Njegovo ime, u zavisnosti od jezika, znači dugovječan, vjernik, stvaralac, graditelj...
Na rođenju je dobio gen za glumu koji je na pravi način valorizovao, a znao je da Nikšićani jedva čekaju da dišu “punim plućima” pa je, kako kaže, navijao da predstava “Pluća” bude u takmičarskoj selekciji 17. Međunarodnog festivala glumca.
”Znao sam šta predstava nudi i bio sam u pravu da su ‘Pluća’ baš za ovaj festival. To je pokazao i aplauz publike”, kazao je nakon predstave koja je otvorila praznik pozorišne svetkovine u gradu pod Trebjesom.
Publika je i 2018. godine dugim aplauzom pozdravila odluku žirija da mu na pomenutom festivalu dodijeli nagradu za najboljeg glumca za ulogu Blaža u predstavi “Kako misliš mene nema”. I tako - on navikao na dug aplauz u punoj sali Nikšićkog pozorišta, publika na njegovu sjajnu glumu. I drže se te navike - i on i publika.
”Virus je uradio svoje, pa smo se nekako navikli da je super kada predstavi prisustvuje 100-120 ljudi. Prije je bilo prazno, a sada se veselimo kada ima toliko ljudi. Pošto nemamo scenu, jer je naše Dramsko kazalište ‘Gavella’ stradalo u zemljotresu prije skoro dvije godine, igramo u Zagrebu na periferiji grada. Tako smo prije neki dan igrali ‘Kiklopa’ pred 25 ljudi. Više je bilo nas na sceni, nego publike. To je zbilja tužno. A u Nikšiću dupke puna dvorana. Podsjetilo me na neka stara vremena i kada se prolomio aplauz sav sam se naježio”, priča za “Vijesti” Amar Bukvić.
Već deset godina je član pozorišta “Gavella”, mada igra i u drugim teatrima, i boli ga što je zemljotres srušio njegovu matičnu kuću, a oni od marta prošle godine postali beskućnici.
”Kako nam je ‘Gavella’ nastradala i više nemamo pozorište, evo skoro dvije godine igramo po različitim scenama, podrumima, tunelima. Sebe nazivamo beskućnicima. Neke najbolje prognoze su da bismo mogli sljedeću sezonu igrati na svojoj sceni, ali to je pitanje ‘ako’, jer je grad u lošoj situaciji finansijski i taj zemljotres koji se dogodio”.
Dok mu je prvi lockdown, kada je krenula pandemija, prijao, jer mu je odmor bio potreban, nakon tri mjeseca pauze uželio se rada. Zato mu je ovo ljeto bilo više nego radno.
”Kada je krenuo prvi lockdown taj odmor mi je zbilja dobrodošao. Povukao sam se sa porodicom u vikendicu na Braču, kuća je zaista u divljini, i tamo smo bili tri mjeseca. Bio je to lijep predah od svega. Na kraju mi je onda sve nedostajalo. Onda je sve išlo nekim tokom i dalje ide tim nekim čudnim tokom nepredvidljivosti. Mogu se pohvaliti da sam puno radio u pozorištu, ali i da sam snimao”.
Dobio je uloge u dva strana filma, još uvijek ne smije da otkriva o kojim filmovima je riječ, a očekuje i da zaigra u trećem stranom ostvarenju.
”Mislim da je to želja svakog glumca, a ja sam samo radio i to se tako dogodilo. Oba filma su snimana u Hrvatskoj, ali riječ je o stranim produkcijama. U jednom filmu sam imao manju ulogu, a u drugom jako veliku. Jedan film izlazi za Netflix sljedeće godine, ali ne smijem govoriti o kojim je filmovima riječ. Očekujem još jednu veliku ulogu za stranu produkciju, tako da sam tim putem sada krenuo. Tako se posložilo”, kaže Amar.
Iako se sve dobro posložilo ne razmišlja da ode iz Hrvatske jer, kako kaže, lijepo je otići, ali uvijek je ljepše “vratiti se doma”.
Sa nestrpljenjem čeka da korona doba postane prošlost, da se sve vrati u normalu i da teatre ponovo okupira brojna publika.
Gluma kao porodični biznis
Amarov otac Amir je glumac, dramski pisac i scenarist, dok se majka Hasija samo do udaje bavila glumom. Radni vijek je provela u računovodstvu i porodici Bukvić pomrsila račune kako odabirom profesije, tako i imenom. Amarova sestra Aida je rediteljka i vanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a poznatom glumcu supruga i djeca imaju imena na slovo “A” - Alma, Aman i Amal.
Sa sestrom je sarađivao na nekoliko projekata (jedan od njih je predstava “Pluća”), a 13. novembra u Sarajevu je premijerno prikazan film “Djeca sa CNN-a” koji potpisuje porodica Bukvić - otac Amir napisao je tekst, Aida režirila, a Amar igra u njemu. Film je zasnovan na “porodičnoj” predstavi Bukvića koja je još 2006. godine igrana u Sarajevu, a dvije godine kasnije u Zagrebu.
”Kako je raditi sa sestrom? Sada sam se ja malo ‘osilio’, jer ovo je naša peta-šesta saradnja. Šalim se. Zaista savršeno sarađujemo i funkcionišemo”.
“Antigonina tragedija ne bi bila kabare da nije farsa”
Na sceni Nikšićkog pozorišta večeras će u okviru 17. Međunarodnog festivala glumca, u 20 časova, biti izvedena predstava “Antigona” rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta u Prištini i Narodnog pozorišta Timočke krajine “Zoran Radmilović”. Režiju i adaptaciju predstave potpisuje Nenad Todorović, scenografiju Goran Stojčetović, kostime Bojana Kostadinović, a muziku je komponovao Bratislav Radovanović. U predstavi igraju Milica Burazer, Igor Damnjanović, Ivana Bartunjek, Miloš Đuričić, Branko Babović i Nebojša Đorđević.
”Antigona je iritanta - nervira muškarce jer ih mrzi, a žene bi je za glavu jer ih prezire. Antigona siluje društvo, društvo ima masnice i lako dokazuje da je zlostavljano. Silna Antigona je pomahnitala usjedjelica, a takve nema šanse da oproste ni mački koju hrane odmalena. Antigona nema stav, ona ima princip. Ona brani oca koji ju je napravio sa svojom majkom. Ona brani brata koji je napao njen grad. Ona nema moral. Ona ima rituale protiv zakona. Ona kaže da su djeca i muž prolazni, a brat i otac nezamjenjivi. Ona je protiv nasljednika a za nasljeđe. Nespremna da podnese žrtvu i ne zanima je šta će biti iza nje. Ona hoće da svijet umre sa njom, kada već nije po njenom. Ona nema namjeru da se preda i uobražena je do mjere samoubistva. Ona je naprosto glupa toliko da joj se peloponeske mandarine smiju. Ali, vidi vraga, njena tragedija ne bi bila kabare da nije farsa: vladar protiv koga se bori obična je cirkuska nakaza”, rekao je o predstavi reditelj Todorović.
Bonus video:
