U mikro kosmosu jedne porodice i male zajednice koja funkcioniše skoro pa izolovano u planinskom predjelu na sjeveru Albanije, potežu se važna pitanja neiscrpna i kompleksna na makro nivou koja se lako mogu poistovjetiti sa sveukupnom situacijom u regionu, na Balkanu, ali i u Evropi i svijetu. To je priča porodice Paplekaj koju je na filmsko platno prenijela rediteljka iz Slovenije Marija Zidar kroz svoj dugometražni dokumentarni film “Pomirenje”.
Publika u Podgorici sa oduševljenjem je prihvatila i ispratila ovo ostvarenje koje je prikazano na otvaranju 12. izdanja Međunarodnog festivala dokumentarnog filma, Underhill fest. Puna velika sala u Muzičkom centru i Crnogorskoj kinoteci dočekala je dio ekipe ove regionalne koprodukcije, među kojima i rediteljku Zidar. U razgovoru za “Vijesti” na samom početku Zidar je istakla da je raduju reakcije i interesovanje publike, ali i medija u Crnoj Gori.
”Još uvijek obrađujem koliko je duboko kod vas odjeknuo ovaj film sa svim svojim slojevima kao što su: suočavanje s tradicijom, analiza patrijarhata, uloga religije, ali i oproštaj i pomirenje... Pratila sam društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori, ali se ipak nijesam usuđivala da očekujem ovakav odgovor i reakcije”, istakla je ona i dodala da je zahvalna što može uživo predstaviti svoj film publici i svjedočiti njihovim iskustvima, pogotovo jer je “Pomirenje”, kao i mnogi drugi filmovi, započeo svoju festivalski život tokom lockdown-a.
”Neprocjenjivo je da uopšte možemo podijeliti svoja iskustva. Nisam sigurna koje su opcije distribucije u Crnoj Gori, ali iskreno se nadam da ćemo imati priliku da prikažemo film i na nekim drugim mjestima u vašoj zemlji”, poručuje rediteljka.
Film prati sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije u regiji za koju se vjeruje da se stanovnici još uvijek pridržavaju kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu na isti način kako je to bilo u srednjem vijeku, što rediteljka dekonstruiše. Ubistvom osamnaestoodišnje djevojke Điste Paplekaj kreće proces pomirenja, oproštaja, kajanja, ali i dilema sa emocijama, a sve to uz posrednike iz “Narodnog komiteta za pomirenje”. Nakon više godina provedenih sa akterima filma nastaje dokumentarac koji publici nudi život, slojevitiji i kompleksniji od bilo kog scenarija.
Koprodukcija Slovenije, Srbije, Crne Gore i Kosova ima zapažen festivalski život i nekoliko priznanja, a reklo bi se da predstavlja istinsku alegoriju današnjice... O čitavom prosecu, aktuelnosti ostvarenja u vremenu u kojem živimo Marija Zidar govori za “Vijesti”.
”Pomirenje” već samim nazivom upućuje da je u pitanju važno ostvarenje koje se bavi važnom temom - procesom pomirenja, ali i suočavanjem sa prošlošću... Kako ste se “upustili” u sve ovo i kako ste došli do konkretne priče?
Godine 2013. profesor Martin Berišaj, koji živi u Ljubljani, rekao mi je da je tema albanskih krvnih osveta obrađivana hiljadu puta, ali nikada pravilno. To me je zaintrigralo da i sama počnem da se bavim tom temom. Pronašla sam priču o zemlji u tranziciji u koju su se, nakon pada komunizma i Envera Hodže, koji su 50 godina brutalno iskorjenjivali tradiciju i religiju, počeli vraćati stari sistemi vrijednosti. Ali, u vrlo specifičnoj situaciji: novoj državi i njenim zakonima nije se vjerovalo, nova demokratska vlada pala je krajem 1990-ih kada je ekonomija doživjela kolaps zbog velikog broja ekonomskih Ponzijevih šema, a zemlja je bila na ivici građanskog rata. Vraćen je mentalitet da možete uzeti zakon u svoje ruke, ali bez pravila i propisa koje su zapravo imali stari kanunski zakoni. Nije bilo kontinuiteta.
U isto vrijeme, širom Evrope se dešavalo nešto slično. Populistička krajnja desnica nudila je jednostavna rješenja masama obespravljenih ljudi: uzdizanje nacionalnih religija, mitologija o slavnoj nacionalnoj prošlosti, povratak tradicionalnim i patrijarhalnim vrednostima... U Sloveniji je prije osam godina postojala čudna situacija u kojoj su i društvene i političke okolnosti još uvijek djelovale prilično normalno, ali u društvu vladala je velika frustracija i nezadovoljstvo. Sjećam se toga vrlo jasno. Bilo je teško odrediti šta je tačno pogrešno zbog te površinske normalnosti.
Slovenija je predstavljena kao “priča o uspjehu” među zemljama u tranziciji, ali je privatizacija pretjerala, klijentelizam je postao rasprostranjen, a društveni efekti su počeli da se pokazuju. Očigledno je nešto zaista bilo “trulo u državi Danskoj”, jer je prošle godine Janez Janša formirao desničarsku vladu, izrazito autoritarnu i populističku, koja je kapitalizovala ovo nezadovoljstvo. To su bile teme koje su me tada okupirale. Naravno, kada smo počeli sa snimanjem, 2014. godine, kosovski direktor fotografije Latif Hasolli i ja odlučili smo da priča bude lična i da se bavimo konkretnim ljudima u ovoj situaciji. Posjetili smo mnogo porodica i istražili mnogo slučajeva dok smo došli do ovog.
Moram primijetiti da film djeluje kao savršeno izrežiran, sa unaprijed postavljenim scenariom, dobrom glumom, pokretima, a zapravo je u pitanju stvarni život ili dio života... Kako su Vas ovi ljudi prihvatili i kako se “radnja” razvijala?
Od samog početka sam imala ideju da bi ova priča trebalo do neke mjere da izgleda kao igrani film, ne zbog “estetike”, već zato što je toliko toga što je prikazano o krvnoj osveti zapravo sušto zamagljivanje stvarnosti, a i zato što je bilo vrlo malo emocionalne iskrenosti u procesu pomirenja. Ali, naša dokumentarna metoda je posmatračka, što je za snimatelja najteža metoda - dugi satovi snimanja, puna koncentracija, fizički zahtevno, nikad se ne zna šta tačno će da se desi. Ovde je bila na kraju velika uloga i montažera Uroša Maksimovića koji je pronašao pravi pristup montaže i izvukao maksimum iz materijala.
U porodicu Paplekaj nas je odveo pokojni biskup Augustin iz Vau Dejesa koji je svakog ljeta obilazio svako domaćinstvo u planinama. Priča tada još nije bila u medijima. Dakle, početno povjerenje je bilo preko biskupa. No, da bi nas porodica prihvatila da ostanemo toliko dugo tamo, morali smo sami da pridobijemo njihovo povjerenje.
Kontaktirala sam Gjina Markua, predsjedavajućeg nevladine organizacije koja se zove “Svenarodni komitet za pomirenje”, nakon što sam neko vrijeme istraživala šta zapravo rade ove organizacije i pojedinci koji sebe zovu predstavnicima starog kanunskog zakona. Većinu ovih pojedinaca u Albaniji država je progonila i optuživala za korupciju, jer su prodavali dokumentaciju o azilu desetinama hiljada Albanaca koji su tražili azil u inostranstvu; ove NVO bi izdale papir u kojem se kaže da ste u krvnoj osveti, u zamjenu za novac. Problem je i u tome što lokalni posrednici obično upućuju strane novinare i filmske stvaraoce ka ovim organizacijama i pojedincima za “pomirenje”, u čijem je interesu bilo održati živima mitove o ovom fenomenu. To je bio biznis.
Pratili smo porodicu u Tropoji i Gjina odvojeno nekih godinu i po dana prije nego što su se priče iznenada spojile - “posrednik” je slučajno saznao da pratimo još jedan slučaj i odlučio da se umiješa.
U svakom slučaju, nikada ne bih mogla napisati scenario za ono što se zaista dogodilo. Nijednom nijesam nekome od njih sugerisala šta da rade - da bi “dobili priču”, već smo snimali ono što su oni željeli da prikažu. Sa direktorom fotografije sam se stalno konsultovala o napretku procesa, analizirali smo snimke, ali smo poštovali granice, ne zbog toga što mislim da je to najbolja ili jedina metoda, već zato što je to bio pravi sukob, bilo je toliko duboko skrivenog bola i ozlojeđenosti... Sve vrijeme sam pokušavala da se stavim na njihovo mjesto: kako bih se ja osjećala da se ovako nešto dogodi? Postoje neke moralne i etičke granice, još uvijek. I kao što kažete, bliskost sa našim protagonistima je tako zapravo bila veća. Slušala sam i (sa)osjećala.. Kada patimo, to, da drugi saosjećaju sa nama, mnogo vrijedi. Tako je rekao i otac Gezim kada sam film prikazala porodici: “Da ona nije bila ovde, i naš bol bi umro”.
Obrađujete temu vezanu za pomirenje, ali kroz albanski tradicionalni zakonik Kanun, koji se možda sada prvi put ovako javno iznosi i objašnjava... Šta je Kanun, koliko je poznato njegovo tumačenje i značenje danas i koliko je bilo kompleksno govoriti o tome?
O Kanunu je mnogo puta pisano i snimano, ali ovaj film prikazuje njegovu upotrebu i zloupotrebu u današnjem vremenu - složenost ponovnog tumačenja tradicije. Izgradila sam sopstvenu mrežu izvora kako bih izbjegla pogrešna tumačenja. Za međunarodne novinare zaista je teško da dođu do tačnih informacija, upravo zato što su njihovi “čuvari vrata” teme, organizacije i pojedinci koji se na deklarativnom nivou bave pojmom “pajtimi”, odnosno pomirenjem, i koji medijima pokažu “svoje” slučajeve, ali su progonjeni zbog koruptivnih aktivnosti, poput naplaćivanja lažne dokumentacije o azilu. Oni su povećali brojke i lažno predstavljali činjenice koje su se tada pojavljivale u stranim medijima, dok su državne statistike drugačije. Takođe sam imala pomoć BIRN-a (Balkanska istraživačka istraživačka mreža) u Albaniji.
Drugi problem je to što ne možete više nazvati krvnom osvetom (alb. “gjakmarrja”) “običan” zločin, što je mišljenje i nekoliko albanskih učenjaka Kanuna s kojima sam razgovarala. Tradicionalni zakoni bili su izuzetno kodifikovani i ritualizovani, ali se ta pravila više ne poštuju. Npr., činjenica da se djeca ili žene mogu “nišaniti” nije bio dio Kanuna. Na bazi istrage sam odlučila šta i zbog čega da ubacim u film, iako film priča priču iz lične perspektive svih uključenih.
Željela sam da srušim nekoliko stereotipa - o ovoj temi koja je često bila predstavljena ili kao misteriozno egzotična ili kao divljačka, i uz to - o patrijarhatu. Vidjela sam toliko filmova i priča koji prikazuju žene i djecu kako plaču, ali ništa o tome šta se zaista dešava u pozadini tokom razovora u kojima dominiraju muškarci, a iz kojih su žene isključene. Prvi put smo to snimili.
Situacija je oformljena (nesrećnim?) ubistvom Điste Paplekaj i dalje se razvija u kontekstu oproštaja, kajanja, ali i krvne osvete, pa i slike u društvu... Šta smrt mlade djevojke simbolizuje i da li je zaista neophodna neka tragedija da bi se razgovaralo o pomirenju?
Sve vrijeme sam pokušavala da budem oči osobe koje više nije bilo, ako mogu tako reći. U tom procesu, posrednik u pomirenju Đistu pretvara u “simbol”, predmet, zapravo u izvor manipulacije kako bi postigao oproštaj. Da Điste nije ubijena nakon dugogodišnjeg sukoba to se ne bi dogodilo. Ali, dugotrajni sukobi gotovo neizbježno rezultiraju žrtvom, i naravno bilo bi bolje da su se strane pokušale pomiriti prije nego što dođe do nasilja. Čitav region je pun takvih sukoba, na makro nivou: to je poricanje prošlosti, različite verzije događaja, sadašnji sukobi koji izbijaju zbog daleke prošlosti u kojoj niko nije bio prisutan, nedostatak priznavanja prošlih zločina, neslaganja oko onoga što se dogodilo, kao i različiti sistemi vrijednosti... Ili neizgovorene stvari. Simptomatično mi je što se u filmu niko ne pita šta je izazvalo čitav sukob.
Kako bilo koji zakon, bio to Kanun - običaj, vjerska/religijska dogma ili državni propisi mogu uticati na osjećanja pojedinca ili zajednice?
Mi smo društvena bića, svi živimo u društvu i naše ponašanje je oblikovano njegovim normama i pravilima, pa naravno da društveni kodeksi, vjerski, tradicionalni, državni i svi ostali utiču na nas. Film prikazuje koliko je pojedincima teško kada nema (društvenog) konsenzusa o bilo čemu: ni o onome što se dogodilo, ni o tome na koji sistem vrijednosti se treba osloniti da bi to riješili. A ovo je društvo u kome živimo.
U filmu, kao neki “miroljubivi posrednik”, djeluje “Komitet za pomirenje” čiji članovi imaju sopstvene interese u svemu što se dešava, pa i u filmu. Taj “Komitet” može biti i izvanredna metafora nekim drugim organizacijama u svijetu ili pak kod nas...
On djeluje kao i mnogi današnji političari, populisti sa vlastitim planom rada. Taj “političar” može slatko razgovarati s ljudima, govoriti jedno na jednu, a drugo na drugu stranu, birati i kombinovati različite sisteme vrijednosti i kretati se među njima. Ali, ništa se ne rješava. On je jedna vrlo moderna figura i bilo je veoma važno uključiti je. Ova situacija je bila siva zona, a tako i funkcioniše populizam u politici, u Evropi, ne samo na Balkanu. Populizam nije stvarna politička opcija, čak nije ni prava politika desnice. Koja god priča ili ugao najbolje funkcioniše u psihi određene nacije - mješavina religije, nacionalne mitologije i reinterpretacije tradicije, kolektivni strahovi, izvlače se na površinu i prodaju masi obespravljenih ljudi. Sve vrijeme oni imaju svoju agendu u pozadini i dok se ljudi svađaju oko religije ili istorije, usvajaju se loši zakoni kojima se donose dobri poslovi za krupni kapital koji će radničku klasu i njihove zagovornike učiniti još siromašnijima, a javna sredstva prenijeti u privatne džepove.
Vaše ostvarenje iznosi mnogo slojeva i postavlja na vidjelo različite “probleme” ili pak okolnosti. Teško je dotaći se svega. Ipak, patrijarhat i patrijarhalna sredina kao da su temelj svemu tome. Kako Vi gledate na nasljeđe patrijarhata na našim prostorima ili u svijetu uopšte?
Slovenačka filozofkinja Alenka Zupančič nedavno je za zapadne zemlje koristila izraz “ekonomski patrijarhat”. Postoji na mnogo prikriveniji način i tiče se položaja žene u ovoj kapitalističkoj ekonomiji. Za doktorat iz sociologije istraživala sam politiku polova i politiku rada. Širom Evrope, čak i u skandinavskim zemljama, distribucija onoga što se naziva “rad brige”, pa je briga za dom, djecu, starije osobe, bolesne - neplaćeni rad, i dalje je krajnje nejednaka među polovima. To je skriveni rad, nepriznat u kapitalističkom društvu. U isto vrijeme, samo u posljednjih nekoliko godina, zahtjevi tržišta su se dramatično povećali, za oba pola, kao i, na primjer, broj sati koje nedjeljno posvećujemo radu, a nejednakosti polova je velika. Istraživanja dosljedno pokazuju da je smanjenje tradicionalnih porodičnih aranžmana bilo veoma skromno širom Evrope, a to ima različite negativne efekte na partnerstva i porodicu. Za Sloveniju je, na primjer, istraživanje pokazalo da muškarci dijele emocionalnu brigu o djeci, ali je sva druga briga i dalje uglavnom prepuštena ženama. Vrijednosti su se promijenile, ali praksa nije. Populističko rješenje je poziv na povratak tradicionalnim porodičnim ulogama, što je ironično, jer tradicionalni aranžmani u stvari još uvijek postoje, sa duplim opterečenjem žena. Ali potrebne su drugačije politike
Kakvi su Vaši planovi za dalje, radite li odmah nešto novo i kako se nastavlja životni film?
Razvijam neke nove ideje, a takođe sam veoma zainteresovana i za format dokumentarnih serija. Početkom ove godine sam se pridružila grupi slovenačkih žena rediteljki, pisaca i producenata na razvoju igrane serije. “Pomirenje” će biti predstavljeno na još nekoliko filmskih festivala u Evropi, ali i u Australiji i na Novom Zelandu: ove godine EFP (European Film Promotion) se udružila sa EWA mrežom (Evropska ženska audiovizuelna mreža), a mi smo i ponosni što je naš film izabran među deset izuzetnih evropskih filmova žena reditelja i što će biti predstavljen na 68. filmskom festivalu u Sidneju.
Da li biste nešto dodali, poručili čitaocima?
Moram istaći da se divim direktoru festivala Vuku Peroviću i čitavom timu Underhilla, jer je samo uspostavljanje festivala dokumentarnog filma veoma teško u regionu, a tek izgradnja ovakve, angažovane, vjerne i velike publike, zaista zaslužuje samo čestitke. I naravno, gledajte dokumentarce. (osmijeh)
Film kao anatomija sukoba
Koliko se ovaj film može povezati sa kontekstom ratova tokom devedesetih u nekadašnjoj Jugoslaviji, pošto je i to na neki način “tragedija mađu rođacima”? Koliko smo daleko dogurali? Da li se region pomirio danas iz Vaše perspektive koju imate dok posmatrate Balkan iz Slovenije, jedne od država članica nekadašnje federacije, a koja je danas jedna od najrazvijenijih u Evropi i članica EU?
Ponekad mikro priče pričaju makro priče. Poricanje ratnih zločina i genocida u bivšoj Jugoslaviji, zatim, ne samo da trideset godina kasnije nema kajanja, već se ratni zločinci veličaju kao nacionalni heroji, nacionalne mitologije se ponovo tumače i predstavljaju kao činjenice, vrši se revizija Drugog svjetskog rata... Nedavno sam u Beogradu od naprednog mladića koji sigurno ne podržava Vučićevu vladu čula da je ovaj film “dvostruka srpska produkcija” jer Kosovo je naša zemlja u koprodukciji. To je slijepa tačka jer je kosovski mit upravo mitologija na kojoj je Milošević gradio svoju nacionalističku agendu. To su bile teme kojima sam bila jako zaokupljena dok sam snimala ovaj film. U Sloveniji je Drugi svjetski rat u fokusu revizionizma pod novom vlašću. Istorijski revizionizam i nacionalne mitologije nisu samo “alternativne priče” o prošlosti, već imaju jasnu političku svrhu i u sadašnjosti.
Ovaj film vidim kao anatomiju sukoba, priču u kojoj ljudi ne govore istim jezikom, porijeklo sukoba je u dalekoj prošlosti u čemu niko od protagonista nije bio direktno umiješan, gdje se strane ne slažu oko toga kako je kulminirao događaj u kojem je oduzet život mladoj osobi, niti kakvim se pristupom sada može riješiti sukob jer različite strane idalje podržavaju različite sisteme vrijednosti. U svemu tome, emocionalna šteta je nenadoknadiva. Takođe se odnosi i na dva shvatanja pomirenja: jedno gdje bi se sukobljene strane rukovale, ali to je moguće samo ako postoji priznanje i kajanje, i drugo u kojem se presečete sve kontakte sa sukobljenom stranom, prestanete da tražite od nje da vam prizna štetu, odnosno zlo, koje vam je naneseno, i nastavite sa svojim životom. A to je skoro nemoguće kad se radi o susjedima kao što je u filmu, kad vas blizina dnevno podsjeća na to što se desilo, te otvara rane i nove konflikte. I tako je i u regionu. Film postavlja pitanja umjesto da nudi jednostavne odgovore.
Kad lično postaje profesionalno
Sve što se dešava pratili ste sa porodicom Paplekaj i kroz posredovanje “Komiteta za pomirenje” tokom nekoliko godina. Kako je bilo izbalansirati profesionalno i lično tokom rada na ovom filmu, posebno u situacijama kada se i Vi kao žena nalazite na neki način “ugroženi” u tom “muškom svijetu” kako ga je nazvao Vuk Perović?
Ne bih rekla da sam bila ugrožena u “muškom svijetu”, ako mislite o dvije strane porodice tokom većeg dijela snimanja. Kada je majka, Vera Paplekaj, vidjela da direktor fotografije i ja nismo tu samo da bismo “dobili” nešto, toplo smo primljeni u porodicu. Drugo pitanje bilo je istraživanje koruptivnih praksi NVO-a za pomirenje. Kad god je u pitanju novac, mnogo toga može biti iznenađujuće. A “posrednik” Gjin Marku je bivši šef komunikacija u albanskoj tajnoj službi, dakle - osoba sa vezama. Ovdje je postojala napetost, međutim, ispostavilo se da taj ugao nije glavni fokus ovog filma. U početku je postojala i opasnost da se uopšte stigne na lokaciju, jer je u tom periodu bilo povremenih pljački sa kalašnjikovima na putevima u Tropoji kada smo počeli da snimamo. Ali, to su druga pitanja.
Koliko god istraživanje moglo biti temeljno, a ja osjećam i vjerujem da su istraživanje i činjenice temelj dokumentarca, lično postaje profesionalno, zato što kao režiser pokušavate da iskoristite svoju empatiju kako biste iskustva drugih ljudi prenijeli na publiku. Možda je, nakon svih ovih istraživanja, emocionalni dio bio onaj za koji sam se najmanje pripremala. Sukobe je teško doživjeti, ali im je teško i svjedočiti. U nekim scenama posredovanja pri pomirenju osjećala sam mučninu u stomaku, smatrajući da su groteskne i apatične. U montažnoj sobi, kada bismo isjekli posljednju scenu pomirenja, koja je veoma napeta, bila sam pod velikim stresom, ponovo proživljavajući na fizičkom nivou sve ono što sam osjećala dok smo snimali. U tim trenucima u vama odjekuju i slična iskustva koja ste sami imali i sve ono slično što se dešava u vašem životu. Snimala sam taj sukob i mnogo razmišljala o ovoj temi. Bila je to teška priča i osjećala sam se veoma odgovornom i emocionalno opterećenom sve dok film nije završen. Mnogo je pomoglo gledanje ovog materijala sa nekim drugim, prvo sirovo sa komontažerkom Marijanom Kozakovom, a zatim i mojim montažerom Urošem Maksimovićem, koji je montirao cijeli film.
Bonus video:
