Gotovo cjelokupno književno stvaralaštvo Milovana Đilasa vezano je za Crnu Goru i crnogorsko društvo. Njegovi romani “Besudna zemlja”, “Svetovi i mostovi”, “Crna Gora”, “Izgubljene bitke” posvećeni su kako klasičnoj (plemenskoj) Crnoj Gori i crnogorskom društvu, tako i modernoj Crnoj Gori i crnogorskom društvu koje se javlja početkom XX vijeka. Preciznije rečeno, granica nestajanja jedne i nastajanja druge, moderne Crne Gore je 1916.godina. Te godine Crna Gora nestaje sa javne i političke scene sudbinskom Mojkovačkom bitkom. Ova važna bitka sa početka Prvog svjetskog rata jednim dijelom se odvijala u blizini Đilasovog rodnog sela i ostavila je snažan “zapis” u njegovoj memoriji.
Brojne Đilasove pripovijetke pisane prije i poslije Drugog svjetskog rata su, takođe, posvećene Crnoj Gori. One su “crtice” koje skeniraju mnoge uzlete i padove crnogorskog duha i društva te i Crne Gore, s tim u vezi. Čak i njegovi prevodi u krajnjoj liniji vezani su posredno za Crnu Goru. Prvenstveno njegov prevod sa engleskog jezika tamošnjeg epa iz XVII vijeka. (Riječ je o Miltonovom “Izgubljenom raju”.) Ovaj prevod u osnovi ima idejnu i ideološku poredivost pa možda i (nad)moćnost plemenskog crnogorskog društva i Njegoševe “Luče”, s jedne strane, u odnosu na engleski ep i moderno evropsko društva koje se silom inercije pojavljuje na istorijskom horizontu Crne Gore, sa druge strane.
U književna djela Milovana Đilasa koja su posvećena i vezana za poznavanje i prizivanja velikog klasičnog duha Crne Gore i crnogorskog društva dodajmo i Đilasovu knjigu “Njegoš - pjesnik, vladar, vladika”.
Pri nabrajanju širine Đilasovog pisanja o Crnoj Gori i crnogorskom društvu potrebno je navesti još i to da je sve navedene zatvorske romane, prevode, pripovijetke i studiju o Njegošu, Milovan Đilas pisao u “Titovom” zatvoru u Sremskoj Mitrovici (1956.-1966.g.) na listićima toalet papira. Odlukom vlasti (čitaj Tita) papir formata A-4 mu nije bio dozvoljen za pisanje. Čak su mu i paklice toalet papira bile težinski limitirane i davane na jedno-mjesečnom nivou.
Ovaj važan tehnički hendikep je potrebno napomenuti jer je njime Milovanu Đilasu bilo itekako otežano prepisivanje osnovnog teksta i njegovo literarno dorađivanje. Praktično, sve što je pisao u “Titovom” zatvoru je pisano iz tzv. prve ruke. Navedimo još jedno zatvorsko ograničenje. Svako njegovo pisanje je bilo čitano (kontrolisano) od strane (van)zatvorskih cenzora. Uz sve rečeno, ćelija mu nije bila grijana gotovo 9 godina.
Ukupnošću zatvorskih ograničenja i zabrana nastojalo se suziti širina literarnog, idejnog i svakog drugog razmaha pisca. Takođe, oštrim ograničenjima nastojao se ubiti duh pobune Milovana Đilasa.
Prstom sudbine, Milovan Đilas je i rođen 1911. godine u selu Podbišće, tada Kolašinski srez. To je vrijeme u kojem je jedan crnogorski “svijet” nestajao, a novo (merkantilno) crnogorsko društva se tek stidljivo javlja i počinje da se stvara. Sa druge granične strane gledano, Milovan Đilas je rođen bukvalno na samoj crnogorsko-otomanskoj granici koje je dijelila rijeka Tara. Ova rijeka je bila granica dvaju ratobornih svjetova, suprotstavljenih civilizacija čija se omraza i neprijateljstvo permanentno osjećalo i izražavalo na tim rubnim mjestima. U jednom romanu Đilas i piše da je svakodnevna opreznost i “život na ivici noža” (“Besudns zemlja”) bio način, stil života i uslov opstanka.
Dakle, vremenska i teritorijalna slučajnost u kojoj je rođen Milovan Đilas je prepuna ogromnih ratnih bura i preloma “interesantnih vremena” sa kojima i u kojima je živio Milovan Đilas. Crna Gora mu je bila sudbina pa i “okvir” iz kojeg nije želio niti mogao da iskoči. Pa ipak, on je snažnim i dubokim “žilama” bio vezan za Crnu Goru. (Ima jedan zapis koji kazuje da Milovan Đilas kad god je nešto sanjao, pa u snu se uvijek od nekoga ili nečega bježi, uvijek bježao u Crnu Goru. Na kraju krajeva, Milovan Đilas je po sopstvenoj želji sahranjen u Crnoj Gori. A mogao je biti sahranjen gdje je želio na “Bauštelu”, “Vaverlou”, “Londonskom” ili “Novom groblju” pa možda čak i na “Per Lašezu” u “društvu” M.Prusta, O.Vajlda, K.Marksa ili R.Putnika na primjer. Sahranjen je po sopstvenoj želji u svom selu u skromnoj porodičnoj grobnici. Spojio je svoju kolijevku i grob.
Nešto vedrije se izrazimo kako bi se jasnije vidjela Đilasova dubinska vezanost za Crnu Goru: Crna Gora i crnogorsko društvo je bilo njegov “krvotok”. I upravo Đilasov “crnogorski krvotok” lako i veoma brzo upućuje na Đilasa kao lošeg političara. Pa i “glupog” čovjeka. Suviše otvoren, direktan, pravovremen, tvrdoglav, gord, hrabar, iskren, etičan, razuman itd. Đilasov “crnogorski krvotok” nije mogao niti znao da prihvati modernu pa tako ni Staljin-Titovu politiku kao organizovani i totalni sistem laganja.
Veoma malo je poznato kod nas da je crnogorsku ličnu intimu pa i javno iznesene kritičke jeretičke stavove Milovan Đilas imao i prema brojnim drugim ličnostima bez obzira sa koje strane društvenog nivoa dolazili. Bez obzira da li dolazili sa ideološkog, političkog i kulturnog Istoka ili Zapada. Ovu Đilasovu nadpolitičku crnogorsku univerzalnost lakše vide “izvanjci” nego kakvi domaći tumači lika i djela Milovana Đilasa.
Navesću primjer.
Milovan Đilas je 10.novembra 1968. godine dobio američku “Medalju slobode”. Ovo prestižno priznanje dobio je, kako stoji u obrazloženju, kao hrabri i istrajni borac za mir, slobodu, demokratiju i poštovanje ljudskih prava, uprkos moći tiranije. Medalju mu je uručio senator SAD-a Edvard F. Kenedi.
U elitnom njujorškom hotelu “Ruzvelt” pozdravni govor je imao novinar i istaknuti publicista Luis Fišer (Louis Ficher). Tom prilikom Fišer je jevrejskom dubinom i univerzalnošću vidio i iznio dva temeljna Đilasova “crnogorska krvotoka”. Prvi je da je “Đilas izabrao zatvor i time postao slobodan u njemu, dok je njegova supruga ostala neslobodna zajedno sa milionima izvan zidina zatvora”. I drugi, daleko značajniji i univerzalniji aspekt “crnogorskog krvotoka” Milovana Đilasa jeste da je on “gledajući na svjetsku političku scenu, možemo reći da na njoj gospodare mediokriteti. Đilas stoji za glavu iznad ovih...”
Dakle, dubinski crnogorski gen u Milovanu Đilasu, Luis Fišer otkriva strukturni pa i misteriozni crnogorski (plemenski) impuls o nadnacionalnoj, naddržavnoj, nadpolitičkoj i nepresušnoj borbi za slobodom čovjeka koji laureat koristi protiv bilo kojeg porobljivača. Ali i mediokriteta na vlasti. Bez obzira koja je ideologija porobljivača u pitanju. Očito da je lucidni um L. Fišera tražio određene uši koje trebaju da čuju politički i etički “krik” laureata iz Crne Gore. Koji uz to dolazi iza “gvozdene zavjese”; koji je preživio zatvorsko dno Danteovog pakla; koji dolazi iz jedne ideologije i njene vlasti; koji je uz to bio vrh takve vlasti; a koji nije evoluirao i prevrednovao se u - antikomunostu i mrzitelja.
Bonus video:
