Prošetah onomad Njegoševim parkom; divno uređen: nove klupe, rasvjeta, staze...
Vaskrslo i dugo očekivano šetalište pored Morače.
Grad na rijekama.
Pjevao je Jevrem Brković: ...Četiri rijeke stovjeke:/ Iz Platija nadjača nikad morna Morača,/ U nju se širna Zeta ušeta,/ Kroz cijev se kamenu cijedi Cijevna,/Tu je i Ribnica - nekad rijeka a nekad rječica...
Podgorica konačno silazi na rijeke. Doduše, bila je, na neki način i ranije, s plažom Labud (ne Galeb), na kojoj su se za ljetnjih vrućina rado rashlađivali brojni Titograđani. Dolazio je na Labud legendarni Blažo Jovanović, pravnik, heroj u ratu, junak u miru, narodni tribun, “posljednji gospodar Crne Gore”, kako ga je nazvao crnogorski pisac Mirko Vujačić. Volio je Blažo da se druži s narodom. Kad bi na Labudu ugledao nekog poznatijeg Titograđanina, rado ga je pozivao u svoje društvo. Briga o čovjeku i za čovjeka vazda mu na umu. Mogli ste s njim da popričate, iznesete svoja zapažanja, pa i da potražite neku pomoć ako zatreba. Bila je puna jedna škrinja raznih “molbenica”, pisama, žalbi, koje su mu stizale od nevoljnika iz svih krajeva Crne Gore. Kako je tvrdio Mirko Vujačić, nijedna molba iliti žalba (a pisma su uglavnom dolazila na Blažovo ime), nije ostala nepročitana i neriješena.
Upravo se navršava stopetnaest godina od Blažovog rođenja; lijepa prilika da Glavni grad i Crna Gora na odgovarajući način obilježe jubilej.
...Svinuo je Njegošev park.
I darovna spomen-česma uglednih podgoričkih advokata, dobrotvora, Antonije i Milinka Stojanovića, sada je došla do punog izražaja... Sve je na željenom evropskom nivou; javni prostori su sve manje prepušteni sami sebi. Ali, koliko će biti “održivi”, jer u ovom gradu ima i onih koji se, nerijetko, rušilački odnose prema njemu! Evidentno je, katkad, odsustvo urbanog mentaliteta.
- Ima mnogo ljudi koji se po prvi put sreću s gradom i teško da se uklapaju u njega. A ni u gradu se mnogo ne čini da se oni prihvate i uklope - govorila je slavna crnogorska arhitektica Svetlana Kana Radević. - Gradska struktura mora da pulsira. Ona nas čini raspoloženim ili neraspoloženim. Ne treba projektovati gradove u koje radost ne može da se useli. A pošto je grad čin volje, možda bi se to i moglo postići. Ponekad je potrebno mnogo više dobre volje...
Ravnica i grad u ravnici.
A tramvaj ostao želja...
Ne, nije ovo priča o kultnom filmu snimljenom 1951. godine po istoimenoj drami Tenesija Vilijamsa u režiji Elije Kazana, “E Streetcar Named Desire”, (“Tramvaj zvani žeelja”), đe su maestralno igrali Vivijen Li, Marlon Brando, Kim Hanter i naše gore list, Karl Malden, rođen u Čikagu kao Mladen Sekulović...
Riječ je o nesuđenom titogradskom tramvaju.
Krajem aprila, 1980. godine, Izvršni odbor Skupštine opštine Titograd, predložio je da se na najopterećenijim linijama gradskog saobraćaja uvedu vozila na elektrovuču. Ideja je našla mjesta u “Informaciji o potrebama i mogućnostima angažovanja sredstava za realizaciju ovog projekta”. U obrazloženju prijedloga, naglašeno je kakve će, u nas, imati posljedice svjetska kriza u snabdijevanju tečnim gorivima.
”Čak i pod pretpostavkom da će biti količinski obezbijeđen materijalni bilans neophodnih potreba za gorivom, vrlo je izvjesno da će cijene biti nestabilne, a moguće je i njihovo značajno povećanje”, konstatovano je u pomenutoj Informaciji. “Time se sve više nameće alternativa prevoza tramvajima i trolejbusima, kako sa ekonomskog, tako i sa ekološkog stanovišta. S obzirom na značajno bogatstvo Crne Gore hidroenergijom, neophodno je što prije zamjenjivati tečna goriva sa električnom energijom. Zamjena bi se vršila prvo na najopterećenijim linijama, srazmjerno visini sredstava koja bi se obezbijedila za ove svrhe, s tim što bi se, shodno mogućnostima, broj linija na elektrovuču povećavao. Imajući u vidu ukupno stanje gradskih saobraćajnica i finansijske mogućnosti, orjentacija na uvođenje tramvaja i trolejbusa se ocjenjuje kao najprihvatljivija”.
Tada je predloženo da se sredstva zajma za energetiku usmjere u razvoj opštine, kako bi se obezbijedio minimum za pristupanje rekonstrukciji, proširenju pa i preorijentaciji kapaciteta javnog gradskog i prigradskog saobraćaja...
Tramvaj, nažalost, nije zacingarao titogradskim ulicama...
I: na kraju, Kana; kritički. Ogradu oko Sportskog centra “Morača” nazvala je - brutalnom!
- Titograd je mediteranski grad, ali samo po klimi. U njegovoj savremenoj arhitekturi nema obilježja ovog podneblja - govorila je Kana. - Lišeni smo trotoara, slobodnog prostora za čovjeka, pješaka; trgova. Neki, inače značajni objekti, kao Sportski centar “Morača”, Strelište pod Ljubovićem su tipičan primjer kako ne treba locirati objekte ovakve vrste i namjene. Nije rijedak slučaj da se objekti koji čine našu arhitektonsku baštinu, nasilno, bez pitanja i saglasnosti autora, dograđuju i pregrađuju! Titograd u suštini ima lošu arhitekturu; nema gradskih simbola. Velika je produkcija, a nizak nivo arhitektonskih ostvarenja - veli Kana. - Nije stvorena svijest o vrijednosti jednog ambijenta, o vrijednosti arhitektonskih objekata. A to je fizički okvir u kome živimo i radimo, koji ostavljamo u nasljeđe drugim generacijama. Istorijsku baštinu danas stvaramo mi. I ona bi, bez obzira na to da li se stvara danas ili je stvarana juče, morala biti zakonom zaštićena, kao i drevni spomenici. Arhitektonski objekti su prepušteni na milost i nemilost trenutnim korisnicima.
Što bi danas rekla Kana...
Bonus video:
