Životna priča književnice Maše Dabić počinje u Sarajevu gdje je rođena 1981. godine, ali iz kojeg je otišla, poput mnogih drugih koji su na to bili primorani usljed događaja devedesetih. Ona danas živi u Beču, profesorka je na tamošnjem univerzitetu, a radi i kao prevoditeljka književnosti sa BHCS govornog područja na njemački jezik.
Prošle, 2021. godine, Dabić je bila gošća drugog izdanja ženskog književnog festivala “I literatura ima žensko lice” koji je održan u Beranama, odakle nosi jedinstvene utiske, kaže u razgovoru za “Vijesti”.
”Moji utisci poslije festivala su pozitivni i intenzivni. Uopšte nisam očekivala ovakav jedan festival. Sve što sam vidjela u Beranama bilo je za mene neočekivano i iznenađujuće. Doživjela sam predivne susrete, razgovore i osjećaj neke spontane povezanosti sa ostalim prisutnim ženama, ali i sa ženama uopšte, ženama u literaturi i van literature. Imala sam mogućnost da upoznam Berane, jedno mjesto koje vjerovatno nikad ne bih posjetila da nije bilo ovog festivala. Festival je bio sjajan povod i istovremeno sadržaj te kratke posjete. Iznenadila me je atmosfera, a mnogo me je obradovalo vidjeti i osjetiti kako literatura može da bude jaka i inspirativna - ako ima makar jedna mala grupa ljudi koji su spremni da tu snagu uzimaju ozbiljno. Imala sam mogućnost da saznam šta su to ‘Žene sjevera’ - jake žene, u prilično surovim okolnostima, svjesne svoje snage”, ističe Dabić na samom početku.
Ovaj festival promoviše žensku literaturu, umjetnost, ali i ženska, odnosno ljudska, prava i ravnopavnost, no, na Dabić kaže da joj je sintagma “ženska književnost”, zapravo strana, iako se književnošću može mnogo doprinijeti emancipaciji i jednakosti.
”’Ženska književnost’ je pojam sa kojim obično nemam dodir. Za mene je literatura dobra (ili manje dobra), relevantna, snažna... - ali nije nužno ženska ili muška. Dobra literatura ima snagu da dopre do srži ljudske egzistencije kao takve, da se povuče pod kožu, da pokaže nešto što se dešava iza fasada - sve ono što se može opisati jezikom, one bezbrojne dileme, bez obzira na pol autora ili pol čitaoca. Ana Karenjina je jako bitan ženski lik u književnosti, lik koji je emancipovan ili se barem trudi kretati se u pravcu emancipacije, autonomije, slobode, a ‘stvorio’ ju je muški pisac, Lav Tolstoj. Međutim, mogu da razumijem zašto u nekim situacijama književnost može dodatno da ispuni funkciju, kao na ovom festivalu, dakle da pruži kontekst i scenu specijalno za žene, za ženske teme i samim tim da otvori mogućnosti ženama, pogotovo mladim ženama i djevojčicama. Ali sve u svemu, za mene književnost nije ni muška ni ženska, nego je ljudska, jezična, univerzalna”, smatra Dabić.
Njen debitantski roman, “Gubici trenjem” bio je veoma dobro ocijenjen i zapažen, kako u Austriji tako i na Balkanu, a tome svjedoči i nagrada grada Beča za promociju književnosti koju je dobila 2018. godine, kao i to što je njime ušla u uži izbor Austrijske nagrade za knjigu 2017. Roman je napisala na njemačkom jeziku, a ono što je specifično jeste da se i sami prevod naziva “Gubici trenjem” može tumačiti iz više perspektiva, među kojima je i ona koja simbolizuje napuštanje postojbine, migracije i sve gubitke usljed toga.
Za naziv romana Dabić je odabrala jednu riječ na njemačkom jeziku - “Reibungsverluste” koju je, djeluje, nemoguće prevesti u potpunosti, baš kao što je, istakla je jednom prilikom, nemoguće u potpunosti prevesti termin “zavičaj”. Objašnjava zašto je to tako i koliko duboko i sentimentalno ti termini, ali i gubici i interpretacije u prevodu, mogu ići u zavisnosti od pojedinca, iskustva, emocije...
”Kao prevodilac i kao čovjek koji svakodnevno aktivno koristi više od jednog jezika jasno mi je da se nikad ne može baš sve prevesti 100 odsto korektno - ta neka stoprocentna korektnost je iluzija. Prevod je samo jedan pokušaj za razumjeti i prenijeti, interpretirati .... (Pritom je bitno dodati da svaki čovjek koristi aktivno više jezika u svojoj svakodnevici, jer svi komuniciramo sa različitim ljudima u različitim situacijama, a čak i kad komuniciramo sami sa sobom onda i za tu nevidljivu komunikaciju imamo neki specijalni jezik; i kad šutimo, takođe komuniciramo). Kako drugi ljudi razumiju tekst - to nije do autora da odlučuje. U momentu kad autor pristane na publikaciju, on istovremeno pristaje i na mogućnost novih, neočekivanih, možda i za njega neprijatnih, kritičnih interpretacija njegovog teksta. To je taj autorski rizik. Isto važi i za prevod: Ja kao autor mogu (ako mogu) dati neke savjete prevodiocu, ali u suštini prevod i treba da se dešava van moje autorske kontrole. Dok sam pisala, nisam razmišljala o tome da li će biti teško prevesti neke momente u tekstu. Pisala sam na njemačkom jeziku, koristeći mogućnosti i slobodu njemačkog jezika. Naravno da se u prevodu mnogo toga ‘izgubi’, ali sâm prevod kao takav jedan je veliki dobitak”, kaže prevoditeljka i autorka.
U romanu “Gubici trenjem” radnja se dešava tokom jednog dana i prati Noru, prevoditeljku u jednoj instituciji za psihijatriju u Austriji koja stoji na raspolaganju traumatizovanim izbjeglicama, a autorka otkriva šta je željela da kaže i opiše svojim prvijencom:
”Mislim da sam u romanu htjela pokazati kako se puno toga dešava istovremeno i paralelno: Austrijanci sa nekim svojim horizontom dijele vrijeme i prostor sa migrantima koji dolaze iz sasvim drugačijih nekih ‘priča’ i vide u Austriji nešto sasvim drugo nego što to vide Austrijanci, suočavaju se sa problemima koji su Austrijancima nepoznati. Osim toga, htjela sam da prikažem kako se sadašnjost - dakle realnost - odvija paralelno sa drugim dimenzijama, kao što su misli, uspomene i imaginacija. Dok radimo ili govorimo jedno, misli su nam na nekom drugom mjestu, bave se nekim drugim temama... Pokušavamo ispričati nešto, ali u stanju smo samo donekle ispričati priču, ono glavno obično ostane non-verbalno”, objašnjava ona i nastavlja:
”Ali glavna tema mog romana je prevođenje kao fenomen međuljudske komunikacije; prevođenje kao sredstvo koje nije perfektno, daleko od toga, ali je na svoj način funkcionalno. Prevođenje kao mogućnost za marginalizovane ljude, izbjeglice, da ipak dođu do riječi, do svojih riječi, pa makar to bilo samo u intimnom okviru psihoterapije”.
Jedan od recenzenata, Sebastijan Fasthuber, istakao je da se “Gubici trenjem” bave pitanjem koje je postalo aktuelno izbijanjem izbjegličke krize 2015. godine, odnosno pitanjem o vrijednosti i dostojanstvu čovjeka.
”Uprkos težini teme, posredi je neočekivano laka knjiga, napisana jezikom u kojem nema sentimentalnosti”, istakao je on.
Nora radi sa izbjeglicama, baš kao i Dabić koja, pored toga što predaje pismeno i usmeno prevođenje na univerzitetima u Insbruku i Beču, radi i kao prevoditeljka u oblasti azila i na konferencijama. Ipak, Dabić ističe da nije sebe postavila kao Noru, ili obrnuto, odnosno, naglašava, njen roman nije autobiografski.
”Balkan, raspad Jugoslavije i moja lična biografija naravno da utiču na to kako doživljavam svijet, ljude, život, a onda i na koji način pišem o tome. Pozicija migranta je specifična, nije baš lagodna, barem ne uvijek (ali šta je već uvijek lagodno?), ali ta pozicija pruža i potencijal posmatranja stvari iz jednog zanimljivog ugla, s margine, s nekim dodatnim, drugačijim iskustvom...
Nora radi isti posao koji radim i ja, dakle ta tema mi je naravno bliska, ali roman nije autobiografski. Percepcija migranata u Evropi je češće negativna nego pozitivna; redukovano na neku najkraću moguću formulu moglo bi se reći: migracija je komplikacija. Migracija i jeste komplikovan fenomen, ali taj fenomen je istovremeno ‘normalan’ i zapravo svakodnevan, čak banalan. Migracija je globalni fenomen, donekle apstraktan, ali posljedice su jako konkretne i odnose se na individualne ljudske sudbine. Teško je zamisliti da se bilo koje društvo može progresivno razvijati bez migracije. Društvo bez migracije vjerovatno će prije ili kasnije upasti u neku vrstu stagnacije i samoizolacije. Migracija unosi dinamiku i razvoj, ma koliko god bila i problematična i komplikovana”, poručuje Dabić koja ovo pitanje tako na neki način i normalizuje.
Njen roman govori i o nesrećnoj i nesigurnoj ljubavi - prikazuje nesporazum sa Norinim momkom Vladimirom sa kojim je godinama živjela u Sankt Peterburgu, ali i početak nove ljubavi, sa engleskim umjetnikom Timotijem koja je takođe započela u Rusiji, ali se ne zna hoće li se ikada igdje nastaviti... A o ljubavi, Maša Dabić priča:
”Šta je ljubav danas u 21. vijeku? - Ne znam, a ne znam ni šta je bila u 20. ili u 13. vijeku. Mislim da je uvijek bilo i sreće i nesreće u ljubavi; i pripadanja, i nesporazuma i velikih razočarenja i gubitaka. Šta je specifični izazov za ljubav u 21. vijeku, na društvenom nivou? - Možda ta neka sloboda za koju su se ljudi borili i boreći se nisu mogli naslutiti da će sloboda sa sobom donijeti i neke nove probleme, kao što su indiferentnost, prezasićenost, inerciju...”, kaže Dabić.
Roman se završava rečenicom: “Bezbjedno mjesto ne postoji. Ne postoji nigdje”... Ostaje otvoreno pitanje šta čovjek dobija u trenutku kada to prihvati, odnosno da li biva oslobođen ili sputan, postaje li u potpunosti svoj ili ničiji, a važno je i za autorku.
”Zadnja rečenica mi je bila bitna. Dugo sam razmišljala da li da je napišem ili da je prećutim, jer nije baš neki “happy end”. Šta čovjek dobija u trenutku kad to prihvati? - Vjerovatno ne baš mnogo toga; ali svakako je čovjek na duge staze na gubitku ako misli da je bezbjednost važnija od slobode, ako misli da je bezbjednost cilj. Bezbjednost je jedna lijepa iluzija i lijepo je uživati u momentima koji nam se čine kao da su bezbjedni, sigurni. Mislim da se može reći da ta misao jeste lajtmotiv romana”, zaključuje autorka.
Ona, pred kraj razgovora, otkriva da trenutno “pokušava” da piše o strahu, o obrazovanju i o tome kako su te dvije pojave, nažalost, često bliske i isprepletene. A, za sami kraj, čitaocima poručuje:
”Trenutno nemam šta konkretno da preporučim, ali savjetujem svima da uzmu sebi više vremena za čitanje, onoliko vremena koliko im treba (to je savjet koji takođe i sebi dajem, ali ga nažalost rijetko kad zaista i ostvarujem)”.
Niko ne pakuje kofer iz dosade
Migrantska kriza godinama već ne jenjava, bilo da je izazvana specifičnim okolnostima ili unutrašnjim porivima, a Maša Dabić ističe da se migracije nikada ne dešavaju “tek tako”.
”Kod mene u komšiluku u Beču ima jedan grafit - natpis na zidu, ‘Migration bleibt unkontrollierbar’, što znači nešto kao ‘Migracija se i dalje ne da kontrolisati’, i to je vjerovatno ono što i ja mislim o tom kompleksnom fenomenu. Migracija se ne dešava tek tako, ljudi imaju svoje razloge - ponekad su ti razlozi očigledni, uklapaju se u političke prilike, a ponekad su duboko individualni, intimni, manje očigledni, ali tu su. Niko ne pakuje kofer tek tako iz dosade i ne odlazi u neizvjesnu budućnost, ako nema nešto baš jako što ga ili vuče (nada) ili tjera (očaj), ili i jedno i drugo”, kaže Dabić.
Jedinstveno govorno područje je velika prednost
S obzirom na to da prevodi domaću književnsot na njemački jezik, Dabić ističe i da čitalačka publika njemačkog govornog prostora dosta dobro reaguje na literaturu s Balkana, ali i da Balkan sa svojom literaturom ima puno toga da ponudi - bezbroj zanimljivih priča i tema. Pritom, jedinstveno govorno područje na Balkanu je jedna isključivo pozitivna pojava, naglašava ona.
”Razumijevanje i nedostatak jezičkih barijera nikako ne može biti osnova za podjele, nego samo suprotno, osnova za saradnju i razmjenu. Osnova za podjele je valjda nešto što se tiče ekonomije, konkurencije, korupcije, mržnje, straha i tako dalje, a ne jezika kao sredstva komunikacije. To da se na Balkanu možemo - ako imamo želju, potrebu i spremnost - sporazumijeti, velika je prednost”, poručuje ona.
Globalno stanje je napeto
Godina 2021. je nekako čudna godina, kaže Maša Dabić sumirajući prethodni period i objašnjava zašto tako misli.
”Sve je veća diskrepanca između onoga što gledamo na vijestima i onoga šta realno živimo. Što su dramatičnije scene na vijestima (infekcije, bolnice, intenzivna njega itd), to su dosadniji sastanci na Zoom-u i to je veća monotonija u samoizolaciji. Globalno stanje je krajnje napeto, maltene predratno ili ratno, a narativ koji vidimo na TV-u je priča koja se tiče ni manje ni više nego našeg sopstvenog tijela, dakle direktno tog jedinog organizma u kojem svako od nas živi na svoj način. Teško je shvatiti šta se trenutno dešava, na lokalnom kao i na globalnom nivou. U svemu ovome ne trebamo zaboraviti da su već stari Rimljani znali za mudrost ‘divide et impera’, i moramo biti oprezni, ne samo u odnosu na virus, nego i u odnosu na politiku, na vlast kao takvu. Uprkos tome što nam trenutno nema druge nego da nosimo maske i da se socijalno distanciramo ne smijemo zaboraviti da smo socijalna bića. Kao što je rekao Šopenhauer: ‘Zdravlje nije sve, ali bez zdravlja sve je ništa’. Da, moramo se boriti za sopstveno zdravlje, ako treba i disciplinom; ali zdravlje, to je takođe i mentalno i psihosocijalno zdravlje, a ne samo tjelesno. Možda ćemo za 10 ili 20 godina bolje razumijeti šta se danas dešava”, zaključuje Dabić.
Bonus video:
