Kaže za sebe da je narcis, ali sebe ne traži u ogledalu, već u očima drugih. Ističe da mu na genijalnosti mogu pozavidjeti i najgenijalniji, da se sa njim i Njegošem niko ne može ravnati, da samoća daje ljudima moć, a njemu, Branku Janjuševiću, samoće ne fali, da su njegovi romani posebni - takvih nema u svjetskoj literaturi. Nije ni čudo što je njegov treći roman “Vas je mnogo, a mene je više” samim izlaskom već zainteresovao čitalačku javnost - što zbor autora, što zbog naslova.
A on je, na promociji romana u nikšićkom “Zahumlju” pustio druge da pričaju o njemu i njegovom dijelu. On je pričao samo sa poslenicima javne riječi.
”Naslov je mene izabrao, a ne ja njega. Sve je mene izabralo. Nijednu rečenicu koju sam napisao nijesam ja izabrao. Ni poziv nijesam izabrao. Ja na kraju krajeva i ne volim književnost. Nijesam jmnogo zainteresovan za literaturu, a pišem je, ne mogu bez nje”, kazao je Branko Janjušević pisac koji je na sebe skrenuo pažnju 1984. godine kada je objavio prvi roman “Ovako” koji je ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu.
A zatim duže od tri decenije književnog “posta” - “Tiranina” je objavio 2019, i trilogiju o narcisu zaokružio romanom “Vas je mnogo, a mene je više”.
”Pravi problemi u mojim romanima su teška narcisoidnost, opsjednutost sobom do ludila. Tako su i pisali o meni, a meni milo, jer lud je blizak genijalnosti, a ja sam genijalan. Ta narcisoidnost nije da je čovjek zadovoljan sobom, nego je čovjek koji svakodnevno doživljava provjeru u očima drugih. I otuda tri romana, jer to je složeni proces koji se dešava u duši čovjeka. Odlični su to romani. Nema takvih nigdje, jer to nije niko napisao što sam ja napisao. Toga nema u svjetskoj literaturi. Ni jedan pisac se nije bavio narcisoidnošću na način na koji se ja bavim. Oni su svi bježali od te karakteristike koju svi nosimo u sebi. Oni bježe od toga jer neće da se suoče sa samim sobom. Zato se niko nije toga poduhvatio bez ja. Ne zato što sam to htio, nego što je to došlo do mene”, u svom stilu kaže pisac koji je u drugom romanu tražio od čitaoca da odustane od čitanja, da ga “ne muči”, jer nije bio siguran da li će čitalac naći ključ za razumijevanje knjige.
A našli su. I ne samo našli, nego i sa nestrpljenjem čekali šta to Branko Janjušević ima novo da kaže.
”Ovo je roman koji je izašao iz mene, iz nekih mojih dubokih poriva, iz samoće. Ono što sam najviše dobio u životu je samoća. Ne usamljenost, nego samoća. U samoći se najbolje stvara, jer samoća je beskrajna, samoća je moć. Ja svoju samoću doživljavam kao jedan beskrajni prostor u koji sam uselio sebe, svoj duh, ispunio sam je sobom. Ta samoća mi omogućava da se dobro prilagodim onome što hoću da kažem”, priča on.
Ističe i da je narcisoidnosti i genijalnosti kod njega više nego kod drugih i drago mu je zbog toga.
”Polovina jabuke je Njegoš, a druga polovina ja. On se bavio kolektivom, a ja dušom pojedinačnog čovjeka. On je pisao o kolektivnim nabojima, kolektivnim problemima zajednice, a ja sam na osnovu toga što sam ja ja napravio čitavu literaturu”, tvrdi Janjušević.
I recenzent, prof. dr Dragan Koprivica, ističe da je Janjuševićeva lucidnost “kriva” što publika ponovo ima priliku da se druži sa “začudnim i kontroverznim djelom” pisca postmoderne u čijim romanima glavni junak, a ko bi to bio nego autor, vodi unutrašnji monolog sa Brankom “građaninom”.
”Najbliža ukupna odrednica onog čime i kako se Janjušević bavi u ovom svom novom djelu glasi da je riječ o autoru modernog, takozvanog, antiromana, i to romana toka svijesti, u duhu najbolje tradicije tog žanra u svjetskoj literaturi, kao svojevrsnog bunta protiv željeznih stega klasičnog romana i njegovih čvrstih, viševjekovnih pravila i krutih kanona. Janjušević piše upravo iz osjećaja klaustrofobije zbog, i protiv, stereotipa romana, pa cijela knjiga predstavlja literarni bunt protiv krutih zakonitosti i navika kako treba, to jest, kako se mora pisati roman danas. Njegova forma romana je svojevrsni primalni krik, glas vapijućeg u pustinji stereotipa, koji ne pristaje na šablone, i koji zato piše po svome, postmodernistički, drugačije”, kazao je Koprivica.
Prema njegovim riječima, u romanu je prisutna i još jedna naznaka antiromana: odsutnost čvrstog pripovjedačkog toka, a Janjušević, kako je kazao, režira svoju knjigu kao reditelj u alternativnom teatru, u znaku eksperimenta.
”Ovom knjigom autor pravi višestruki književni puč protiv krutih, iako opštepriznatih normi. Ali traga u svom kreativnom nezadovoljstvu za novim matricama pripovjedačkog iskaza. Ne želi da robuje ni formi, pri čemu je, po svom nahođenju, književni buntovnik s razlogom… Kod glavnih likova sva tri romana Janjuševića maske padaju, dajući mogućnost da se progovori o ljubomorno skrivanim stranicama ličnosti, za šta svakako treba mnogo i one književne, ali i građanske hrabrosti”, kazao je Koprivica i dodao da govori ne samo kao kritičar, nego i kao jedan od junaka romana.
Zato je i dao savjet publici da budu obazriviji s Brankom, jer nikad se ne zna kada mogu “uskočiti” u njegovu literaturu.
Promociju romana organizovala je JU “Zahumlje” u okviru martovskog repertoara Nikšićke književne scene. Moderatorka večeri bila je Kristina Radović, dok je Mihailo Perošević čitao odlomke iz romana.
”Mislim da se preko mene čovjek uzvisuje i stiže do samih vrhova, sebičnih pokušaja da se stigne do vrha, gdje prebivaju samo izuzetni. Da li sam ja izuzetan - čini mi se da sam i više od toga”, stoji u romanu “Vas je mnogo, a mene je više”.
Specifičan pisac koji zrači ludilom i genijalnošću
Student Stefan Nikčević bio je zadužen za tehničku podršku prilikom nastanka romana koji je objavljen na zahtjev Janjuševićevih pratilaca na društvenim mrežama.
”Sve je počelo u trenutku kada je Branko odlučio da nabavi tzv. pametni telefon, otvori Fejsbuk nalog na kojem je objavljivao svoje priče. Objava za objavom, priča za pričom, vremenom se gradila cjelina koja je rezultirala pojavom njegove nove knjige. Nije bio jednostvan put nastanka ove knjige, ali broji se ono što je nastalo na kraju, a to je ova knjiga izuzetne vrijednosti. Branko je veoma specifičan pisac. Neću biti jedini koji će reći da on zrači genijalnošću i ludilom. Kombinujući te dvije komponente on stvara svoja djela, a njihova vrijednost ne blijedi u vremenu”, kazao je Nikčević.
Bonus video:
