Borislav Radović došao je u redakciju Književnih novina početkom 90-ih (kad već KN nisu bile one KN iz sredine 80-ih). Rekao je zbogom političkom angažmanu od kojeg nije imao koristi koliko ni za jednu kafansku pepeljaru. Unio je u naš list smirenu, otmjenu enciklopedijsku notu, sa svojim esejima i ponekom pjesmom. Eto, pjesma Zimska bajka, sa naslovne strane, kao prava slika države: Sva se ulica tocilja, svak gleda/ćutke pod noge. I taj opšti beg/utabava u sloj prljavog leda/nedeljama nepočišćen sneg./Samo starica neka mimo svega/uporno kucka lopatom u led:/čvrsta u veri, do poslednjeg snega,/da još postoje država i red.
Ponekad bi iz redakcije izašli zajedno i polako nogu pred nogu išli u istom pravcu. Borislav u ulicu Ilije Garašanina, a ja u ulicu 27. marta. Sad vidim da ni raspored ulica ne bješe slučajan. Slušao sam mini eseje BR o fudbalu, o Rajku Mitiću (prijatelju Borinog oca...), Stjepanu Bobeku... O njegovom druženju s Vaskom Popom. Ako bi Radović rekao pjesniku Kore da mu se ponekad smuči argat na građevini neke duže pjesme, Popa bi mu odgovorio: Osladi, osladi Radoviću, taj posao. Potrudi se. Začikavao bih ga o njegovom glumačkom daru. Igrao je, pa gotovo glavnu ulogu u filmu Dvoje Aleksandra Petrovića. Partneri su mu bili već slavni Beba Lončar i Mika Baloh. Govorio sam mu kakvu bi karijeru napravio u filmovima novog talasa kod reditelja Vadima i Trifoa. Pa još da šeta morskom obalom sa Žanom Moro, a ona da mu pjevuši Moderato kantabile. Radović ima izvrstan prevod knjige Morekazi Sen Džon Persa:
Nazvali su me Mračnim, a besedu o moru slovih.
Godina o kojoj ja govorim najveća je Godina; More gde ja pitam najveće je More.
Klanjanje žalu tvome, bezumlje, o prevashodno More žudnje...
Nekoliko godina odlagao sam da pobliže pročitam Radovićeve knjige i da nešto šarnem. Nije se dalo. Ali ostajali su stihovi. Evo, iz ljubavne pjesme Obnoćnica: Usana pomodrelih kao iza molitve... U zagrljaju kiše samo nas vide oči... Ili iz pjesme U slavu erosa: A pjesma će tek u smrti da se čuje/javiće ti se još nepisanim znakom... Pa stih iz pjesme Podoknica: Nekom svetlošću krvi ozarićeš se sam. Ili distih iz pjesme Hrid: Prelomila se studen u ovom hlebu/što krvari dok ga jedemo uz sugreb. Pa još jedan distih iz iste pjesme: Al brod traži puta/po zubatoj vodi i oštrom nebu.
Radović ima nekih elegantnih autopoetičkih pjesama, evo, pjesma Obavest: Travari i pisci, gospodari bludne/vrtoglavice i opojnog straha,/vi umete da nam gledate kroz rebra/i raspoznate bunilo u žlezdi...
Radović traga do kraja opusa za sjenkom rodoslova. A u rodoslovu važan činilac je vino: Treba hraniti nasad grma,/krilatom vinu naći posudu.
Radović pripada rijetkom soju pjesnika od sluha. Evo, Pev na Ljuti, u četiri ruke sa Stevanom Mokranjcem: Voda je u kršu za vodom prokipela:/Povedi me dole tvojom župom bliže moru:/Iz škripova sa oranja kamenoga/da se spuštam zorom niz ševarje i perila/gde ti beliš tanko rublje devojačko/da napajam s tobom žute limunove... Četvrta Pitijska je pjesma o Narcisu, pesničkom, o Narcisu Pindara i B. Radovića. Ovo je pjesma o tome kako se probira mitska građa. Zapamtio sam i distih u pjesmi Krupni somovi bolje grizu noću: Dok neki mališan sedi preko puta, pod adolescentnim profilom Meseca.
Znam da je mališan preko puta B.R.
I treća ruža, u pjesmi Tri ruže, o ljubavi pjesnikove majke prema mrtvom pjesnikovom ocu...
U Radovićevoj poeziji važan je tok obiteljske priče, ponornica krvi: Majka na usnulog u kršu motri sina/on plovi a ona mu puni jedro/i blago okreće nad njim točak planeta.
I ređaju se pjesme u ritmu: Lov loveći, Mlada žena s knjigom, Na Holanđaninovu ariju, Pri jednoj sveći iz XVII veka, Skinuto s jednog tepiha (Jahaćemo a da nećemo znati/pijući vodu s gaza, pijući mleko iz zvezda), U zimovniku, Koledarska, Pred lekarnicom Gospe od Mora, Zimska maštarija, Gaz i pojilo na Limu (... Srce mu je pastrmka za kamenom), Veselo znanje, Ribe, pjesma o mutnom pijačnom bazenu prepunom riba. Prodavačica, žena teških sisa u jagnjećem kožuhu, nasumce izvlači ribu i jednim teškim udarcem, manje drvene daske, usmrti je. To je pjesma o zločinima 90-ih, poentira se u poslednjem stihu: A pliva nam u krvi poezija.
Pjesma Ribe rimuje se sa esejom Glave iz Radovićevog ciklusa Neke stvari: “U prirodnoj veličini i u bojama, na televizijskom ekranu ovih prolećnih dana (mesta i okolnosti su toliko slični da ih je lako zameniti) nižu se okrvavljene glave naših sunarodnika, nečijih rođaka, suseda, poznanika. Bezimene muške glave mladih i srednjih godina. Mrtve glave, umesto kojih govori kamera... zagleda u prazno duplju iz čije unutrašnjosti, umesto oka, zasvetluca zaostala sadržina; pokazuje krvavu masu koja samo što ne podrhtava dok izviruje iz ulubina gde se nalazilo odvaljeno čelo ili raspolućeno teme.”
Volim pjesmu Stari kraj s opisom fudbalskog igrališta za dječake: Gde su se naspramno po dve slagale kupe/od školskih torbi, džempera i kapa,/a lopta letela iz podneva u veče/sjajno od snega ili mesečine.
Sve je pjesme, i pre i posle, Borisav Radović skladao da bi napisao svoju Himnu noći, pjesmu dostojnu Novalisa (Prožima me smrti/Val što podmlađuje,/U balzam i eter/pretvara se krv.), svoju himnu, Mleko i med:
Da nam je znati tebi i meni,
čija je ono kuća u šumi,
navraćali bismo pred njen prag, tragajući
za dupljom gde se skuplja med,
za vimenom iz kojeg se pušta mleko;
noćivali bismo u njoj čelom uz čelo:
”bliznake jezgre u koštici.”
Da nam je sesti, tebi i meni,
s večera za sto u onoj kući,
osluškivali bismo vreme kako grebe
i cijučući podrumom tumara,
dok između tebe i mene –
kao međ nepcem i jezikom –
mleko i med na trpezi
ulivaju prisnost u zemljane posude
uvode sjaj bića u razgovor očiju.
Pre negde tri i pol godine, posle premijera Ričarda Trećeg (režija Snežana Trišić, Narodno pozorište) u bifeu slušao sam, tri-četiri koraka od mene, kako neki Poljak u dobrim godinama (košulja bijela, s ruskom kragnom, farmerke, antilop poluduboke cipele s razvezanim pertlama na bose noge i na sve to bariton) govori na čudnom srpsko-hrvatskom Radovićevu pjesmu Mleko i med, jugoslovenskoj Šarloti Rempling (Uvećanje, Sumrak bogova, Noćni portir, Anđeosko srce, Bazen, Mlin i križ poljskog reditelja Leha Majevskog). A ona to prevodi stih po stih na engleski i italijanski jezik. Okom u oko. U taj prostor, u taj ring surovog pozorišta niko nije mogao ući. Ni božanski sudija. Moglo je taj ring jedino preplaviti More Josipa Pupačića:
I zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
Ona mu je pomenula velikog poljskog pjesnika, Jevrejina iz Lođa, Julijana Tuvima: Sve, što sam mislio, zborio, činio,/bilo je samo put/k sveobuhvatnosti:/sad se evo radosno odmaram,/odasvud okružen golemom tišinom,/što me okružuje./Dosta. Riječi su suvšine. (Julijan Tuvim, Stihovi, Zora, 1950. Prevod: Gustav Krklec)
Dosta, dosta poezije, ali to se ne odnosi na veselu fusnotu: Kao što je bio sveden i otmen u izboru reči i rima tako je Radović bio ekonomičan i u oceni. Dvije godine i komad nisam zucnuo ni riječ na bjelini papira. A onda sam neoprezno, nehotice obećao da ću napisati esej o dramama Jovana Hristića. To je 2002/2003. Iscijedio sam iz suve drenovine desetak šlajfni. I dao tekst Borisavu Radoviću, pa smo se posle dva-tri dana našli u kafeu Atlantik u Ilije Garašanina: Ti pišeš kao što igra Zidan. Udariš, izbaciš pas, a Roberto Karlos ne mora ništa da misli, samo da trči i stvoriće mu se lopta u njegovom ritmu, na njegovoj boljoj, levoj nozi.
Na gospodski način Radović mi kaže trebalo je da napišeš duži esej. - Ni reda više nisam znao... A nije mi zasmetalo poređenje sa Zinedinom Zidanom. Ni po ponosu elegantnog Alžirca, Kabila, ni po igri. Oni koji su me gledali u mladosti kako igram lopte znaju da je Borislav Radović bio apsolutno u pravu.
I na kraju pjesma Život vina i moj otac Đorđije došao u moj život iz daleke carske Persije. Na fotografiji iz 1933, foto Urošević, Terazije 33, Đorđije: oči crne žeravice, ponos kao ambis i bela košulja s ruskom kragnom. Spučena pod grlo. I druga Đorđijeva fotografija iz aprila 1962. To je 5. april, a umro je 12. aprila. Sanatorijum Brezovik, crnogorski Čarobni brijeg. Đorđije iz bolničke postelje gleda u oko kamere. Ugaslih očiju, tanak kao u tuđoj košulji. I pjesma Borislava Radovića Život vina: Po nedeljnom ručku, dok propadamo u san,/vlasišta mokrih od varenja i od žege,/otac bi ušao u vinograd i tu se/bavio do mraka, okružen čokotima;/redio bi lišće, razgledao grozdove,/pucad krupniju od bibera,/i mislio o novom vinu./Danas pretačem vino iz njegove misli;/dižem ga, žuto, svetlucavo, prema oknu:/da kroza nj promakne prašnjavo sunce. I znam,/čim žmirnu zimska okca i suknu lastari,/zamutiće se ono živo./Kao da se nije ni prekidala veza/među peteljkom i kolencem,/biće opet u dosluhu ovoga leta/vino u podrumu, u plesnivim bocama,/i Sunčev korak gluhotom nebeskih kuća./Vino, slično zvezdi, opisuje putanju/kojom bi se možda i otac otisnuo,/stojeći bez daha od kašlja, prazna oka/i tanak, kao u tuđoj košulji;/zadubljen, dalek i sopstvenoj misli.
Na ovaj galimatijas tekst doćiće prava rima za poeziju Borislava Radovića, pjesma Mija Raičevića (iz rukopisa nove knjige) O životu, kredencu, etc:
...te propao traje - u sećanju mio
Milosav Tešić
Mi, naša porodica, imali smo jedan stari kredenac;
lakirali smo ga svake pete godine.
Što smo ga više lakirali, on je bivao sve stariji.
Takvi se kredenci više ne prave. Hoću da kažem, prevaziđena stvar.
Iz čega se sastoji kredenac?
Evo, ovako: kad stanete ispred njega
(morate voditi računa gde stojite,
jer je kredenac, po pravilu, širi od vas),
jedna visoka vrata idu celom njegovom visinom.
Obično dođu s leve strane. U desnom bloku
jasna su razgraničenja na gornji deo, koji je zastakljen,
i donji, koji je zatvoren s dvoja vrata.
Gore, stoje poredani servisi za rakiju (raspareni),
čaše za vino, sok, stakleni slanik, kristalna pepeljara,
(za viđenije goste); dole, tanjiri, supijerne, poneko lonče
i ostali, svakovrsni kuhinjski pribor.
Između ta dva dela, udenute su fijoke, obično dve.
U levoj se drže sitnice koje s kuhinjom nemaju mnogo veze:
osigurač, motorcange, zarđale makaze, pokoji ekserčić,
šrafciger, štipavice... U desnoj - pašada!
Toliko što se tiče rasporeda.
Da rezimiramo:
Otac kaže: “Ovaj kredenac farbam poslednji put!”
Mi, deca, voleli bismo da nije tako, ali očeva se ne poriče.
Stojimo mirno pored njega, i dok on četku svečano umače
u farbu povlačeći njome preko glatkih delova,
mi, punim plućima, udišemo isparenja koja se šire.
Svesni smo da to činimo poslednji put.
A sve što voliš i što činiš poslednji put
red je da se duboko udahne, zatvorenih očiju -
da osećanja mogu da naviru.
Bonus video:
