Kad bi neko tražio odličnog vođu Jugoslovenske revolucije 1941 - 1945. godine ili tražio prvog borca ‘48-me godine u jugoslovenskom otporu Staljinu, nesumljivo bi to bio Josip Broz Tito. Literarnije rečeno, ukoliko bi se tražio ponajbolji “junak svoga doba”, junak Jugoslovenske revolucije, to bi bio Josip Broz Tito. Nešto skrivenije gledano, mali narodi nemaju puno političkih “junaka” doraslih izazovu modernog vremena kao što je to bio Josip Broz. Pa čak i mnogo veći i civilizacijski značajniji narodi nego narodi koji je Broz predvodio, nemaju ličnosti koja prevazilazi ratni i politički “gabarit” Josipa Broza Tita.
Brozov politički uspon i revolucionarni uspjeh je utoliko zapanjujućiji što je svoju karijeru počeo graditi iz ambijenta dna, teškog porodičnog siromaštva i anonimnosti. Ali svojim mladalačkim zanosom, buntovnom prirodom i vratolomnom životnom avanturom, Josip Broz je počeo odmalena graditi sebe i ostvarivati “svoju istoriju” i svoje mjesto u njoj. Drugim riječima, Broz je svoju karijeru počeo graditi “iz ničega”, da bi na kraju svog životnog puta došao do visokog hijerarhijskog mjesta koje je danas globalno poznato pod imenom - Tito.
Kratko rečeno, Tito je postigao sve u životu što se može postići, osim što nije dobio Nobelovu nagradu.
Josip Broz je prošao sve neophodne faze i lične promjene u razvoju svoje političke, revolucionarne i državničke karijere od dna do vrha vlasti. Prošao je sva iskustva koje živ čovjek može proći. A to je za politiku veoma važno. Mijenjao je višeslojnost svojih “lica” prilagođavajući se zahtjevima modernog doba. Ali i “cementirajući” svoju vlast.
No za stvaranje Tita nije bila dovoljna samo njegova urođena politička darovitost. Potreban je i spoljni “prst sudbine” kojemu se Broz postavljao da ga pogodi pravo u čelo. Brozovom urođenom političkom talentu, dodajmo i splet burnih istorijskih okolnosti koje su mu išle na ruku a on ih je znao “vidjeti” i okoristiti se. To je sukob ideologija fašizama i komunizama u XX vijeku. Sukob koji je dominantno i krvavo obilježilo ovo doba.
Za razliku od duge kolone jugoslovenskih zanesenjaka, buntovnika i revolucionara koji su živjeli u istom vremenu i tlu u kojem i Josip Broz, on je svojim zanosom, hrabrošću i vjerom u taj zanos, nepovoljne okolnosti znao iskoristiti i usmjeriti u pravcu svog ličnog i šireg društvenog cilja. Hrabro je postavljao i neprekidno okretao glavu da “osvoji sreću” (B. Rasel), da mu se dogodi sudbina. Izazivao je, podržavao i usmjeravao one snage koje temeljno preobražavaju društvo ostavljajući svoj duboki trag u vremenu.
U revolucionarnom, grozomornom okruženju, Broz je uvijek bio aktivan, ostajao stabilan, probijajući se prema cilju koji je “vidio” na horizontu. Nije to lak i bezopasan pogled. Naprotiv. Broz je hodao prema cilju ivicom noža kao jedinom mogućom stazom. Stazom koja nikada nije bila u oblacima. Sav u trenutku, između svojih idoloških ciljeva i zadataka, s jedne strane, i njegovog konkretnog ratnog i revolucionarnog djela, s druge, Broz nije ostavljao prazan prostor i nedoumice. Naprotiv. U Drugom svjetskom ratu Broz stupa na veliku istorijsku scenu u kojoj je našao sebe i izrazio se na najbolji način. Njegove ideje o načinu odbrane zemlje i gradnji novog (komunističkog) društva bile su utoliko izazovnije što je ratna staza koju je Broz gradio bila teško vidljiva. Staza je vodila tunelom kroz koji je trebalo pronijeti ne samo ideje antifašizma, ideje društvene ravnopravnosti (bratstvo-jedinstvo), već i ideje nove vlasti, ideje državne samostalnosti i brojne druge političke (životne) ideje koje je trebalo iznijeti na svjetlost dana.
Ovi ciljevi i zadaci su bili utoliko teži što je Titov ratni i revolucionarni put u Drugom svjetskom ratu bio oivičen sa dvije strme i opasne litice. Sa vrhova litica je vrebao spoljni (fašistički) i unutrašnji (profašistički), neprijatelj. Prvi Titov neprijatelj je bio gotovo pobijedio i ponizio cijelu Evropu. (Staljinov SSSR je spriječio globalnu ekspanziju i pobjedu “civilizacije smrti” (fašizam) i programirano ropstvo manje više svim nearijevskim narodima.) Drugi, unutrašnji Titov ratni neprijatelj je bio ništa manje opasan. Vrebao je iza Titovih leđa a često i iz njegovih sopstvenih redova. Nosio je naslijeđenu jugoslovensku predratnu nacionalnu i vjersku (prvenstveno srpsko-hrvatsku) opasnu težinu, antikomunistički naboj i klasni antagonizam. Teško je reći koja je litica bila opasnija i sa koje je prijetila veća opasnost za Tita i Jugoslovensku revoluciju.
Dakle, ambijent u kojem je djelovao Josip Broz Tito je bio gotovo apokaliptičan. Pa ipak, iz rata Broz izlazi kao pobjednik nad Hitlerom. Koju godinu kasnije, Tito je pobijedio i Staljina. U istoriji niko nije “u paketu” pobijedio dva carstva zla. (Možda je jedina njegova ratna greška ta što nije uputio zajedno sa sovjetskim vojnicima, jednu jedinicu svojih partizana da postave jugoslovensku zastavu na Branderburškoj ili kojoj drugoj njemačkoj državnoj rezidenciji.)
Sve u svemu jugoslovenski “revolucionarni rat” (M.Đilas) nije imao boljeg, vidovitijeg, upornijeg, hrabrijeg i talentovanijeg političara i revolucionara od Josipa Broza. Kratko, Tito je u ratu iskazao osobine genijalne političke ličnosti i revolucionarnog vođe. Ali ingenioznost neke ličnosti - pa i Tita - u jednom vremenu, veoma često se ne produži, niti zna da se prevrednuje u drugom (mirnodopskom) vremenu. To je čest slučaj kod mnogih vodećih ratnika-pobjednika. Pa i pravilo ponašanja kod Vođa koji se “zaslijepe” osvajanjem slobode tj. vlasti. Navedimo jednu “crticu” o drugom i drugačijem liku J.B. Tita. Riječ je o pravim “lijevim greškama” čiji je rodonačelnik iz sjenke, sva je prilika, bio J.B.Tito. U raspadu Jugoslavije početkom ‘90-tih godina XX vijeka, ove greške i njihovo nesankcionisanje će isplivati na površini u Bosni i Hercegovini i Kosovu kao “normalan” stil ponašanja i udaljiti post-jugoslovenska društva od Evrope i civilizovanog svijeta. A možda nas ostaviti i van istorije civilizovanog ljudskog društva, liše Slovenije i Hrvatske.
(Kraj u narednom broju ART-a)
Bonus video:
