sada želim da to bude prefinjeno. Mislim da su noviji radovi na neki način pročišćeni i da kako ja sazrijevam, tako sazrijeva i moj umjetnički izraz.
Svakako sam stava da ne treba ništa forsirati. Kad smo kod toga, tek sam skoro počela da dajem nazive radovima. Ne umijem da objasnim kako dolazi do toga, jer to prepuštam trenutku u kojem sagledavam svoje djelo...
Kada smo ranije razgovarale, kazali ste da, iako se često odlučujete za tamnije nijanse boja i kolorit svodite na određene prigušene nijanse, to ne znači da prikazujete tamu ili mrak. Zašto se tako doima?
Iskreno, iako rizikujem da zvučim prepotentno, radim kako osjećam. Mislim da publika osjeća ono što imaju u sebi. To ne govori o meni ili mojim radovima, već o samom posmatraču. Ja tačno vidim kako se ljudi osjećaju po načinu na koji komentarišu moje radove.
Ne volim da objašnjavam svoja djela, iako se potrudim da objasnim kada me neko upita, ali to nekada doživljavam kao određenu vrstu pravdanja, a ne želim da se pravdam za svoje stvaralaštvo, odnosno za svoja osjećanja. Ja stvaram ono što ja osjećam, kako god to neko drugi doimao, ali ne želim da utičem na tuđe doživljaje i osjećanja.
Često ostane i muk kada treba da govorim o svojim djelima, jer definicije ne postoje, pravila osjećanja ne postoje kod mene i sve to se mijenja iz dana u dan...
Ako bih već objašnjavala, a i ranije sam ti to kazala, rekla bih da je crna boja zapravo snaga koju nosim u sebi. Dobro si primijetila, ja nemam paletu bogatu bojama i skoro sam počela da unosim neke dodatne boje, koje osjetim, u svoja djela, ali se uvijek trudim da ne budu intenzivne. Nekad je teško iskombinovati tu crnu, jer se može doći i do kiča i nekih pojava koje ne bih voljela da vidim na svom radu...
Svakako, objašnjenje za kolorit nemam. Mislim da se on sam iskristalisao na osnovu toga što volim sjever i njegovu moć, sjever i Evrope i naše zemlje. Volim snagu Skandinavije, nordijsku mitologiju, iako nikada nijesam bila gore, ali u svom ateljeu sam imala priliku da osjetim da se i ljudima iz tog dijela Evrope dopada moj rad.
Nije to isforsirano, naprotiv, prirodno se nameću stvari koje me zanimaju i zainteresuju. Volim i naš sjever, snagu naših planina, koja se osjeća i na primorju. Takođe, snaga žena i muškaraca je jednak pokretač za moj rad.
Osjećam nekada kao da se u meni prepliću dvije ličnosti - jedna nježna i druga jaka, a dominira kombinacija obje, dakle sublimacija tih energija, jer ne bih mogla da funkcionišem samo s jednom od njih.
Na svojim djelima sasvim prirodno spajate nespojivo i sasvim stvarno prikazujete nešto nepoznato. Vidi se i romantika i drskost, strast, strah, emocija, bol, bijeg, ljubav... Kako se desi ta eksplozija emocija i motiva na jednom djelu?
Jednostavno, mislim da su za to najodgovorniji osjećaji. Moja umjetnost se bazira isključivo na osjećanjima, kakva god ona bila. Recimo, sad kad evociram radove iz ciklusa “Zagrljaj”, tačno se sjećam nekog svog vriska na jednom od djela. Nema tu nikada negativne energije, već samo osjećanja koja vode i nose sve.
Dok sam studirala, sve je teklo drugačije. Radila sam ono što je trebalo da se radi i pružala sam ono što se od mene tražilo. Reklo bi se da sam bila “poslušna”, voljela sam, a i morala sam da učim i željela sam da napredujem. Te stvari koje sam tad radila skroz su drugačije od ovoga što sad stvaram.
Više sam koristila ulje, a onda se 2011. i 2012. desio neki “bum” i ja sam eksplodirala. Puklo je staklo oko mene koje je bilo poput oklopa i tek sam tada počela da ispoljavam sebe. Zbog toga mi je i drago što sam prethodno učila sve što je trebalo. Nedavno sam kupila i novi materijal s ciljem da se posvetim velikim formatima i jedva čekam da se upustim u to.
Kako teče proces stvaranja?
Ja svega toga zapravo nijesam svjesna. Nemam neku definiciju ili pravilo kada je proces stvaranja u pitanju. Sami mi se pojave likovi kada prosipam boju, linije se same stvaraju kad krenem da crtam, formiraju se figure, bilo da je u pitanju mrlja ili baš jasan oblik. Jednostavno ne znam...
To je sve rezultat sazrijevanja, mislim. Ja se ni ne sjećam šta nacrtam posljednje kad se taj proces završi. A mnogo toga zavisi i od raspoloženja, osjećanja, bilo da je u pitanju anatomija, detalj iz prirode, različite figure. Trudim se da ništa ne definišem i ne prikazujem onako kakvo je u stvarnosti. Volim da izobličim svoje figure ne bi li dobile formu više.
Ne tumačim svoja djela, ali volim da čujem šta kod nekoga ona izazivaju, a tu nikada nema greške kada su u pitanju osjećanja. U odnosu prema radovima ne postoji greška.
Ono što ti osjetiš kada gledaš moje radove, to nijesu moja osjećanja već tvoja, kao i tvoja sloboda da pronađeš sebe u njima, da izazovu nešto u tebi, a ja to poštujem.
Drago mi je što kada neko gleda moj rad neće samo ravnodušno proći pored njega, nego će i zastati, zapitati se. Uvijek volim da proradi nešto između posmatrača i djela, a svaki put to nešto može biti drugačije.
Ja kada gledam svoje starije radove ne osjećam isto ono što sam ranije osjećala kada sam ih stvarala ili posmatrala. Prvenstveno, želim na svoje djelo da gledam kao na primjer napredovanja čovjeka u bilo kom smislu. Kad posmatraš nečije radove, ti bukvalno posmatraš nečiji život. Na mojim radovima je moj život i ja sama.
Zato mi je drago kada osjetim iskrenost u opisu, sagledavanju radova, razgovoru, priči, komentarima, ma ko bio u pitanju. Pozadina svih ovih radova nosi moj život i iskonsku potrebu da predstavim ono što osjetim. Trudim se da na radovima ne prikazujem spoljne događaje, dnevne aktuelnosti, već na njima predstavljam sebe i svoje odnose, život, trenutke.
Zato moram istaći da su istoričarke umjetnosti Ana Ivanović i Biljana Samardžić totalno ogolile moj rad i ušle u srž onoga što ja stvaram. Kad čitam njihove riječi, nemam šta da dodam. Volim iskrenost i cijenim kad se neko potrudi da osjeti ono što ja radim.
Koliko je teško u čitavom procesu zadržati fokus na sebe, istraživanju i propitivanju sebe kao umjetnice, a posebno spram svih (jeftinih) dnevnih okolnosti?
Odlično pitanje. Trudim se, ali ne znam koliko uspijevam. Živimo u sredini u kojoj morate pratiti sve što se dešava, a i sama sam imala nekih izazovnih životnih okolnosti. Ne kažem da su bile teške, ali su bile vrlo važne da se riješe, ali nijesam prikazivala to na radovima.
Držim se toga da uvijek prikazujem emociju, emociju koju nešto izaziva u meni. Moja umjetnost nije angažovana, ne komunicira sa svima poznatim dešavanjima vani, već prenosim osjećanja. Naravno, cijenim kolege koje stvaraju angažovanu umjetnost, ima ih mnogo različitih i dobrih. Volim da sve ide samo od sebe.
Tako i kada je tehnika u pitanju, trenutno volim tuš koji ću nastaviti da njegujem u svojim djelima. Ta mi tehnika odgovara i karakterno. Zahtjevno je vladati i bojom i vodom, pa želim da testiram sopstvene granice da vidim koliko još mogu da pružim. Zbog toga sebi postavljam nove izazove i drugačije kompozicije. Ipak, volim da to sve ide samo od sebe.
Spomenuli ste tuš. Koliko je za Vas važna i kompleksna linija kao osnova?
Linija je bukvalno karakter. Linija govori sve, ko hoće to da pročita ili vidi. Linija je esencija crteža i majka svakog rada. Zbog toga ja nikada i ne skiciram, već radim direktno na podlogu. Što se tiče skica, trudim se da uvijek sa sobom nosim skica-blok u kojem stvaram te nacrte koje takođe volim da oformim da budu radovi za sebe, minijature.
A bilo da radim minijature ili velike formate važno mi je da svaki rad nosi u sebi određenu dozu energije. Može mali format da pršti od energije, na velikom da se ta energija rasipa, a u zavisnosti od kompozicije i od balansa sve to može biti i drugačije, ali mi je bitna energija.
Unoseći energiju u svoja djela da li crpite sopstvenu ili je to pak obostrani proces pružanja i uzimanja energije, njeno kruženje?
Odlično pitanje. Može biti oboje, ali prije bih rekla da kad crtam sve izađe iz mene. Nekad se trudim da ne prikažem sve što osjećam jer može otići predaleko. Ono što je sigurno jeste da ne umijem da foliram, ne umijem da prikrijem osjećanja, volim da budem iskrena i s umjetnošću i sa samom sobom.
Najbitnije je biti iskren sa sobom, prema sebi, svojoj pojavi, karakteru, a kakav si prema sebi, takav si i prema drugima, to si ti. Neke okolnosti mogu uticati da se nešto u tome promijeni, ali ne drastično.
Kazali ste da su sada u planu neki veći formati, a da li biste još nešto dodali?
Jedino što bih dodala je velika zahvalnost na lijepom i iskrenom razgovoru, na trudu da shvatiš i osjetiš moju umjetnost i ovo što radim.
Hvala Vama na tome.
Zdrava konkurencija podstiče na dodatni rad i razvoj
Koliko je važna kulturna scena za jednog umjetnika?
To je izuzetno bitno i za mene i za moje kolege. Kod nas ima izuzetno kvalitetnih umjetnika svih generacija, što je važno jer se tako javlja zdrava konkurencija i podsticaj na dodatni rad i razvoj. Oduvijek su me inspirisali ljudi i kolege koji su bili bolji od mene, što je za mene poseban podstrek. Pored toga, prijaju mi komentari i kritika i uvijek jedva čekam da radim na tome što mogu da unaprijedim.
Na umjetnost uopšte gledam kao na neki izazov, na nešto lijepo što svako od nas treba da njeguje, pa i ako nije umjetnik. Kultura je veoma bitna i mislim da kod nas kultura treba da se uzdigne na mnogo veći nivo, treba pružiti podršku. Kultura predstavlja jednu zajednicu i narod, a ima se rašta ulagati u umjetnost, pogotovo kod nas ovdje jer se imamo za šta uhvatiti.
Dozvoliti sebi dozu kulture
Koliko je na našem likovnom prostoru izazovno “živjeti od umjetnosti”?
Moram istaći da je meni podrška mojih roditelja uvijek bila tu i na tome ću im biti vječno zahvalna. Mislim i na finansijsku situaciju i na moralnu podršku. Kako nemam fiksni posao, iako ima prodaje, to mi ne osigurava i ne obećava da će je biti svakog mjeseca.
Od toga teško mogu nešto da planiram. Moji roditelji znaju da mi je umjetnost sve i zbog toga me podržavaju. Smatram da crnogorska umjetnička scena zaslužuje i treba da se podigne na mnogo veći nivo. Umjetnosti ima, ali treba dobre volje, finansijske podrške, a ja nijesam jedina koja nema posao. Ne mogu reći da je lako, iako niko od nas ne traži neki luksuz.
Pošto nemam fiksni posao, gledam da svoje vrijeme provedem tako što ću što više da stvaram i unaprijedim sebe. Kultura je izuzetno bitna za svako društvo, a kod nas kao da je na najnižem nivou. Kultura je narod. Kada pogledate brojna dešavanja kod nas, onda shvatate da kulture nema.
Ona je dostupna na svakom koraku, ali je pitanje ko želi da se približi kulturi i uzdigne samoga sebe. Mislim da bi ljudi bili oplemenjeniji kada bi dozvolili sebi makar malu dozu kulture.
Bonus video:
