Sigmund Freud
Ko to još nije, u svom životu, i u životima drugih, osjetio i saznao da postoji liječenje duševne bolesti - riječima?
Jedna sitna riječ da liječi čitavu dušu, kakvo je to čudo?
Postoje mali svjetovi, pretpostavke za velike. Postoje gradovi - mala geta u njima! - nezaobilazni za razumijevanje istorije ideja. Postoje minorne književnosti, kao, na primjer, crkvenoslovenska, prepisivačka i kompilatorska u odnosu na svoj izvor: na jednu od najkompletnijih u istoriji (vizantijska), i drugu takođe među najvećima (srednjovjekovna literatura rimskog Zapada); književna dijaspora poznog Bizanta i latinskog srednjovjekovlja.
Postoje mjesta u istoriji ideja koja su ruševine, ali još služe.
Sigmund Schlomo Freud, austrijski pisac iz porodice galicijskih Jevreja, mislilac, neurolog, koji je utemeljio dijalog sa svojim pacijentima u svrhu liječenja, rođen je 1856. godine u češkom gradiću Pšibor, njemački Frajburg. Tu sada postoji njegov muzej, minorna uspomena na jednu imperiju (Austro-Ugarska), gdje je rođen čovjek koji je uticao na mentalnu klimu današnjice.
Gospodin doktor Freud, osnivač dijaloga ljekar - pacijent, umro je 1939. u Hempstidu, u blizini Londona, u bijegu od nacista (četiri od pet sestara umorene su u konclogoru). Na početku i na kraju njegova života, kao kapije, stoje dva mala svijeta, gradić u zavjetrini češke provincije, i umjetničko predgrađe Londona, gdje je pjesnik W. H. Auden napisao da će Freudova misao biti klima u kojoj ćemo voditi naše raznovrsne živote.
ČEŠKI ZAVIČAJ
Želim da se divim Evi Weissweiler, spisateljici, muzičkom pedagogu i pripovjedaču iz Menhelgladbaha, uz to biografu tvorca psihoanalize, hroničarki njegove obitelji biblijskih razmjera, kako ona posmatra šesnaestogodišnjeg momčića, imena Schlomo Freud, dok putuje vozom iz Beča u Pšibor - vraća se u stari kraj, za školskog raspusta, u ljeto 1872, gdje će začuti tri govora: njemački, češki i jidiš (up. Eva Weissweiler, Die Freuds. Biografie einer Familie. Kiepenheuer & Witsch, Köln 2006).
Tamo, gdje ga je jevrejska dadilja vodila za ruku, ispredala mu bajke, ne o češkim prinčevima i princezama, o vilama i vilenjacima koji dižu Prag, majku gradova, ne o Libuši, legendarnoj pretkinji dinastije Pšemislovića, i češkog naroda, već o Jozefu i malom Isusu dok još Jevrejče bijaše. I gdje mu majka čita povijest o Gogu i Magogu, o Isaku i Avramu, o Jerihonskim trubama a drugi neko, kasnije, govori o protestantizmu koji je Jevrejima pružio utočište od pogroma. Freud je epski protagonista jednog i drugog, minornog i majornog svijeta.
Sjećam se divnog pana Jaroslava Hornáta, mog profesora Shakespearea i elizabetinske književnosti, kom sam posvetio Barok Crne Gore I-III, sva tri toma, spominjući se njegove opsesije detaljem, sitnicom, nijansom, minornim svjetovima:
”Ja znam, pane kolega, govorio je on, da će Vaši srednjovjekovni vjerski i crkveni rukopisi biti u Pragu, na primjer, opšte mjesto, malo ko će ih zapaziti jer toga ovdje ima na tone. No, u Vašoj domovini, ti isti manuskripti, istog sustava i sadržaja, istog diskursa biće nešto ogromno, jer im je funkcija u njihovom malom svijetu uvećana za onoliko, za koliko je taj mali svijet autentičan sam za sebe. I taj Vaš mali svijet, pane kolega, kao da je toga svjestan, definitivno, papir je tijelo a mastilo krv...!”
Sjetio sam se ljubaznih riječi pana doktora Hornáta bezbroj puta, radeći, u manastirima Crne Gore, često cvokokući od zime, jer oni imaju ogrijeva samo za blagovaonicu, na kopijama bizantskog književnog korpusa izrađenim rukom minornih prepisivača (Književnost i pismenost od Crnojevića do Petrovića I-II, Cetinje, 2016). Na našoj maloj književnoj dijaspori poznog Bizanta.
Različita ponašanja jedne te iste materije (spiritualiteta) malih krugova, u velikim krugovima, metapsihološko ponašanje nečega, što je minimalno, u okviru onog drugog maksimalnog u jednom slučaju može izgledati čudno, kao kakav frojdovski eros.
Dočim u drugom - u onom što ga pan Hornát naziva zavičajnim slučajem, to je već nešto drugo. Svaka književna dijaspora je, na svoj način, procedura. Kako ona davna, dijaspora od XV do XIX vijeka, bizantsko-latinska, tako ova druga, novija, književna dijaspora jevrejskog Praga u njemačkom jeziku, kojoj sam posvetio hiljade časova - ako ne čistog pisanja, a ono doživljavanja i promišljanja, tokom decenija.
Frojdovski eros, šta je to?
Freud se proslavio kad je obratio pažnju na seksualnu prirodu jednog od najmoćnijih žanrova, drame.
SEKSUALNI KARAKTER DRAME
Seksualna priroda drame kod Grka je očevidna: Kralj Edip Sofoklov, Medeja Euripidova - uostalom,
Čitav Euripid (uz Shakespearea, najveći dramski pjesnik) ženu vidi kao seksualnu moć: protest protiv rata, osveta za preljubu, itd. Kod Grka je moćni ženski mazohizam, ili sadizam, termin rezervisan za probleme na direktnoj liniji između volje i sna, rata i mira, snage i smrti.
Galen iz Pergamona (129 – 216.g. AD) smjestio je polni afekat u sami vrh simptoma ključnih bolesti oba pola. Ovaj grčki naučnik, hirurg i filozof, kojem se obično pripisuje laskava titula najvećeg medicinskog istraživača u starom svijetu, lični ljekar rimskih careva, izvršio je snažan uticaj na anatomiju, psihologiju i neurologiju, dakle, na discipline u kojima se Freud formirao i svoje ideje razvio.
Bio je to on, koji je, u djelu De locis affectis (latinski prevod) otkrio duševne bolesti, ne direktno vidljive, te postavio stvar tako da bolest leži u psihičkoj auri.
Zapadnjačka ocjena o njemu u polemičkom pravcu (Galen the Polemicist) sasvim je opravdana, pošto se ovaj polihistor zanima za više pravaca bolesti i psihičkih problema odjednom. Polemika je razvoj problema u više pravaca - uzmemo li ovu disciplinu čisto žanrovski, u kom je smislu Galen razvio misao oca medicine, Hipokrata sa Kosa (460 - c. 370 st. ere, stariji zemljak velikog aleksandrijskog filologa Filete sa Kosa), čiji rad je revolucionizovao medicinu, i odvojio je od božije prakse, teurgije, kao zasebnu nauku.
Polemička priroda medicine najviše je ostavila traga na frojdovskom polju psihoanalize, ne iz nekih nevidljivih razloga, već stoga što je on, kaogod svaki antički autor, oblast svog medicinskog istraživanja smatrao neodvojivom od oblasti književne riječi (polemičke same po sebi), dijaloški orijentisane, kao što je dijaloški orijentisana psihoanaliza: liječenje pacijenta riječima.
A šta je drugo književnost, uostalom, ako ne liječenje riječima? Poezija na kraće, drama na srednje a roman liječenje riječima na duge staze!
SEKSUALNOST KAO MINORITET
Psihoanalizu je Freud zasnovao upravo na minoritetu. Polazeći od svojih empirijskih saznanja o histeriji, vjerovao je da iza svake neuroze stoji seksualna zloupotreba u djetinjstvu. Nakon smrti oca, Jacoba Freuda, koji, inače, nikad nije bio zadovoljan svojim sinom, pošto je Zigi (tako je majka zvala Freuda) i sam zapao u neurozu, liječeći se uporno morfijem i jakim opojnim sredstvima, on je zaključio da neuroza nastaje uslijed tzv. intrapsihičkog spora.
Freud je svoju religioznost smatrao nekom vrstom bola, neurozom, i klonio se toga. Taj put je bilo jevrejsko porijeklo - klonio ga se i Edmund Husserl. U tom pravcu je porodica Freudovih, porodica biblijskih razmjera u članstvu - važila za građansku, a ne za vjersku česticu, u Beču, sve do nacizma.
Nacizam je postao poseban bol za praški intelektualni i stvaralački krug, bez obzira na Freudov i Husserlov slučaj - podudarnost ove dvojice mislilaca sa ostalim članovima kružoka postala je neizbježna kada je predutješni (kasnije tragično neutješni) bol krenuo da se kotrlja, što je, zapravo, samo izuzetak koji potvrđuje pravilo: da niko ko nosi u svom biću i stvaralaštvu atribute praškog jevrejskog stvaralačkog kruga neće izbjeći sudbinu kruga u cjelini.
Ja u tome vidim polemički karakter bola - bol je trajno stanje, latentno, neizbježno. Bol je dijalektička polemika. Bol je polifonijska opera. Freudov kraj je u tom smislu logički kraj, nakon akumulacije tolikog bola, pristižućeg sa lokacija koje ne znamo, kao što ih ni Galen nije znao, iako je posjedovao veliko znanje već samim tim da ljekar mora urediti, dovesti u neki red, lokacije nevidljivog bola u duši, i tijelu, isto kao što pjesnik mora urediti riječi (čestice totalno polemičkog karaktera!!) u mehaničku i smislotvornu cjelinu.
Freud je već u ranoj fazi svojih zanimanja za histeriju prenio problem iz čisto ženske, u mušku ravan, najprije u radu O muškoj histeriji (1886), a onda u opsežnom radu Histerija proširujući istraživanja na tjelesne traume.
UDAR NA DOSTOJEVSKOG
Volim napade na velike pisce.
Mislim time velikih na velike, jasna stvar, ne kad neko trabunja nasumice. Kad uzmem u ruke Ezru Pounda, ne mogu zaobići mjesto gdje on kidiše na svog učitelja: “Dovoljno dugo sam te prezirao/ Walte Whitmane/ došlo je vrijeme da izravnamo račune!”
Prođe mnome prijatni drhtaj kada J. L. Borges jednim metkom gađa Güntera Grassa i Garciu Marqueza za romane Limeni doboš, odnosno Sto godina samoće: “I jedan i drugi su pretjerali sa utroškom toliko papira, moglo se sve to bolje napisati na pet-šest stranica”; nije mi mrsko ni kada se Borges ostrvi na Samuela Becketta sa kastiljanskom dijagnozom: “Un imbécil!... Un idióta!”
Oduševili su me napadi na Tolstoja koje sam otkrio još dječakom, na primjer Leonid Andrejev, pošto je objavio više nego izvrsni roman Juda Iskariotski, kao i Tolstojev odgovor kad kobajagi u povjerenju šapuće na uho Čehovu: “Andrejev urliče, ali Tolstoj se ne boji!”
Bertold Brecht kidiše na Thomasa Manna: “Ne ide mi u glavu kako je, i zašto, onako netalentovan čovjek napisao toliko brdo knjiga!”
Raširim oči kad Krleža krene na Andrića: “Unjkavi Bizantinac!...”
Uživam i u znamenitim napadima na Dostojevskog, kao što je onaj Vladimira Nabokova (“Dostojevski čeka u predsoblju mog kabineta da mu dam lošu ocjenu”), ili onaj Milana Kundere (“Idiot je dosadan roman, bolestan junak još bolesnijeg autora”). Nasrtaji Josepha Conrada na Dostojevskog prava su poslastica.
No, jedan od ovih napada previše je čak i za moj ukus. To je Freudov udar na pisca Zločina i kazne, kada se ostrvio “svom besnom silinom svoga genija”, što bi rekao Stanislav Vinaver za jednog starofrancuskog pisca (Francois Rabelais).
U tragu desetak godina objavio sam monografiju Dostojevski i Zapad, jednu od trista postojećih o piscu (I izd. 2012., II izd. 2013). Od ovih trista, stotinak mi je prošlo kroz ruke i nisu apologetske, nego većma kritičke, autori su mi svjedoci: Malcolm Jones: Dostoevsky after Bachtin; Irina Paperno: Siucide as a Cultural Institution in Dostoevsky’s Russia; George Pattison: Dostoevsky and Ortodox Tradition; Barrio Cruz: La recepción crítica de Dostoievski en España; Denis Dircherl: Dostoevsky and the Catholic Church; David Goldstein: Dostoievski e les Juifs, francusko izdanje (Gallimard, 1976); tolika druga izdanja...
Međutim, tako stravično kako je Freud napao Dostojevskog nije ga napao niko u istoriji. Mislim da nema težeg napada na nekog pisca ikada. Objavio mu je rat pod stare dane, 1928. g, sa zaraznim naslovom Dostojevski i oceubistvo. Da paradoks bude potpun, razapeo ga je na krst od obožavanja do razdraženog bunta. Početak i kraj ide iz krajnosti u krajnost tim redosljedom: Dostoevsky’s place is not far behind Shakespeare, kaže Freud kobajagi s oduševljenjem. The Brothers Karamazov, nastavlja on, is the most magnificient novel ever written...
Bečki psihoanalitičar otkriva poroke Dostojevskog s mnogo više entuzijazma. We can safely say that Dostoevsky never got free from the feelings of guilt arising from his intention of murdering his father, nastavlja on, da bi na kraju zakitio: intellectual inhibition due his neurosis; Dostoevsky’s sense of guilt; pathological passion; itd. (up. Sigmund Freud: Dostoevsky and Parricide, 98, 106, 109. i dalje).
Milost, kaže Freud, koju je Dostojevski pred vlastima izmolio na koljenima, neuporedivo manji duhovi stekli su za šaku rubalja. Grijeh oceubistva učinio ga je robom. Monstrum. Niske strasti. Itd. itd.
U monumentalnom Freudovom opusu ne postoji mjesto da snažnije govori o sebi samom. O gnjevu prema korijenima. Prema učitelju. Prema jevrejstvu i Jevrejima. Nije usamljen među velikim jevrejskim duhovima samomrscima i samokletnicima (stručni termin: self-hatred). Tu su još Karl Marx, unuk rabina, Ludwig Wittgenstein, visoko habzburško plemstvo od jevrejske loze, Noam Chomsky, filolog i mislilac. Toliki drugi eminentni Jevreji.
Ali Freud je najdublje i najdalje zabrazdio.
Bonus video:
