Iako puna izazova, godina koja je za nama zaokružila je dosadašnja dostignuća, dodatno istakla upornost, energiju i kvalitet crnogorske glumice Branke Otašević, a iako je zaključena premijerom i jedinstvenom ulogom Sunčice u predstavi “Bladi mun”, ipak se kao kruna ističe Godišnja nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta za ostvarene umjetničke rezultate u prethodnoj, ali i svim prethodnim sezonama.
U razgovoru za “Vijesti” Otaševićeva ističe da je to potvrda da je stigla baš tamo gdje bi željela da bude i gdje treba biti, ali i da joj je ovo priznanje emotivno i profesionalno posebno drago pa ga ne bi uporedila ni sa čuvenom zlatnom statuom Oskar. Odolijevala je izazovima, nije odustajala, na trenutke je stajala, ali onda ponovo kretala u nove izazove pružajući cijelu sebe, nekada nije (bilo) lako, ali uvijek se isplati, zaključuje se nakon razgovora sa glumicom prepoznatljive energije i osmijeha, kako na licu, tako i u očima i pokretu.
Publika je može vidjeti u više ostvarenja Crnogorskog narodnog pozorišta, a pored komada “Bladi mun”, nove, crnogorske verzije teksta “Crna kutija” koju je krajem decembra na scenu postavila rediteljka i scenaristkinja Ana Đorđević, izdvajaju se i “Omladina bez boga” mlade rediteljke iz Srbije Tare Manić, ali i “Đokonda” mlade crnogorske rediteljke Dušanke Belade, svakako, tu je i autorski projekat Andraša Urbana “Don Kihot”, te “Krvave svadbe” rano preminulog reditelja Igora Vuka Torbice. Pored toga, očekuju se i novi projekti.
Otašević u razgovoru za “Vijesti” sumira utiske povodom nagrade CNP-a, govori o svom glumačkom putu i izazovima, ali i o tome kako je biti majka na crnogorskoj glumačkoj sceni i da li je ljepota blagoslov ili prokletstvo u njenom poslu, te šta za nju ljepota zaista predstavlja.
Tokom prethodnih godinu dana dobili ste više prostora u programu CNP-a, stalno zaposlenje koje Vas je ustalilo i u glumačkoj postavi, a tako su i Vaše sposobnosti dodatno došle do izražaja. Sve to krunisano je Godišnjom nagradom. Koliko Vam ta nagrada znači i kako gledate na sve to?
Znači mi najviše. Imam osjećaj da, kada bih sada bila nominovana za Oskara uzbuđenija bih bila oko haljine koju ću obući, razmišljala bih kako će izgledati ta šetnja crvenim tepihom, paziću da se ne slomim sa štikli i slično, a osjećaj značaja i emocije kada je nagrada u pitanju ne bi se mogli porediti, nakon ovoga što sam osjetila u Crnogorskom narodnom pozorištu.
Pritom, ja sam 11 godina radila za CNP kao honorarac, zbog čega nijesam ni mogla da igram redovno koliko bi u suprotnom bio slučaj. Uvijek je bilo da neko drugi treba da igra prije mene, čak i ako sam ja bila predložena za podjelu. To pouzdano znam jer su reditelj ili rediteljka znali lično da me obavijeste da sam u predlošku, ali jednostavno se izabere neko iz ansambla ili kako već. No, to je život, to je pravda ili nepravda.
O tome sam govorila i kada sam dobila Godišnju nagradu. Rekla sam i Slavku (Kaleziću) i javno sam izjavila da osjećam da je baš tog dana trebalo da dobijem tu nagradu, iako je i ranije bilo razloga koji bi me predložili i za nagradu i za zaposlenje. Desilo se da je među nagrađenima i Slavko kojeg znam 21 godinu i sa kojim sam radila prvu profesionalnu predstavu, ali i gledala prvu predstavu. Tu je bila i Andrea, koja je takođe moja klasa.
Mnogo mi znači što je nagrada stigla sad, jer imam osjećaj da se pravi neki krug koji se zatvara, a istovremeno se otvaraju neke nove stvari, a vidim da sve to ima smisla. Vidim da ima smisla sve što sam do sada radila. Da se sve ovo desilo nekad ranije, isto bi mi značilo, ali sada, još i nakon Đokonde, Omladine bez boga (u obje predstave sam sa Slavkom), predstave “Bladi mun” dodatno mi znači.
Sve vrijeme ste, ipak, imali zapažene uloge, a prepoznavali su Vas veliki reditelji, češće iz regiona i inostranstva, nego u Crnoj Gori. Kako je sve to teklo?
Tako je, moj rad su prepoznavali veliki reditelji, pa i ako me nema često, mislim da sam dobijala neki upečatljiv prostor i obično bivala primijećena na kastinzima. Tako je bilo i sada sa predstavom “Bladi mun” kada se prvi put, poslije mnogo godina, desilo da svako koga je reditelj/ka traži/la, bude u podjeli, a da se niko nije miješao u izbor. Tu ima ljudi koji su honorarci, kao i onih koji su stalni članovi... Rekla bih i da je ovo predstava koja će biti festivalska, što je važno - praviti i imati predstave sa kojima se može negdje poći.
Nije mi uvijek bilo lako da se organizujem, posebno jer imam dva sina i dosta obaveza, angažmana, ali sada sam dobila prostor na kojem sam mnogo zahvalna. Kada se glumcu ili glumici rijetko pruža prostor onda on/a nema prava na grešku, ali kada igra redovno onda svaka predstava, pa i ona u kojoj nijesi najbolji što možeš biti, znači napredovanje, učenje i dinamiku. Ja sam, srećom, radila i za druge produkcije i prolazila kastinge, a nijesam odustajala ili čekala na ulogu tokom svih ovih godina.
Jednom se desilo da sam zamalo odustala i tada sam dobila poziv od Dore Podolski koja je radila “Orkanske visove”, a kada sam nakon toga odlučila da stvarno odustanem, zvao me je pokojni Igor Vuk Torbica da radim njegove “Krvave svadbe”. Bila sam među prvima u podjeli i to nijesam mogla odbiti. Poslije tog projekta su stigli “Don Kihot” Andraša Urbana i “Posjeta” Andreja Žoldaka i nekako se sve nadovezalo. Igor je veliko ime, bio i danas jes, a rad sa njim je zaista bio poseban i posebno je uticao na mene. Nakon toga se desila saradnja sa Andrašom Urbanom koja mi je takođe mnogo značila, kao i ona kasnije sa Žoldakom.
Publika Vas trenutno gleda u najnovijoj produkciji CNP-a, “Bladi mun”. Dodijeljen Vam je specifičan lik Sunčice, šta biste rekli o njoj, kako je doživljavate?
Tako je, ja u predstavi “Bladi mun” igram Sunčicu koja je dopisan lik. Na neki način tokom cijele predstave ćutim kao Sunčica, da bih poentirala baš na kraju predstave. Mogu reći da sam tek na posljednjoj probi shvatila zbog čega sam baš ja dobila da igram taj lik. Ja u predstavi igram jedinu osobu koja ništa ne krije i koja je čista, koja nema šta da otkrije o sebi... Smatram da je dobro što je takav lik dodat, jer takvi ljudi zaista postoje.
Mene u predstavi niko ne sluša, ne obaziru se previše, ali to je život, to je naša današnjica. I u pozorištu i u životu je malo takvih ljudi - dobrih i čistih, malo takvih uloga i likova. Takve ljude ne vidimo, njih prekidamo, ćutkamo, nijesu zanimljivi, popularni, ali na kraju se okrećemo baš njima i svi na kraju kapiraju koliko je taj lik važan i potreban, jer su takvi ljudi tu za nas.
Ima tu mnogo poruka, predstava se bavi današnjicom i to možemo povezati sa modom... Nosimo popularne, pocijepane farmerke, pocijepane helanke, trenerke, majice koje su kao takve “in”, ali duša nam je pocijepana, pa ko mari... Važno je samo da smo “in”, “insta”, “fora”, to jurimo i tome težimo... Ali ja ne. Ja živim život “no filter”. Ako ću da se “trackam” to ću raditi zbog sebe, jer mi se to radi i jer uživam u tome, ne zato što mi je neko to nametnuo ili jer se to očekuje. Ne mogu da živim bez ljubavi, ne mogu bez duše i bez bića, zbog toga mi je važno i pozorište. Volim kroz pozorište da govorim o životu, a to se može vidjeti i u predstavi “Bladi mun”. I kao što Sunčica kaže: “Na kraju ipak Sunce pobjeđuje” - i to je tako. Ti ljudi, koji su takvi - dobri i čisti, uvijek će nešto važno uraditi.
Igrate i u predstavi “Omladina bez boga” koju je na scenu CNP-a postavila Tara Manić. U pitanju je jedna specifična predstava koja će svakog dotaći na specifičan način otvarajući važne teme današnjice, ali u kontekstu podjela, razlika, ideologija i istine...
Ova predstava se prije svega izdvaja po tome jer ima nešto što današnjica nema, a to je mjera. To je davno i Šekspir rekao, da treba imati mjere i u osmijehu, a kamoli u nedaćama koje nas zadese. Nekad se mogao naći balans, a ja uvijek težim ka tome, ali i ka tome da nije sve crno ili bijelo.
No, nažalost, fali snage, jer nekada, kada možda i može da se nađe snage i izbalansira situacija, sredina ne postoji i atmosfera se zagrijava, pa nažalost dođe do onoga do čega je došlo u predstavi ili do čega smo došli mi danas... Posebno sam ponosna na izuzetan rad, disciplinu i energiju koju nam je unijela rediteljka, kao i omladina koja igra u predstavi...
Uvijek se desi da neko prevagne, ovog puta se to nije desilo zahvaljujući velikom radu i trudu izuzetno mlade rediteljke koja je imala nevjerovatnu pripremu za proces i postavila se kao pravi trener. Mislim da bi, pored nje, kamen povjerovao u sve ono što smo radili. Jednostavno, bilo je nemoguće da iz tog procesa izađe nešto što nije dobro, koliko je sve to bilo uvjerljivo, tačno, precizno. Ovo je dokaz i pokazatelj da u svim, pa i u ovim, vremenima opet može da se javi timski rad i da se desi predstava.
Vidi se da je ovo timska predstava, ali u pravom kontekstu tima u kojem ekipa podstiče svakog pojedinca. Dakle, svako od glumaca, u trenucima kada se pojavi, briljira i napravi nešto svoje, nešto za sebe, pružajući predstavi i publici svoj lični pečat.
Hvala na toj konstataciji, jer zaista jeste tako. Pokazali smo ovim da ipak taj tim može da zaživi iako sve to zavisi od rediteljke, ali u ovom slučaju, moram istaći, i od Miloša (Pejovića) kojem je na plećima bio ogromni zadatak, veliko davanje sebe za sve nas. Toliko je pružio sebe da me je u pojedinim trenucima bilo sramota da ja nešto ne uradim kako treba, da ne znam tekst, na primjer, a on koji ima 65 strana zna sve.
Pored toga, predstava je važna jer pokazuje da na kraju prevagne ono što je dobro i ono što je ispravno. Kad sam prvi put čitala tekst djelovalo mi je kao da je danas kod nas nešto drugačije u odnosu na vrijeme kada je nastao... Pitala sam se zbog čega radimo baš taj tekst danas, a onda kad je stigla dramatizacija shvatila sam da je sve isto kao i tada, samo što imamo druga imena i prezimena, možda su neke modernije okolnosti, ali uvijek nastrada neko nedužan.
Mislim da mi imamo protivnike u sebi samima, a zbog današnjice kakva jeste mislim da malo ko zna ko je ko i čemu teži. Čitava predstava je realnost... Ja bih željela da sam se izmjestila negdje drugo, ali ovaj tekst mi je još više u rane zario realnost i učinio da shvatim da, gdje god pošli, ono što je loše je loše i, nažalost, to se nama sada dešava. Zato, pozivam svu omladinu da pogleda predstavu. Srećna sam zbog toga što je bilo tinejdžera u publici, srećna sam zbog toga što smo zaboravili da društvo ne postoji bez konkurencije i kritike - zdrave, naravno. Jer, mi smo navikli da smo svi u pravu, da svakog možemo da osuđujemo, ovo je zemlja gdje svako ima pravo za sve i na sve i svi sebe smatraju za neke “face” misleći da posjeduju neku moć.
Zbog toga mislim da ovakvih komada treba da bude više, kako bi omladina stasavala u društvu koje umije da rasuđuje, koje ima kritički stav, kako bi društvo postalo takvo da nije neophodno biti sin ili kćerka nekog važnog u društvu da biste imali pravo na svoje mišljenje, ali i da biste mogli da kažete to svoje mišljenje, pa i da se razvijate kao pojedinci, ali i kao tim. Sa druge strane važno je i da svi mogu otvoreno da kažu da ne žele da budu dio nečega, bilo kakvog tima ili bilo čega i da zbog toga neće nastradati. Mnogo mi je drago da se ovakva predstava desila. Ovaj roman je bio zabranjen u doba kada se pojavio, a ja vjerujem da bi i danas bio.
Djeluje da Vam se otvaraju neka nova, velika vrata glumišta i uloga...
Hvala na tome, i ja se tome nadam. Osjećam da sam danas baš tamo gdje treba da budem. Ja nikada ne odustajem, trčim, ne stajem, uvijek imam nove ideje, neprestano maštam, smišljam, izmišljam, ne dozvoljavam da ikom išta fali. Zbog toga mi je i značila ova nagrada koju sam dobila - da bih shvatila da sam baš tamo gdje treba da budem i da mi bude vjetar u leđa za sve dalje.
Podrška porodice je ključna
S obzirom na to da ste i majka i da igrate za različite produkcije i u različitim medijima, koliko je teško biti istovremeno i majka i glumica u Crnoj Gori, na osnovu Vašeg iskustva?
Ranije je bilo teže, a sada je nekako više nas koji imamo djecu. Na primjer, u podjeli predstave “Bladi mun” nas četvoro ima djecu, pa se razumijemo i snalazimo. Kad sam ostala trudna dobila sam mnogo poziva i ponuda za uloge koje nijesam mogla da igram upravo zbog toga što sam bila trudna, iako sam kao glumica tada bila posebno tražena. Dešavalo se kasnije i da me otpišu, imala sam osjećaj da nekada uopšte nijesam na nekom potencijalnom spisku, jer sam ja ona koja ima djecu.
U jednom trenutku sam osjećala neku nepravdu, jer sam željela da pokažem koliko mogu, ali sa druge strane me egzistencija mojih sinova tjera da odem i da radim kako bih njima učinim život boljim. Ja sam zbog toga i odustajala i bila spremna da radim bilo gdje, jer nijesam mogla više da razmišljam o tome kad će biti naredni angažman. I za sve to vrijeme se toliko toga skuplja u tebi i želiš da neko vidi sve to, jer ti kao pojedinac znaš koliko možeš da ponudiš i čekaš da neko to vidi i prepozna. No, samo se mora vjerovati. Djeluje kao da idalje ima toga, te tihe diskriminacije majki u našem poslu, ali srećom nam dolaze reditelji sa strane koji rade sa majkama, pa su možda senzibilniji i možda baš oni pomjeraju te granice ovdje, a sada nas već ima i dosta ostvarenih roditelja.
Da, mislim da jeste teško biti i majka i glumica u Crnoj Gori, zbog raznoraznih okolnosti. Ono što je meni u tome pomoglo jeste porodica. Imam svu podršku porodice. Moja majka Zorica mi pomaže i podržava me u svemu i beskrajno sam joj zahvalna. Ne bih mogla igrati ovu predstavu, niti bih mogla ići na turneje s drugim predstavama, da ona nije uz mene. Sa dječacima mora da se radi, oni su treći razred sada, moraju razvijati radne navike, osjećaj obaveze, odgovornosti, a sve to, i da imam mogućnosti, da platim nekoga ko će da radi sa njima - nije isto. Nemoguće je birati između bilo čega i između njih dvojice, to je nemoguće, zato i kažem da sam beskrajno zahvalna mojoj porodica. Zato je moja majka moj anđeo čuvar. Ja sam bila vezana za moju babu, a tako su i oni vezani za nju i za moga očuha, a tu je i moj brat Rade. Ohrabruje me i to što u ovom trenutku pored sebe imam i pravog čovjeka, nekog ko je prava osoba i ko je uz mene.
Ključ je organizovati se i pronaći motivaciju, ali i balans, strpljenje, ljubav, razumijevanje. Nekada imam osjećaj da me neko u porodici možda ne razumije kako bih ja željela, možda ne razumiju šta ja to radim, o čemu se radi u tim predstavama u kojima ja igram, možda im se ne dopada(ju), ali oni to nikada nijesu rekli, već su uvijek bili uz mene, uvijek sam osjećala da su ponosni na mene i da su tu za mene. Nekada imam osjećaj da oni više žale za mojom karijerom, koja je vjerovatno mogla da bude drugačija, nego što ja žalim za tim.
Ne robujem trendovima, ljepota je u duši i oku posmatrača
Prepoznati ste i kao jedna od naljepših crnogorskih glumica koja zrači posebnom energijom. Kako Vi gledate na ljepotu i da li ona olakšava uspjeh u Vašem poslu ili nekada, pak, i otežava?
To je bilo nekad. (smijeh) Znaš kako, ljepota je uvijek u oku posmatrača. Meni su sve žene lijepe, a žene naročito. Meni je svako ko ima lijepu dušu i istinu u očima lijep. Meni je svako ko prizna grešku i ne izgovara laži, uvrede i ružne riječi, lijep. Meni je svako ko se smije lijep. Bilo je trenutaka kada mi jeste bilo teško, ali na sve gledam iz duše. Teško je, znate. Teško je ženama, mladim ženama, mladim majkama, mršavim, punijim, ugojenim, starijim, sredovječnim... Rediteljka Alisa Stojanović je nedavno podijelila neki citat koji kaže da glumica mora da bude sve, da ne smije da se požali posle porođaja, da se podrazumijeva da bude mršava, da mora sve da stiže, kao da ne smije da bude ljudsko biće...
Ja nijesam i ne želim da budem rob aktuelnim trendovima, šminki, modi, već samo želim da mi bude udobno. Nekad mi ljudi skrenu pažnju da treba da se našminkam, ali ja na ljepotu ne gledam kroz to. Jedva me je tetka nagovorila da počnem da stavljam neku kremu na lice. (smijeh)
Korona najviše potisnula kulturu
Kakva je situacija u kulturi u Crnoj Gori? Da li je scena (bila) poljuljana usljed korone, možda, i oporavlja li se polako ili čvrsto stoji?
Ova pandemija virusa korona koja još traje ponajviše je potisnula kulturu, a kulture u Crnoj Gori ni ranije nije bilo mnogo, ali se tada makar mnogo više radilo nego što je sad to moguće. Kultura je kod nas uvijek bila prva oskrnavljena, ali je i preživljavala i preživjela mnogo toga. Kulturna scena danas mi djeluje kao neka golotinja od raskošne novogodišnje jelke. Mi koji smo u toj sferi se trudimo da tu jelku ponovo učinimo što bogatijom ili, ako je to moguće, da istovremeno napravimo neku novu, neku našu, čvrstu, snažnu, lijepu, bogatu.
Bonus video:
