”More je ona vrsta samoće koju samo otok može prekinuti, a da nam ne bude neugodno, da se ne moramo odreći svojih misli. Kopno je zaglušuje; nemoguće je smiriti i produžiti njeno trajanje. Kao stari, tih prijatelj, otok se smješta u prostor koji za njega izdvajam. Otok puši i ćuti.
Otok se ne da. Njegova duša je dostupna samo luđacima, ubojicama i pticama. Sad znam: na otocima vlada eho onog stanje koje - u nekoj apsolutnoj prirodnoj nemoći zbližava ljude: stanje zemljotresa, poplava, zaraza... Taj osjećaj karantina u nekom sunčanom velu, ta ovisnost o prirodi s jedne i ljudskom naporu s druge strane gradi duhovne zidine otoka. Što dalje od kopna, otok je bliži bogu.”
Ovako je o otocima i njihovim prirodnim i duhovnim specifičnostima pisao dubrovački pjesnik, dramski pisac i prevodilac Milan Milišić. Tačno 30 godina se navršilo 5. oktobra od kako je Milišić tragično nastradao u svom domu u Dubrovniku 1991. godine. Beogradska Geopoetika je na taj datum objavila Milišićevu putopisnu knjigu “Otoci”, koju je priredila za štampu piščeva supruga, akademska slikarka Jelena Trpković, a pogovor je napisao Tonko Maroević.
Knjiga “Otoci” žanrovski se može klasifikovati kao putopisna, pripada dakle prozi nastaloj uz usputne prigode i povode i naizgled ne spada u najuže književno interesovanje autora koji se prvenstveno ostvario kao pjesnik. Ova knjiga je posthumno objavljena 1997. godine u Zagrebu, a iste godine i u Sarajevu, pod nazivom “Putopisi”. Knjiga je podijeljena u poglavlja, a njihovu okosnicu čini po jedan otok: Sveti Andrija, Mljet, Šipan, Lastovo, Lopud, Rab, Koločep, Hvar, Vis i Menhetn. Put, boravak i sama zbivanja često su piscu tek samo dobar povod da se promisli o literaturi i istoriji, o običajima, legendama, ali i o istorijskim i aktuelnim nepravdama i ludostima.
Milan Milišić je svemu čega se dotaknuo, prema mišljenju Tonka Maroevića, davao nužno poetski pečat. Tako je prirodno i zapise o pohodima otocima impregnirao lirskim pasusima i ostvario snažnom verbalnom evokacijom, svojim brojnim stihovima nadahnutim zemljopisnim stanicama je pridodao i pjesničku prozu vrlo konkretne toponomastike, snažne ambijentalne određenosti i prepoznatljive svjetlosti podneblja.
Ipak, tvrdi Maroević, knjigu “Otoci” ne možemo smatrati ni slučajnom ni nevažnom. Koliko god doslovno “usputna”, pa i nastala u prilično velikom vremenskom luku, ona je u stanovitom smislu Milišićeva “ključna” knjiga, svojevrsni zaglavni kamen čitava njegova opusa i iskaz određenog poetičkog vjerovanja. Obzirom da se autor nije nikako okušavao u teorijskim formulacijama ili u programatskim načelima, preostaje nam ideja “insularnosti” prihvatiti kao njegov temeljni izazov i korelativ stvaralačke ambicije.
Doista, Milan Milišić je bio i ostao otokom, samosvojnim i izdvojenim, nesvodivim i teško uklopivim piscem u svakom smislu. Ponosan na tlo iz kojeg potiče, otporan na razne valove i tendencije, izdrživ na sirenske zovove vjere i nacije (no s odlučnim poštivanjem svojih srpskih, pravoslavnih predaka i sa solidarnim razumijevanjem katoličkog i pučkog hrvatskog supstrata svoje regije), opstao je u Gradu zvanom hrvatska - ili pak južnoslavenska - Atena kao na pravoj vjetrometini.
Prekratak život Milana Milišića (1941-1991) bio je ispunjen djelima svih žanrova, objavljenih jednako za života i poslije smrti. Nešto od ovog unikatnog umjetničkog glasa Geopoetika je stavila među korice svojih edicija (“Dubrovačka zrcala”, eseji, 2007; “Oficirova kći”, roman, 2011).
Kao što je Milišićeva sveukupna stvaralačka ličnost pripadala jednako i lokalnom i univerzalnom, tako su i ovi eseji, mahom posvećeni dubrovačkom otočju, preko sjevera Jadrana, stigli sve do ostrva - Menhetn. Njegova duboka umjetnička individualnost, koliko god bila sazdana od mikrosvjetova u kojima je sebe oblikovao, i dalje jednako pripada makrosvijetu književnih vrhova. No, centralni dio Milišićeve ličnosti i djela, po mišljenju Vladislava Bajca, najprije pripada definiciji ostrva.
Pomenimo i to da je nedavno, na trideset godina od pogibije Milana Milišića, 5. oktobra, u Dubrovniku je otkrivena spomen ploča u rodnoj kući pisca u Župskoj ulici. Milišić je bio prva civilna žrtva minulog rata, a na spomen ploči piše: “U ovoj kući se rodio i u napadu srpsko - crnogorskih agresora na Dubrovnik 5.10.1991. godine poginuo Milan Milišić, književnik koji je volio i sanjao Grad.”
Spomen-ploču, koju je postavio Grad Dubrovnik, otkrile su zamjenica gradonačelnika Jelka Tepšić i Milišićeva supruga Jelena Trpković.
Milan Milišić je rođen 6. jula 1941. u Dubrovniku, gdje je završio gimnaziju. Na Filološkom fakultetu u Beogradu diplomirao je na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti. Objavio je sljedeće knjige pjesama: “Voljele su me dvije sestre skupa” (Beograd 1970), kao i prerađeno i dopunjeno izdanje “Volile su me dvije sestre skupa” (Sarajevo, 1989), “Koga nema” (Beograd, 1972), “Živjela naša udovica” (Čakovec, 1977), “Zgrad” (Beograd, 1977), “Having a good time” (Beograd, 1981), “Mačka na smeću” (Beograd, 1984), “Tumaralo”, pjesme za djecu, (Dubrovnik, 1985), i “Vrt bez dobi” (grafičko-pjesnička mapa sa Lukšom Pekom, Dubrovnik, 1986). Bavio se novinarstvom i prevođenjem; sa Meri Milišić preveo je “Hobita” J. R. R. Tolkina. Dubrovačko kazalište Marin Držić izvelo je Milišićev komad “Lov na blijedolikog”, 1975.
Milan Milišić je poginuo 5. oktobra 1991. kao civilna žrtva u svom stanu u Dubrovniku. Posthumno, iz ostavštine, objavljene su sljedeće njegove knjige: “Stains”, izbor pjesama, prevod na engleski (Dubrovnik, 1993), “Treperenje” (Zagreb, 1994, Beograd, 1997), “Nastrana vrana”, pjesme za djecu (Beograd, 1995), “Stvaranje Dubrovnika”, u odabiru, Marka Vešovića (Sarajevo, 1996), prevod pjesama Roberta Frosta “Robert Frost - Izabrane pjesme” (Beograd, 1996), “Putopisi” (Sarajevo, 1997), te isto izdanje u Zagrebu, 1997. pod naslovom “Otoci” (Geopoetika, Beograd, 2021), “Mrtvo zvono” (Split, 1997), “Fleka, e” (Zagreb, 2001), “Dubrovačka zrcala” (Geopoetika, Beograd, 2007), “Unutrašnje stvari” (Beograd, 2008) i “Oficirova kći” (Geopoetika, Beograd, 2011). Godine 2005. grupa prijatelja objavila je spomen knjigu posvećenu tragično preminulom pjesniku, pod naslovom “Hommage Milišiću”.
Bonus video:
