O ljudima s nedovršenim, pa i traumatičnim odrastanjem, govori Boris Vukotić u romanu “Mjesečar” koji je nedavno objavljen u izdanju Nove knjige. Promocija je planirana 29. novembra u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u Podgorici, najavljuje Vukotić.
”Roman ‘Mjesečar’ Borisa Vukotića u čudesnom smjeru kreće kada glavni junak - već je tada jasno da je živčano vrlo napet i da razmišlja o prekidu neke muke - dobija udarac u glavu, pa se njegov život kreće odmatati i pripovjedati, sve u pomaknutom, halucinantnom registru. Vrijeme se u romanu mijenja naglo, što je i meteorološki ocrtano, a prostor je smjesa lokacija iz pripovjedačevog života. No, javlja se i drugi pripovjedački glas, usvojene mu sestre Marte. Ta dva glasa će, ispreplićući se, ispričati priču s biblijsko - antičkim elementima, o napuštenom djetetu, o socijalnom incestu, o dječaku koji se trajno zaljubio u djevojčicu, o traumama koje su definisale njegov nespretan i nedovršen odnos prema ženama, o romantičnim i strasnim ljubavima i čežnjama, o zabranjenoj ljubavi i društvenom licemjerju, o fatalnoj zabludi i ubojstvu”, navodi u recenziji urednik Kruno Lokotar.
Djelo je nastalo za manje od godinu dana, kaže Vukotić, i prati “Mjesečara”, glavnog lika, a jedinog koji nema ime i prezime...
”Njegova priča je ispričana u prvom licu jednine. Koristim se prošlim vremenom, jer se nakon primljenog udarca u glavu i polusvijesti pred Mjesečarevim očima odmotava cijeli njegov dotadašnji život. Mjesečar je kompleksan lik, psihički nedovršena osoba sa upitnim odnosom prema ženama. Ipak, on zna što su prave vrijednosti u životu, inteligentan je i fatalno emotivan”, priča Vukotić
On kaže da se u romanu paralelno odvijaju dvije naracije u prvom licu jednine, obje u prošlom vremenu.
”To je Mjesečareva priča i priča njegove usvojene sestre Marte. U epilogu knjige pojavljuje se treći glas iz prvog lica jednine prošlog vremena, njihov sin Martin. Bilo je tehnički vrlo zahtjevno, jer je trebalo napaviti jasnu distinkciju između naratora, različitih likova, a da se ne ugrozi cjelina, te da se pokaže da se zaista radi o različitim likovima, a ne da su njihove priče ispričane iz jedne glave”, objašnjava Vukotić i otkriva da će u jednom trenutku Mjesečar, vođen fatalnim emocijama, dolazi do čina ubistva.
”Lokotar, je jednom prilikom rekao: ‘Mjesečar ima sve osobine rubnog kliničkog slučaja. Funkcionalan je pa nije klinički, ali mu je hipertrofirani unutrašnji život dominanta. Živi u svojoj glavi i taj je život često jači od realnog’. Mislim da ljudi treba da sanjaju, ali i da pokušaju snove pretvoriti u realnost. Od samog sanjanja nema mnogo koristi. Mjesečar nije osoba koja je samo sanjala, naprotiv on se silno trudio da promijeni magistralni pravac svog života”, naglašava Vukotić.
Kruno Lokotar primjećuje da je “prostor smjesa lokacijâ iz pripovjedačeva života”, a autor kaže da misli da pisac sebe ne može izuzeti iz onoga o čemu piše.
”Zapravo je uvijek riječ o onome što je iskusio, doživio, vidio ili čuo, ili mu je neko ispričao. Naravno, imena su izmišljena, dijalozi iskarikirani, događaji vješto sakriveni, ali ispod svega toga virite vi kao autor i vaš život”, poručuje Vukotić.
Lokotar, dalje, opisujući roman kaže da se Vukotić više fokusira na osjećaj nego na realizam, baš kao u nekom filmu drskog režisera. Ipak, Vukotić smatra da se knjigom romanom uvijek više kaže nego filmom.
”Likovi u romanu su impulsivni, temperamentni i zato često ‘padaju u vatru’, donose nerazumne, ponekad neshvaljive odluke. Predaju se instiktu i koriste ga u međusobnim odnosima više nego razum. Slike su zamućene maglom, kišom, vjetrom, jer se u likovima odvijaju emotivne oluje. Zapravo, njihovi su životi sami po sebi olujni. Prilikom pisanja nijesam vodio računa o ‘filmičnosti’ romana. Mislim da je roman umjetnička forma kojom se može mnogo više iskazati i pokazati nego filmom”, ističe on.
Ljubav je bila nezaobilazna tema koja je pokrenula niz drugih, kaže Vukotić.
”Tu je zabranjena ljubav, ljubav sama po sebi, ali i ubistvo zbog ljubavi. Ne treba smetnuti s uma da je ona osnov našeg postojanja. U romanu se govori i o temama socijalnog incesta, društvenog licemjerja, patološke ljubomore, strasti i požude, predrasuda. Sve su to elementi i teme koje okupiraju ljudsku pažnju i tjeraju nas na razmišljanje još od vremena kada je čovjek naučio da se izražava pismeno”.
O ljubavi je govorio i u svom prethodnom romanu, “Srce islama” u kojem je, kaže, pokušao da napravi razliku između religije i vjere; religije kao pasivne komponente odnosa s Bogom i vjere kao aktivne komponente koju je u romanu, ali i životu poistovijetio s ljubavlju.
Iako je otvorio više pitanja i tema, lajtmotiv romana ostaju ljudi koji pokušavaju da pronađu svoje “mjesto pod suncem” nakon traumatičnog odrastanja.
”Takvi ljudi kasnije imaju problem da se uklope u normalni život, a kad kažem ‘normalan život’ zapravo mislim na uobičajene standarde življenja prosječnog čovjeka, jer nije lako definisati, pogotovo ne u savremenom trenutku, što je to normalan život”, kaže Vukotić za “Vijesti” predstavljajući svoju treću knjigu.
Neisplativo, ali ne prestaje sa pisanjem
Boris Vukotić tokom razgovora za “Vijesti” ističe da se od pisanja na ovim prostorima nikada nije moglo živjeti, a pogotovo ne danas. Svjestan toga, kaže da materijalna satisfakcija nije relevantna mjera velikog rada i truda koji je potrebno uložiti da bi se napisalo književno djelo. Ipak, najavljuje naredni roman.
”A zadovoljstvo se može naći i u tome da podstaknemo ljude na čitanje. Ako smo i ovim intervjuom u tome uspjeli - napravili smo dobar posao. Takođe, želio bih najaviti da će moj najnoviji roman ‘Nepoželjna osoba’ pisan godinu dana nakon ‘Mjesečara’, ugledati svjetlost dana vrlo brzo u izdanju zagrebačkog izdavača ‘Jesenski i Turk’. Nadam se da ću ga uspjeti predstaviti i publici u Crnoj Gori. Za sada navijam za ‘Mjesečara’”.
Bonus video:
