Postoje tri stvari zbog kojih nastavnik književnosti može imati “nervozni želudac”. Prva stvar je ona stvar o kojoj ne bih. O toj stvari nije lijepo govoriti. Nije lijepo da nastavnik književnosti govori o prvoj stvari pred osjetljivim želucima “sveta”. I “svet”, kao svaki drugi svijet, može skliznuti u “palanački svet”. Ili podgorički, ili tako neki.
Druga stvar se tiče jedne scene, malo egzistencijalne, malo žižekovske, malo potrošačke, u kojoj nastavnik književnosti stoji u redu pred kasom. (Dužina ove scene je opravdana jer se u njoj nalazi egzistencija nastavnika književnosti.) U toj sceni nastavnik književnosti čuje da je potrošačičin račun “trista”. Da nastavnik književnosti bude precizan: Gospođa, ispred nastavnika književnosti čeka račun za puna kolica (sartrovska, žižekovska, potrošačka). Dakle, okreni-obrni, u tim kolicima nije bilo ničega za “bahaćenje”, što bi rekli klinci. U rečenici ispred bila je rodna ravnopravnost, što jeste jeste. U potrošačičinim kolicima bilo je malo toaletnog papira, bilo je malo hemije za sanitarije i tjelesnu higijenu, bilo je nešto od suhomesnatog, nešto sa gondole za tjesteninu, nešto iz dijela sa mlječnim proizvodima, kesica mljevenog, kesa buta, sve tako nešto i sve tako malo. Kao što primjećujete, nastavnik književnosti ima otvorena čula. On sluša i gleda. I bila su dva pileta! Teško se je ne sjetiti dva pileta u žućkastim pakovanjima. Naravno, nijesu to ona žućkasta pakovanja odnekada, ova pakovanja su od juče. Od vremena kad je “interes ponio šalu”, a za živinarske farme počele da rade laboratorije i koncentrati. Za tako i toliko puna kolica kasirka izgovara riječ “trista”. Oni koji su prerasli brojčanu referentnost “dalmatinaca” i nasjeli na holivudsku 3D opsjenu, mogli bi da posegnu za dekonstruktivnom alatkom “trista Spartanaca”, ali je nastavnik književnosti već pomenuo Sartra, Žižeka, Potrošače, Neokapitalizam i ostalu bratiju, tako da ponosni Leonida ne dolazi u obzir. Nastavniku književnosti sasvim je alogično, po logici ljevičarskog žanra, da gospođa ispred njega, puna kolica tako nečega osnovnog, životnog, za dva ljudska bića plaća trista eura! Toliko o “Evropi juče”.
Treća stvar od koje nastavniku književnosti “tinja” neuroza želuca jeste nastava književnosti. Da se razumijemo, nastavnik književnosti koji vam priča o “neurozi želuca nastavnika književnosti” nije od juče. On se preko deset godna, tu i tamo, smuca po školama i časovima književnosti. Smuca se otvorenih čula. Dakle, vidi, čuje, upoređuje.
Gdje je to, zaboga, “zabagovala” nastava književnosti? Zašto se, čast izuzetnima, nastava književnosti pretvorila u relaciju “znaš - ne znaš”? Zašto škola od djece čini “nesrećne čitaoce”? Čitaoce koji ne uživaju u čitanju. Čitaoce kojima je čitanje obaveza, dok ne dobiju ocjenu. Zašto djeca, čast izuzecima koji ne mogu biti ništa drugo do čitaoci, mrze čitanje? Mrze miris knjige, mrze gabarite preko sto stranica? Mrze logoe izavačkih kuća. Zašto nastava književnosti ne umije, neće, ili ne smije da se suprotstavi lakoći internet vizualizacije: erotične, slobodne, kratke, tiktokerske, jutjuberske... Nije to pokleknuti, to je priznati da se svijet promijenio. Drastično se promijenio. Da se razumijemo, u takvim medijskim formatima nalazi se poruka dostojna čitanja - po mjeri čitaoca koji od čitanja očekuje da protumači aktuelnu poruku svijeta. Sa manjkom naviknute estetike, ali poruku koja se, htjeli ili ne, mora pročitati. Djeca, to umiju. Kao što umiju da jedni drugima, čitajući te poruke, objasne sebe i svijet. A ne čitanjem, čast izuzecima, Igoa, Balzaka, Dostojevskog, Tolstoja (mada ovu dvojicu posljednjih progoni prosvećena Evropa, pa je to možda aktuelni alibi za nečitanje). Ko je kriv? Zavod za školstvo, Ministrarstvo, kontekst, odsustvo svijesti o važnosti čitanja, Sartr, Žižek, kasirka, tranzitivna kultura lakoće i olakoće, škola, nastavnici književnosti (čast izuzecima), djeca (čast izuzecima), akademska zajednica, nesrećni sindikat, roditelji, politički uhljebi, ili se je prosto promijenila paradigma čitanja! Paradigma se promijenila, a naši organi, zajedno sa našim uhljebljenim društvom, nijesu, izgleda, dorasli toj promjeni. Nastavnici književnosti (čast izuzecima, mada u ovom slučaju nema izuzetaka) jurcaju za “nastavnim programom”. Nekada čitaoci, a sada mahom realizatori nastave, nastavnici književnosti od djece očekuju informaciju, o boji Anine tašnice. Kakvo mi je to čitanje, ako se ne zna koje boje je tašna nesrećne Karenjine! Dakle, nastavnik njiževnosti je poklekao, utulio je plamen sa kojim je upisao književnost. Nešto strašno mu se dogodilo. Kao prvo, dogodio mu se život na ivici egzistencije, kao drugo, prestao je da čita, kao treće, polupismeni mediji su preuzeli stvar u svoje ruke, kao četvrto, zaboravio je da kreativno provocira, da bude u incidentu, da problematizuje, da istražuje, da osporava, da uči, da podstiče na san o svijetu dostojnom čovjeka. Prestao je da inspiriše učenike! Nastava književnosti svela se, nažalost, na stići, a ne postići! A šta postići? Postići četiri stvari: slušanje i čitanje poruke, njeno tumačenje, pa onda i njeno kreiranje (usmeno i pisano). Sve to se može naučiti i iz “Ilijade”! Škola, u nastavi književnosti, djecu ne smije učiti Šta da čitaju, nego Kako da čitaju! Meštri crnogorskog školstva pred tom kakvoćom spavaju snom pravednika.
Ovdje nastavnik književnosti spušta glas jer mu je potrebna teatralna tišina kako bi izgovorio: Strukturalizam je mrtav! Kvantitet je mrtav! Potrebni su nam organi koji razumiju promjenu paradigme! Potrebna su nam “tijela” koja znaju. Institucije koje su svjesne. Potrebane su nam isnstitucije u kojima je čitalac koji umije da kreira poruku, pošalje poruku, razumije poruku i sasluša poruku.
To nije mnogo, to je suština!
Sjećate li se onog pileta iz potrošačke korpe?
Nekada davno je žućkasta kesa obećavala masnu čorbu.
Valjda je i to čitanje svijeta.
Bonus video:
