Vjerujem u evoluciju i revoluciju

Nikako da postanemo dio socijalizovanog svijeta, da počnemo misliti o socijalnim pravima, boljim platama, stambenim pitanjima, stalno nas vraćaju na identitetsko i nacionalno, kaže jedan od najboljih evropskih glumaca i najtraženijih domaćih, Goran Bogdan i dodaje - “meni je više muka od toga”, jer: “vode nas na jeftine uzde nacionalizma, dok sami čine najveću veleizdaju”.

Njegove riječi primjenljive su na širu teritoriju, a izrečene u želji da se prevaziđu primitivne teme koje konstantno čine da živimo paralelnu sadašnjost u prošlosti, što ne doprinosi boljem životu, čovjeku, prijatelju, sistemu ili državi.

Iako za sobom ima veliki broj uloga u pozorištu, na filmu i televizijskim serijama, crnogorska publika ga se sjeća iz filma “Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa” Nikole Vukčevića, a širem auditorijumu poznat je po briljantnim ulogama u filmovima “Prvaci sveta” Darka Bajića, “Agape” u režiji Branka Šmita, ali i “Otac” Srdana Golubovića koji od 2020. uspješno živi i u inostranstvu. Prepoznat i po seriji “Senke nad Balkanom” Dragana Bjelogrlića, ali i ulogom u popularnoj američkoj seriji “Fargo”, gledamo ga u novijim ostvarenjima poput serija “Vreme zla” i “Močvara”, dok neumorno igra u mnogim domaćim i inostranim projektima. Publika čeka novi film Slobodana Šijana ”Budi Bog s nama” za koji je završen prvi dio snimanja, otkriva Bogdan u razgovoru za “Vijesti”.

No, pored bogate i zapažene karijere, Goran Bogdan prepoznat je i kao neko ko (iz najbolje namjere) upućuje kritiku i ne povlači se pred politikom. Tako je početkom decembra bio gost i u Podgorici gdje je govorio na konferenciji “Nacionalna platforma za borbu protiv nasilnog ekstremizma”, gdje se diskutovalo o temama nacionalizma, ekstremiza i radikalizma. Tribinu je organizovao Centar za demokratsku tranziciju (CDT) u saradnji sa Nacionalnim operativnim timom za borbu protiv nasilnog ekstremizma, terorizma, pranja novca i finansiranja terorizma, uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije, a Bogdan je, iako u brojnim obavezama, znao da taj događaj neće propustiti.

U razgovoru za “Vijesti” govorio je upravo o tome, o ekstremizmu i nacionalizmu, političarima koji retrogradne teme postavljaju na dnevni red, građanima koji iznova to upijaju i iste ljude biraju, ali i o svojoj profesiji i umjetnosti, obrazovanju, promjenama i greškama koje su neminovne, nekada i poželjne.

Nedavno ste bili gost u Crnoj Gori i govorili na panel diskusiji CDT-a na temu nasilnog ekstremizma, zajedno sa troje kolega umjetnika. Kakva je situacija u regionu po ovom pitanju i koliko brižno se tome posvećuju ljudi zaduženi da se bave ovim pitanjima?

U posljednje vrijeme se u našem društvu, odnosno u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i Crnoj Gori, počela stvarati buka javnog diskursa koja je otišla daleko od onoga čime bi se trebala baviti, tipa ovakvim temama i propitivanjem onoga što nam se događa. Ja to analiziram jer želim dobro svome narodu. Ove teme su skrajnute zato što naši političari o nama misle da smo stoka i misle da mi volimo čuti ono što oni plasiraju u javni diskurs - buku i nepristojnost u javnom govoru. Mislim da naše vođe treba upozoriti da smo počeli da se vraćamo nazad, ka onome što nas je (umalo) uništilo. Tema poput nasilnog ekstremizma je realnost koju mi živimo, ono što nas muči, što nas tlači...

Često se spominju sintagme poput: “suočavanje s prošlošću”, “prevazilaženje prošlosti”, “uticaj prošlosti”... O prošlosti stalno pričamo i diskutujemo, a nikako da stignemo u sadašnjost, kamoli da se okrenemo budućnosti.

Tako je, a zapravo je bitnija sadašnjost. Stalno nas svađaju... Nekad imam osjećaj kao da ne žele da nas puste da evoluiramo iz plemena, plaše nas gromom i vatrom, kao da su oni neki nadri političari, nadri vračevi koji vladaju nama. Doduše, tu i mi imamo odgovornost, jer ih mi biramo, što govori dosta i o nama. A nikako da postanemo dio socijalizovanog svijeta, da počnemo misliti o socijalnim pravima, boljim platama, stambenim pitanjima, stalno nas vraćaju na identitetsko i nacionalno, a meni je više muka od toga.

U posljednje godinu ili dvije, Crna Gora je u konstantnom izbornom procesu, političkim podjelama koje se račvaju na stotine grana, debatama koje se čuju u supermarketu, na televiziji i u skupštini. Ako ste pratili situaciju ovdje, šta mislite o tome?

Naravno da pratim, Crna Gora je meni bliska i interesuje me. Kako je to tužno što je mladim ljudima, umjesto da se bave svojom budućnošću, svojim položajem u zajednici i svijetu, svojim unutrašnjim previranjima i vlastitim identitetima, nametnuto da se bave onim što politički lideri i političke partije postave na dnevni red. Ja mislim da je svaki kilodžul energije potrošen na to - protraćen život, ukradena mladost. Sa jedne strane politizacija svega je upravo to, napad na mladost i oduzimanje mladosti. Raditi tako nešto svojoj djeci isto je kao izrabljivanje djece, poput slanja djece u rudnike, na plantaže i ne razlikuje se od tjeranja djece na Tajlandu da šiju garderobu za ostatak svijeta. Isto je, pa vidite šta mi radimo svojoj djeci, a to opravdavamo i potkrepljujemo nekim plemenitim osjećajima. Ja ne vidim šta je plemenito u porobljavanju svog vlastitog naroda i oduzimanju svih građanskih sloboda. Kad vidim kako žive ljudi u Švajcarskoj shvatam da tome treba težiti, a mi se od toga udaljavamo. Oni tamo ne znaju ko im je predsjednik, a kamoli čitavu ministarsku postavu da znaju napamet. Mi smo duboko korumpirane države u kojima jedinka da bi išta mogla ostvariti mora nekoga poznavati i pored toga znati kako sistem funkcioniše. Dok god je tako - nije dobro.

Gdje su kultura i umjetnost u takvom sistemu? Koliko su zastupljeni u javnom prostoru i dostupni publici?

To je sve programski uvezano i dolazi s vrha. To je naš vlastiti odabir. Udio koji se izdvaja za budžet za kulturu jasno pokazuje šta mi mislimo o kulturi. Mi se svi busamo u prsa jedni drugima zbog nekih nacionalnih identiteta, a sa druge strane kultura, koja je prva koja bi trebalo da gradi te identitete, maksimalno je skrajnuta. To je paradoksalno i mi smo živi paradoks, što i nije neka tajna! Takva situacija je samo u duboko koruptivnim društvima. Nas vode na jeftine uzde nacionalizma, a oni koji nas vode čine najveću veleizdaju, pljuju po svom sopstvenom identitetu, kulturi, tradiciji, naciji, religijji i baš tako iskorišćavaju i iscrpljuju, iskrajaju vlastitu zemlju i naciju. Paralelno su im puna usta domoljublja, a ustvari su samo izdajice, a mi stoka im idalje vjerujemo, iako bi ih trebalo kazniti. To se zove veleizdaja i nikako drugačije. A zna se kako se ranije kažnjavala veleizdaja.

Šta onda ostaje običnom čovjeku osim da se bori za golu egzistenciju?

Ništa. Dok god oni guraju čovjeka u borbu za golu egzistenciju on nije sposoban ni za šta drugo i njime je lako upravljati. Sve smo mi male države, koliko nas ima mogli bismo svi upamtiti rođendane međusobno i slaviti ih zajedno... Naše vođe svoje vlastite narode guraju na prosjački štap, ponižavaju ga, rugaju mu se praveći takvu okolinu običnom čovjeku da se čitavog života bori i muči razmišljajući i radeći samo da bi otplatio kredit i tako biva na robiji čitavog svog života. Na taj način naše vođe izdaju svoj vlastiti narod.

Zbog toga su generacije i generacije zakinute za mogućnost da uopšte razmišljaju o umjetnosti. To je već sve zagorelo tokom prethodnih trideset godina i sve je to jedna te ista poluga.

Umijemo li to prepoznati i možemo li kao društvo nešto promijeniti?

Možemo li se promijeniti, ili možemo li to promijeniti, vidimo jasno na osnovu onoga gdje živimo, ali je pravo pitanje prepoznajemo li... Očito ne prepoznajemo čim dozvoljavamo da nam se iznova dešavaju iste stvari i da ispadamo, neću da kažem glupi, ali reći ću naivni. Dozvoljavamo da nas stalno varaju, a pored toga što smo prevareni puna su nam usta njih, onih koji nas varaju i koji manipulišu nama dok ih mi slavimo, borimo se za njih, glorifikujemo ih, umjesto da ih smijenimo i kaznimo.

Da li je moć pojedinca u tom glasačkom listiću ili u pojedinačnom reagovanju i postupanju?

Naravno! Mi smo demokratija, ali nijesmo svjesni toga. Sva moć je u nama, ali manipulišu nama. Pored toga, mi još uvijek nijesmo svjesni demokratije. Mi smo nikakva demokratija kad se još uvijek zastrašujemo radnim mjestima i kad nam se prijeti otkazima. Kao da smo još uvijek u turskom dobu - ulizujemo se begovima, mislimo da nam život od njih zavisi, dok u pravim demokratijama mi kao građani njima dajemo legitimitet, jer oni su tu zbog nas, a ne mi zbog njih. Pogledajte samo imovinske kartice: mi smo ubili srednju klasu u svim našim društvima, srednja klasa ne postoji. Kad gledamo filmove sa tematikom starog zavjeta vidimo da su se i robovi u Mojsijevo vrijeme pobunili, a mi danas to živimo, samo što nikako da se dogodi pobuna.

Neka istraživanja su pokazala da ljudi žele demokratiju, ali istovremeno i snažnog i čvrstog vođu.

To je tako, to je istina, a to se vidi i na primjeru Crne Gore. Vi demokratiju još uvijek nijeste osvojili da biste mogli razmišljati drugačije, pa samim tim nemate neki antipod da bi se to moglo upoređivati. Do sada je postojala samo jedna strana i uopšte se nije desila demokratija. Mi kao narod, kao građani trebalo bi da budemo strožiji prema našoj stvarnosti. Imamo samo jedan život, taj život je naš, a mi sami dozvoljavamo da prolazi mimo nas, iako drugog nemamo.

Angažovani ste i traženi u regionu, Evropi, ali isto tako i u Americi. Na čemu trenutno radite i kako ide karijera vani?

Ja prvenstveno radim na sebi, bilo da je to u glumi ili privatno. Želim da se oslobodim nacionalnih okova i da letim mnogo šire. Zbog toga sam srećan što radim i u Hrvatskoj i u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori. To je sve jedno govorno područje i to treba iskoristiti, a dobro je i za gledaoca. Film ne može biti hrvatski ili srpski, on može biti samo dobar ili loš. Zbog toga uvijek naglašavam da film nikada ne može imati nacionalni prefiks. Ja serije i filmove dijelim na horore, akcije, drame, komedije, romantične, a ne na nacionalne. Jedina podjela u umjetnosti mi je na žanr, eventualno, jer i to nastojim da izbjegnem i prevaziđem. To je moja sreća i moja sloboda, a mislim da je sloboda nešto najljepše što je dato čovjeku. Sloboda je bitnija od sitosti, to bismo znali samo kada bismo je osjetili. Kad se osjeti sloboda ona se teško ispušta, a nažalost naši narodi je ovdje nijesu osjetili u punom smislu, jer da jesu onda ne bi dozvolili da se sa njom i njima samima tako lako manipuliše i igra, ali i da se sloboda tako lako prlja i gubi. Mi ovdje nažalost nijesmo slobodni.

Možda i ne umijemo biti?

Možda i ne umijemo, ali ipak mislim da umijemo i te kako, a to je pokazala i istorija. Stvar je i obrazovanja, primjera, volje.

Koji su glumački projekti trenutno aktuelni? Radite na filmu Slobodana Šijana “Budi Bog s nama”, a najavljena je i nova faza snimanja. Sigurna sam da ima još nekih angažmana u najavi?

Da, radi se na drugoj fazi snimanja, s tim što sam ja odradio svoje i nemam obaveza u tom dijelu, tako da idem dalje. Imam mnogo projekata, trenutno radim nešto u Grčkoj, imam i jedan veoma lijep manji film... Mnogo toga je dogovoreno za narednu godinu, ali o tome ne bih govorio, ne volim da govorim unaprijed.

Onda bih se osvrnula na film “Otac” Srdana Golubovića koji je ove zime imao i bioskopsku premijeru u Njemačkoj gdje je naišao na odlične pozitivne kritike stručne javnosti, ali i reakcije publike. Novi filmovi ga nijesu potisnuli, što je rijetko, posebno u doba hiperprodukcije, ali očigledno je da kvalitet istrajava.

Tako je, zato što je to jedan dobar film. Ono što je dobro opstaje, a to se vidi u umjetnosti, u medijima, okolini. Sve više se nudi površnost koja kalja perspektivnu okolinu, ali uprkos svemu dobre stvari i dobri ljudi će naći svoj put koji nikada nije lak niti olakšan. Tako je i sa ovim filmom, da mu se išta olakšalo - nije.

Velika afera je pratila prošlogodišnji izbor kandidata Srbije za Oskara, a posebno jer se očekivalo da će “Otac” biti taj film, zato što je jedno od boljih naših ostvarenja u posljednje vrijeme. To nije samo moje mišljenje, već o tome govore i brojna priznanja bilo u vidu nagrada, nominacija, selekcija ili kritika...

Tako je, ali i tu je politika umiješala prste. Sviđa mi se što si rekla “naš je film”, jer jeste naš i tako ga i treba posmatrati. Nije bilo lako, ali i to je dokaz da on pronalazi svoj put, jer sve što je dobro pronaći će svoj put, kao što sam i rekao. “Otac” je dobio masu nagrada, pogledala ga je mnogobrojna publika, a takvim tretiranjem Srbija je učinila loše sebi i svojoj kulturi. Nadam se i volio bih da neko nauči nešto iz toga. Šteta je što imamo samo jedan život koji je ograničen trajanjem, jer on prođe dok se mi naučimo na osnovu ožiljaka po našim leđima. Ja nijesam ni ljut ni srdit, razočaran time, idemo dalje i gledamo u budućnost.

Koliko je zahtjevno baviti se ovim pozivom?

Kad je ljubav prisutna i kad je ljubav u pitanju, ništa nije naporno, već je sreća veća što je nešto napornije. Još uvijek me takve, zahtjevnije i izazovnije stvari izuzetno vesele, pa ne osjećam napor, samo zadovoljstvo. Tako i biram projekte, one koji će me zadovoljavati. Što nešto djeluje teže i zanimljivije to mi je draže. Važno je istaći da gluma nijesu samo uloge, već su to i knjige koje pročitaš, tekstovi o kojima razmišljaš, filmovi i serije koje pogledaš, gluma je sve što je život. Sve to utiče na tebe u toj industriji i mijenja te. Bilo bi tužno da je drugačije. Ja želim biti i jesam otvoren da me sve to mijenja, u suprotnom bih bio ohol i to ne bi onda bilo stvaranje i umjetnost, nego neko popovanje moje i iskazivanje mog stava svijetu. Ne, ja želim da stvaram i da ja nešto stvaram, da se tako i ja mijenjam, da učim, da razumijem svijet, da me to i lomi kad je potrebno i dodatno podučava...

Tako se opet vraćamo važnosti umjetnosti i onome što ona može probuditi u čovjeku.

Tako je, to je jedan krug, baš kao i sami život. Pitanje koliko je umjetnost važna je suvišno, a odgovor je jednostavan. Umjetnost je jednako važna kao i obrazovanje, kao i život. Da se ne vraćamo sad u antičku Grčku. Mi djecu u školama učimo književnosti, muzici, likovnoj umjetnosti, jednako je važno učiti ih i matematici, fizici, biologiji, to je sve život. Odgoj nikako ne smije stati sa završetkom obrazovanja. Majka mi je govorila da veliki čovjek uči i usavršava se dok je živ i da nikada ne bi smio stati. To i ja mislim - čovjek raste dok je živ, a da bi rastao mora učiti, a učenje je širok pojam. Obrazovanje je zbog toga važno u svakom segmentu društva. Ako se ono ispusti džaba sve ekonomske politike, društvene promjene, pobune i slično. Ako prestanemo učiti onda nam džaba i država i vjera i nacija i sve.

Mislim da smo sjajnom porukom zatvorili ovaj razgovor. Da li biste još nešto dodali?

Samo bih rekao da ne treba biti strog prema sebi, iako ja jesam nekada strog prema sebi, ali ne i isključiv. Ništa nije zakucano, ograničeno i naloženo, sve je podložno promjeni. A promjenu treba prigrliti. Takođe, treba prihvatiti i da ništa nije moranje i ništa nije isključivo. Bitno je griješiti, jer je i greška dio evolucije, a ja vjerujem u evoluciju i revoluciju. Treba znati i kako se prilagoditi, ali i pobuniti, slušati, biti glasan i neprestano učiti i tako rasti.

Ovo je moj poziv i misija

Glumci uglavnom kažu da je privilegija birati uloge, pa se na početku malo šta može odbiti. Kako je kasnije u tom procesu kada ste već ostvaren i prepoznat glumac?

Na početku jeste teško, ali ja sada već jesam u poziciji da mogu da biram uloge. Teško je opisati kako teče taj proces biranja uloga... To je prosto neki osjećaj (koji nije nimalo prost) i koji se mijenja kako se ja mijenjam, dakle non-stop, u sat vremena. Nastojim slušati sebe, tražiti izazove koji su mi zanimljivi. Imam sreću i blagoslov koji mi omogućavaju da može tako biti, a nastojim da tu sreću i blagoslov prolongiram, da ostane tako, nastojim biti posvećen, volim ovo što radim i to je za mene mnogo više od posla. Ovo je moj poziv i misija.