Da kultura oplemenjuje i oblikuje čovjeka i društvo u raznim aspektima, govori i samo značenje riječi - lat. cultura: obrađivanje zemlje; njega tijela i duha; oplemenjivanje; poštovanje (enciklopedija.hr). No, koliko su kultura i umjetnost dostupni prosječnom građaninu Crne Gore, pitanje je na koje ne postoji konkretan odgovor, iako sagovornici Vijesti tvrde da sadržaj jeste pristupačan, a da je na građanima odluka kako će se prema tome ophoditi.
”Kada je riječ o dostupnosti kulture i umjetnosti u Crnoj Gori danas, na prvu ruku bih rekao da su generalno dostupne. Ali, kada se detaljnije analizira kontekst, izgleda da nije baš tako, posebno jer možemo govoriti o više nivoa dostupnosti, što dodatno usložnjava odgovor - fizička dostupnost, finansijska/platežna, dostupnost u smislu razumljivosti sadržaja za posjetioce itd”, kaže Dušan Medin, koji je saradnik u nastavi na Univerzitetu Donja Gorica i doktorand studija arheologije na Fakultetu humanističkih studija Primorskog univerziteta u Kopru. kao i član brojnih odbora i savjeta, međunarodnih i domaćih asocijacija.
Kustoskinja JU Muzeji i galerije Podgorice, Maša Vlaović podsjeća da je kultura širok pojam i reflektuje se u svim aspektima ljudskog djelovanja i nabraja: kultura govora, kultura odijevanja, kultura stanovanja, politička kultura, kultura dijaloga, kultura odmora, kaže Vlaović i ocjenjuje da su sadržaji danas dostupniji nego ikad.
”Kulturni sadržaji su dostupni i pristupačni građanima, posebno danas u eri razvijene tehnologije i brzini protoka informacija na društvenim mrežama. Mislim da su informacije o kulturnim sadržajima dostupnije nego ikada, samo je pitanje koliko je pojedinac spreman da to isprati i bude uključen. Čini mi se da je ponuda kulturnih sadržaja u Glavnom gradu u 2021. godini bila na zavidnom nivou (izložbe, muzički programi, književne večeri…)”, rekla je i dodala da se ta praksa nastavlja i u 2022.
Direktor Crnogorskog narodnog pozorišta i glumac sa dugogodišnjom karijerom, Marko Baćović, ističe da je umjetnost, poput vode, neophodna.
”Što je rekao Gorki ’Nije čovjek samo biti sit’. Kultura je nešto najbitnije u našim životima, to je način na koji doživljavamo stvarnost oko sebe, kako se osjećamo, koliko imamo radosti, kako promišljamo, koliko imamo ljubavi za ljude oko sebe i život, a u svemu tome nam negdje pomaže upravo kultura u najširem smislu, kao i umjetnost u užem smislu, koja u nama budi plemenitost. Umjetnost je možda i najznačajniji dio kulture, umjetnost kao predstava, knjiga, muzika, film, serija, to je nešto bez čega bi naš život bio vrlo suv i nikakav. Tako se budi i želja da se radi, a ma šta radili kultura i umjetnost nam olakšavaju postojanje. Meni je kultura prosto kao voda, nešto bez čega se ne može”, kaže Baćović...
A kao i na planeti, čista, pijaća voda je nekima u potpunosti pristupačna, drugima je želja i blago, a trećima luksuz i privilegija.
Luksuz ili standard?
Ukoliko bi se krenulo od ekonomskog i finansijskog aspekta, pitanje je da li umjetnost i kultura u modernom dobu postaju stvar izbora, s obzirom na eru interneta i razvoja tehnologija, ili pak pravi luksuz, s obzirom na siromaštvo, bilo duha, morala i vrijednosti ili ono u džepu...
”S finansijskog aspekta, dio naših sugrađana kulturu i umjetnost smatra luksuzom, upravo (ali ne i jedino) zato što posjete mnogim ustanovama kulture, npr. muzejima, kao i određeni programi, nijesu besplatni. S druge strane, sve ustanove i svi programi i ne treba da budu besplatni, jer je u pitanju sektor u koji mora konstantno da se ulaže novac (kao, uostalom, i u svaki drugi), ali i od kojeg se sve više očekuje da bude u što većoj mjeri (samo) održiv. Konačno, nerijetko dolazi do toga da posjetioci ne razumiju sadržaj koji im se nudi, kako zbog sopstvene neupućenosti ili neznanja, tako i zbog nerazumljivosti, komplikovanog vokabulara, nepostojanja ili loših prevoda, nemanja adekvatnih pisanih/audio/vizuelnih vodiča, a nerijetko i zbog zaposlenih koji ne umiju, a nekad i ne žele, na valjan način da približe posjetiocima tematiku. Da dopunim svoj odgovor s početka, kultura i umjetnost u Crnoj Gori dostupne su, ali ne svima”, smatra Dušan Medin.
Marko Baćović vjeruje da je ulaganje u umjetnost i takav sadržaj ulaganje u čovjekovo biće i budućnost, stoga se i isplati.
”Mislim da karte nijesu skupe, prosječna cijena iznosi pet eura, a redovno, baš kao i tokom februara u Crnogorskom narodnom pozorištu, postoje neke povoljnosti i promotivne akcije. No, i pored toga, ja ne znam zašto, na primjer, kad neko sjedne u kafanu, teško da će porudžbina biti ispod pet eura, nerijetko je mnogo više i onda kad dođe vrijeme plaćanja ljudi se svađaju ko će da plati, dok sa druge strane, kada treba poći u pozotište počinje priča o cijeni karte i komentari da su karte skupe, kao i kvalitetna knjiga koju bi nekada trebalo platiti 10-15 eura... Ne znam zbog čega je tako. Knjigu kupite i ne morate je odmah pročitati, ali vi je imate, baš kao i bogatstvo koje ona može da pruži ili poruka i pitanja koja ćete nakon predstave odnijeti za sobom. Ja sam nedavno pročitao jednu knjigu koju sam kupio prije oko 20 godina, a koja je stajala nepročitana, ali koju sam zadržao i čuvao da je pročitam jednog dana koji se, eto, nedavno i desio”, pripovijeda Baćović.
I zbilja, prosječna cijena karte za pozorišnu predstavu iznosi pet eura, dok je trenutno aktuelna akcija “Zaljubi se u pozorište, dvoje kao jedno” u CNP-u, pa dvije osobe mogu pogledati predstavu za ukupno pet eura. Cijena knjige ide takođe od pet ili sedam eura pa naviše, dok gradske biblioteke takođe često nude promotivne cijene učlanjenja koje inače na godišnjem nivou košta uglavnom pet eura, a tu su čak i besplatne akcije namijenjene novim članovima, dok su likovni umjetnički sadržaji besplatni i dostupni u toku radnog vremena galerije. Kada su muzeji u pitanju cijene variraju i kreću se čak od jednog eura za odraslu osobu pa naviše. Kustoskinja Maša Vlaović ističe da su to sve “korektne cijene koje su prilagođenene našem standardu”.
”Da li ćete kupiti knjigu, otići u pozorište ili posjetiti muzej to je pitanje navika i preferencija. Uz to, imamo toliko besplatnih sadržaja, vrlo kvalitetnih. Evo imamo pozitivan primjer Podgoričkog kulturnog ljeta u okviru kojeg su svi programi (bili) besplatni i dostupni građanima, a nije ih bilo malo. Ulaznice u Muzeje i galerije Podgorice, Centar savremene umjetnosti Crne Gore (kao i ostale javne ustanove te namjene širom Crne Gore, prim.nov) se takođe ne naplaćaju, što nije slučaj sa državama u regionu. Znači, ako je pojedinac otvoren ka novim i dobrim stvarima i sadržajima, pronaći će ih”, kaže Vlaović, a Baćović dodaje:
”Čovjek ulaganjem u sopstveno kulturno uzdizanje dobija jednu magiju u čiji svijet ulazi, a koji nas mijenja i čini srećnijim ljudima. Realno gledajući, male su to pare da biste osjetili magiju, zašto se onda sitničari. Dobija se neprocjenjivo mnogo”, zaključuje on.
Pojedinci prepušteni sebi
Ipak, ostaje otvoreno pitanje kako se koliko rukovodioci ustanova kulture ili oni koji osmišljavaju programe, čine da taj sadržaj svima bude dostupan. Na jedan od segmenata je podsjetio i Dušan Medin postavljajući pitanje fizičke (ne)pristupačnosti ustanovama kulture. Prilazi ustanovama kultura, pa i institucijama kulture u Crnoj Gori su, ocjenjuje on, na lošem nivou.
”Nažalost, svjedočimo da brojne ustanove kulture i druge institucije/organizacije koje realizuju programsku djelatnost, često nijesu fizički pristupačne, ne samo osobama s invaliditetom (mada, njima ponajviše), nego ni starim, slabije pokretnim licima, pa ni djeci. Ukoliko pak i postoji pristupna rampa ili lift koji se mogu koristiti, naravno ukoliko uopšte radi, često izostaju specijalno prilagođeni vodiči i posebno obučeni zaposleni za rad s osjetljivim grupama”, ističe on.
Dalje se postavlja i niz pitanja o tome koliko je sadržaj dostupan drugim grupama i prilagođen, na primjer, licima sa invaliditetom, manjinama kojima maternji jezik nije iz grupe BHCS, te onima na rubu siromaštva... Da li su kultura i umjetnost u Crnoj Gori inkluzivnog karaktera je otvoreno pitanje.
Dušan Medin zaključuje da je publika iz ma koje grupe, prepuštena sama sebi.
”Čini mi se da, u tom smislu, ne postoji strateško djelovanje gotovo ni na jednom nivou, od najvišeg do najnižeg. Drugim riječima, moj je utisak, publika je češće prepuštena sebi, svojim navikama i ustaljenim praksama, nego li što se javne i druge ustanove kulture trude da je naročito animiraju, da diverzifikuju i povećaju broj posjetilaca, da prave programe ciljano za neke grupe, npr. samo za penzionere, samo za žene, samo za određene manjine ili pak samo za lokalne zajednice, određene esnafe itd. Možemo konstatovati da je nešto bolja situacija kada je riječ o animiranju djece i mladih, što jeste za pohvalu. Ali, kada ste čuli da su neka javna ustanova, recimo, galerija ili biblioteka, ili pak arhiv (na čiju programsku djelatnost, nažalost, i ne računamo jer je gotovo i nema) - napravili neki program npr. posvećen ili namijenjen migrantima, izbjeglim/raseljenim licima ili pak seksualnim i drugim manjinama? S druge strane nezavisna kulturna scena, koliko joj vazda ograničeni resursi dozvoljavaju, duboko prodire u sve ove teme i čini vidljive društvene pomake”, ocjenjuje Medin.
Publika (ni)je svaštojed
A pošto, prema mišljenju Vlaović, u krajnjem sve zavisi od pojedinca, tako se, moglo bi se zaključiti, i sadržaj kreira na osnovu tržišta. Kakva je ponuda i koliko je raznovrsnostan sadržaj u oblasti kulture i umjetnosti koji se nudi publici, Maša Vlaović odgovara:
”Sve nam je ponuđeno, ali nam nije sve na korist. Publika ne treba i ne smije da prihvati da bude kulturni svaštojed, jer loši sadržaji u kulturi mogu biti opasniji, čak i od onih koji se ne dese. Volim dobre programske politike, o kojima odlučuju i promišljaju timovi koji uvijek brinu, kako o publici, tako i o umjetniku”, rekla je Vijestima.
No, Dušan Medin idalje tvrdi da se ipak malo brine o publici koja prati i posjećuje programe.
”Možda nije baš najsretnija paralela, ali svaka roba ima svog kupca, što bi se reklo. Razumije se, i kulturna scena u Crnoj Gori ima svoju publiku, možda čak i brojniju nego što pretpostavljamo, samo bih rekao da se o njoj ne brine u dovoljnoj mjeri. Ne možemo se baš pohvaliti brojnem društava/klubova prijatelja neke ustanove, posebnim događajima namijenjenim samo stalnoj ili pak sasvim novoj publici, a često svjedočimo i gotovo potpuno praznim salama kada se neki program realizuje. Mnogo faktora na sve to utiče i nije lako dati jedan dovoljno obuhvatan odgovor. Poznajem mnoge ljude, koji nijesu nužno iz svijeta kulture, koji se u nekim javnim ustanovama čak i ne osjećaju prijatno, jer nije stvoren takav ambijent - od ulaznog prostora i ljubazne dobrodošlice zaposlenih, do osjećaja da su dobrodošli i da će ovdje naći makar nešto od onoga zbog čega su uopšte i otvorili vrata te ustanove. A o aktraktivnosti samih postavki da ne govorim, uprkos sjajnom fondu koji posjedujemo, ustanove kulture, nažalost, definitivno nijesu među najatraktivnijim lokacijama koje će neko posjetiti u Crnoj Gori”, smatra Medin.
Vlaović ističe da uživanje u umjetnosti nije rezervisano za određeni dio elite ili bogatiji stalež.
”Ne vidim to tako, umjetnost je danas dostupna svima i oslobođena je elitističkog pristupa. Bas kao takva ona je najljepši dio nas i drugih, najdublji oblik komunikacije. Uživanje u umjetničkim sadržajima povezano je sa našom željom da se usavršavamo, napredujemo, otkrivamo, učimo, istražujemo”, kaže Vlaović.
Marko Baćović dodaje da bi “prosječan građanin”, po ma kakvim kriterijumima, trebalo da izdvoji vrijeme za uživanje u umjetnosti.
”Vrijeme se mora naći, jer je umjetnost istovremeno i podsticaj i utjeha, nešto što će te utješiti i nešto gdje ćeš pronaći motiv, a na kraju krajeva i nešto gdje ćeš se susresti sam sa sobom i naći snagu u sebi za nešto drugo”, kaže on.
Ipak, dodatno je potrebno privući novu publiku, a to potvrđuje i Maša Vlaović.
”Kulturno-umjetnički događaji imaju svoju publiku, ali to je često uski krug posjetilaca. Na našoj sceni imamo mnogo sjajnih i kvalitetnih ljudi, koji prate i uživaju u naprednim idejama. Ali sa duge strane imamo i onih drugih koji su uspavani i zbog toga je potrebno konstantno osnaživati i graditi novu publiku”.
Ulagati u volju naroda da radi i živi
Bilo na kraju ili na početku, svaka tema se vrati i na pitanje posvećenosti i podrške institucija, jer da bi se osnažila i izgradila nova, a sačuvala, zadovoljila i unaprijedila vjerna publika, potrebna su i bolja i veća ulaganja.
”Kada su institucije kulture u pitanju, tu u praksi nailazimo i na pozitivne i na negativne primjere. Na tom polju svakako možemo i moramo više raditi, posebno u segmentu vezanom za odnos ka umjetniku i odnos ka publici. Naročito je važna saradnja sa vaspitnim i obrazovnim institucijama. Ako se tu razviju dobre navike, onda je lako imati dobru i kvailtetnu publiku. U savremenoj umjetnosti često imamo princip otvorenog djela u kome je stvaralaštvo dvosmjeran proces u kome su podjednako važni i umjetnik i posmatrač”, poručuje Vlaović.
Dušan Medin kaže da se ne bi trebalo oslanjati samo na domaće izvore finansiranja, već i na inostrane fondove.
”Iako nikad dovoljni, programi podrške ipak postoje, kako državni, tako i lokalni (npr. za NVO), a sve više bi trebalo koristiti i međunarodne fondove, jer su iznosi koji se nude zaista visoki. Naravno, kada se takmičimo internacionalno, što uopšte nije jednostavno, tek onda vidimo koliko smo jak, odnosno slab igrač i koliko zapravo teško ide popunjavanje tih beskrajnih aplikacija, pa još na stranom jeziku. Istovremeno, mislim da nije dobro da se podrška umjetnosti i kulturi svodi samo na to da isključivo oni koji što bolje savladaju tehnike i vještine pisanja aplikacija prolaze, a nezavisno od kvaliteta samog djela. Svakako, ovo je ujedno i poziv da radimo na sebi i sve više budemo i svoji menadžeri, promoteri, a ne samo stvaraoci, jer to se danas zahtijeva. Nije jednostavno naći taj fini balans da se zadovolji forma, ali još više da to bude na korist, kako stvaraocu, tako i umjetnosti i kulturi, pa i društvu uopšte. Na tome sistem podrške, koji, ponavljam, postoji i dobro što je tako, mora konstantno da radi. I, naravno, treba ga konstantno uvećavati, a ne umanjivati”, ističe Medin, a Baćović dodaje:
”Ulaže li se dovoljno? - Uvijek bi moglo više i to je već generalan problem. Ulagati u kulturu znači ulagati u volju naroda da radi i živi. To nije luksuz, već temelj čovjeka. Ulaganjem u kulturu ulaže se u ljudski elan, u stvaranje, u postojanje, zbog toga je kultura toliko bitna. Nije to da bismo se mi hvalili šta sve imamo, ne, kultura je vrlo duboka. Mislim da je kultura elementarna stvar”, zaključuje Baćović.
Stepen razvijenosti jedne zemlje mjeri se razvijenošću kulture
Posebna i neiscrpna tema je i pozicija umjetnika i djelatnika u oblasti kulture i umjetnosti, a Maša Vlaović odgovara da se, uprkos svemu, crnogorska umjetnička scena u tom kontekstu konstantno razvija.
”Pozicija umjetnika je u proteklom periodu bila vrlo teška i nezahvalna, ali i inspirativna, jer su mnogi od njih bili jako koncentrisani na svoj rad. Naša umjetnička scena se konstantno razvija, ali ipak smatram da je potrebno još vremena kako bismo shvatili da se stepen razvijenosti jedne zemlje, mjeri stepenom razvijenosti njene kulture. Potrebno je pametno usmjeriti kulturnu politiku i konstantno raditi na osnaživanju naše scene i njenom otvaranju prema svjetskim umjetničkim prostorima”, poručuje ona.
Vlaović ističe i da značaj kulture nije samo da opisuje i objašnjava društvenu stvarnost, već i da tu stvarnost oblikuje, mijenja i osmišljava.
”Funkcija kulture je da bude saznajna, komunikativna, integrativna i regulatorna. Čovjek koji se konstantno usavršava i koji razvija svoje snage u skladu sa svojom prirodom dolazi do onoga što je suštinsko u kulturi, a to je ono duhovno, smisleno, novo, neponovljivo”, smatra ona.
Bonus video:
