”Gramofon na jednu noć” je prva pjesnička zbirka pjesnikinje Tatjane Ćalasan. Zbirka sadrži 166 songova, koji su tako, po brojevima, i nazivani, odnosno nemaju konkretno svoje ime već broj, što je jedna povezujuća nit sa gramofonom. Svih 166 songova grupisano je u 12 vinila - po godišnjim dobima, odnosno mjesecima kako su pjesme nastajale tokom pandemijske godine, od januara do decembra 2020. godine.
Upravo tako kako su i nastajale - hronološki - su prenesene i u zbirku. Pored songova u sredini knjige se nalaze recenzije i utisci prijatelja i poznanika koji su čitali zbirku prije nego što je knjiga pošla u štampu i taj segment je napravljen tako da bude malo drugačiji u odnosu na većinu drugih zbirki, odnosno recenzija u njima.
Ono po čemu je ova knjiga poezije još specifična jesu i ilustracije koje je radila akademska slikarka Sanja Raonić, a među koricama “Gramofona” ukupno ima ih 34. Ilustracije su nastajale inspirisane njenim pjesmama i gotovo da su tematski povezane sa pjesmama.
Knjigu je dizajnirao grafički dizajner Aleksandar Miličić, a izdavač je autorka.Tatjana Ćalasan je rođena 1977. u Zenici. Završila je studije germanistike u Novom Sadu, magistarske studije u Beogradu, a trenutno je doktorantkinja germanistike u Sarajevu. Radila je kao predavač, prevodilac, lektor, sudski tumač za njemački jezik. Za ART je govorila o svojoj prvoj poetskoj zbirci “Gramofon na jednu noć”.
Nedavno ste objavili veoma zapaženu knjigu pjesama Gramofon na jednu noć. Kako biste Vi komentarisali mišljenje onih književnika koji kažu da mnogi pisci prvo počinju sa pisanjem poezije, pa se tek kasnije hvataju u koštac sa pisanjem proze i u tom književnom rodu postaju slavni pisci?
- Lijep bi bio taj put, ti književnici sigurno ne griješe, govore na osnovu sopstvenog stvaralačkog razvoja. Moja su drugačije klijala i rasla. Poezija ispisana u Gramofonu jeste forma u kojoj se osjećam najkomfornije, svoja na svome, bez prepreka i okvira, proračuna i dimenzija. Dok poeziju pišem, teče mi misao a osjećam radost. Davno sam razmišljala da pišem roman, bilo je tu smotanih pokušaja u mojoj glavi, ali se zaustavljalo zaključkom (kao uglavnom svaka nespretna ideja) da mi je to mučenje i da ne znam šta bih sa svojim likovima. Jednostavno, mislim da nemam tu sposobnost da razvijam a posebno ne da završim priču. Ja sam više romantičarka, dijete Weltschmerza, a oni su voljeli kratke forme, bježali su i znali dobro da se ušuškaju u svoj svijet i da stvaraju. Ipak, voljela bih da za par godina pročitam ovaj intervju i da mi bude krivo što sam pogrešno procijenila, jer pored mene živi neki moj dobar roman.
Postoje ljubitelji poezije koji kažu da postoji razlika između pjesama koje pišu pjesnikinje od onih koju pišu pjesnici. Ako nešto znači moje mišljenje, onda ću reći da to nije baš tako, a šta Vi mislite o tome? Da li i u poeziji mora biti prisutno sporenje oko tzv. ženskog pisma?
- Tu sam saglasna sa Vama, ne znam ni šta bi moju okarakterisalo kao ženski narativ ili problematiku. Ona je čovječna. Taj termin mi se dopada. Ne dijeli, nego umiruje i daje šansu poeziji da bude svačija. Sa druge strane, nije mi strano ni nezamislivo ni to što poneki kritičari (ali i iskustveni čitaoci) pronalaze obrise i ženskog pisma, vjerujem da ga nijesam mogla izbjeći, zapravo nijesam se ni trudila. Voljela bih da neko za par decenija za Gramofon sigurno potvrdi i samouvjereno kaže da je on univerzalno pismo tamo neke Tatjane tamo nekom Onjeginu sa dinarskih proplanaka. Songovi iz Gramofona dotiču podjednako kardiograme i žena i muškaraca, te ne bih mijenjala tu frekvenciju.
Da li je pjesnička umjetnost svojstvenija pjesnikinjama nego pjesnicima? Da li je umjetnički izraz pjesnikinje osjećajniji i vjerodostojniji njihovom biću nego što je to kod poezije koju pišu pjesnici?
- Tim pitanjem ste me zamislili, te sam prelistala u svojim saznanjima poeziju koju volim da čitam i koja me dotiče. Govorim o svom periodu puberteta kada sam kao gimnazijalka strastveno pratila poetsku scenu, počevši od lektire pa onda dalje, kako me radoznalost navodila. Uvukla su se tada i ženska imena, poput hrvatskih poetesa Irene Vrkljan, Vesne Parun. Kada sam otkrila poeziju Vislave Šimborske, kao da sam odselila na drugu planetu i susrela sva bića životolika, zemaljska a opet na primjer, marsovska. Da se uozbiljim: bila sam toliko zadivljena njihovim načinom, možda mi je trebalo da shvatim da sam ipak pod njihovim uticajam (u dubinskoj strukturi izraza).
Sa druge strane brojna su pera pjesnika, zbog kojih sam i danas poklonica poezije, kojima se vraćam i čija me riječ često zaustavi da promislim. Dakle, poetika osjećajnosti i ne može da se mjeri. Moram da priznam da dok čitam poeziju zapravo ne razmišljam da li je autor muški ili ženski. Ponese me ili ne ponese izraz. Moguće je da zavisi od emotivnog stanja čitaoca.
Ali ono što je svakako sigurno jeste da trenutno u Crnoj Gori imamo raznoliki poetski izraz, u kojem su brojnije žene, ipak. (Neka mi se poete ne ljute, ako sam se zabrojala!) Možda smo se oslobodile, možda je trend, možda je ženi potrebno više vremena da pronađe svoj put i poetski način, ne znam. Te onda Vaša konstatacija stoji. Dodala bih samo da je osjećajnost ista, samo je sačinjena od drugačijeg kristala. Tako želim da završim svoj odgovor na ovo Vaše pitanje.
Postoji mišljenje da pjesnici pišu pjesme a da ni sami ne znaju tačno zbog čega. Umjesto odgovora jedan me pjesnik upitao: A da li ti znaš zbog čega dišeš? Da li je pisanje poezije za pjesnike od tolikog značaja?
- Odgovoriću u svoje ime, sa sobom sam najsigurnija. Znam ja zbog čega pišem, ali ne znam odakle mi saznanje sleti i zaustavi me u vremenu, koje za čas zamrznem, skrenem misli i pretočim u izraz. Možda se to zove inspiracija, Tarkovski je dosta pisao o tome, o toku kreativnosti, a moja prijateljica umjetnica Milena Živković radi sjajan projekat pod nazivom Disciplina mašte, u kojem sam učestvovala, dosta naučila i konačno racionalizovala (koliko je to uopšte moguće) odakle te riječi i taj proces stvaranja u datom momentu. Oni su različiti i nikada ne znam kada će da mi zatapša rame. Samo osjetim, povežem se sa sopstvenom maštom i igrom (koja mi je od presudnog značaja) i nastane zapis. Poezija je sigurno značajna svakom poeti, ne bi pisao da nije. Meni je moja i igra, ponekad tako šašava (ujedno i melemna) da se pitam kome se to uopšte i može dopasti, ali polazim od toga da su ljudi zaboravili da se igraju pa da ih poneka moja riječ možda podsjeti da ponekad zna biti itekako ljekovito isključiti svakodnevicu, uključiti svoj kreativni potencijal i stvarati, šta god. Poetika stvaranja je i lijepo aranžirani sto, buket cvijeća, posložene ploče u polici ili stripovi, na primjer. Divno je uživati u sopstvenoj poetici, i da, onda ona jeste pravi lijek. Prijeko potrebni, baš za taj netjelesni dio.
Kada govorimo o inspiracijama kao pokretačima stvaranja stiha šta biste Vi rekli o tome u kontekstu vaših 166 pjesama koje su našle mjesto u ovoj knjizi?
- Gramofon je nastao prvo iz potrebe da sebe zabavim, da vidim šta ja to sve mogu i znam, da proučim i dobro izmrcvarim sopstvene strahove, da sve ono što me je bilo strah da izgovorim, ispišem. Dakle, sigurno terapija. I neka je tako. U fazama sazrijevanja kao čitateljke, znala sam biti prekritična prema autorkama i autorima koji su za svoje stvaralaštvo znali reći da im je i terapeutsko. Sada sam otpustila sve te bespotrebno isprogamirane samo-i drugokritičnosti, uhvatila sopstveni ritam i sazidala svijet songerski u tih 166 pjesama, da svako meni bitan nađe poneko svoje slovo tu i da ostane zapis. Bolje je da se zapiše. Veliki Ivan Lalić je divno rekao: Neću da prećutim; zidovi su prećutali i srušili se. Umjesto da se srušim, ja sam namignula sebi i onome što mi se dešavalo.
Jednom ste rekli da su djela Hermana Hesea i Franca Kafke začajno uticala na Vaše opredjeljenje da proučavate germanistiku. Možete li to pojasniti zašto najviše oni obzirom da su u njemačkoj književnosti nezaobilazna imena poput Tomasa Mana, Getea, Šilera…?
- Dobro je što je Hese bio moj omiljeni pisac tih gimnazijalskih dana. Kafka tek. Jesu uticali na moj profesionalni put, kako ne. Man, Gras, Gete, Šiler, a posebno Kaneti, Bahman, Muzil, Ana Zegers itd. su došli na red tokom studija. Mislim da je to dobar redosljed, ne bi valjalo da je obrnuto. Hese je bio kralj mog srednjoškolskog bunta, Kafta prijatelj izraza kontradiktornosti i dobrog jezika, preciznog kao žilet, luckast kao tri cirkusa a toliko lijep da mu čovjek ne može ni danas odoljeti. Sa Kafkom sam naučila da svijet posmatram iz oklopa kornjače, sa grane hrasta i da u tome ne vidim ništa loše. A kud bolja faza nego ta, predstudentska. Tokom studija sam toliko opčinjeno proučavala Fausta da sam dugo vjerovala da bolje ne može biti zapisano, onda je došlo bolje: Doktor Faustus od Tomasa Mana (taj roman je najljepše opisao Jergović rekavši da je on najtačnija priča o patriotizmu, 20. stoljeću i glazbi) i Kanetijeva Zaslijepljenost, tek studija Masa i moć. U Šilera sam bila zaljubljena i sve sam zamišljala da sam njegova savremenica i obrazovana gospa, da bismo se prepoznali i postali barem dobri prijatelji. Duga je lista germanskih pera današnjice koja me nanovo zarobe svojom ljepotom i umijećem izraza, a kako i neće, velika je to nacija, das Volk der Denker, kako god.
Zbirka Gramofon na jednu noć sadrži 166 pjesama svrstanih u 12 vinila. To asocira na dvanaest mjeseci. Znači li to da svaki mjesec ima svoje pjesme? Malo neobičan “raspored” pjesama, možete li to pojasniti?
- Znači. Songovi jesu objavljani tim redosljedom kako su i pisani, samo su tri ušla preko reda, prošvercovala sam tih tako da niko ne može da primijeti i ne remete hronologiju. Ideja je bila da pišem gotovo svaki dan, da nastane zbirka zapisa duše, kroz šta ona na mikro nivou prolazi, kakve sve lepeze emocija borave u njoj, te se itekako može osjetiti povećana patetika s jeseni, vickasti izraz s početka ljeta, na primjer. Čovjek tokom jednog dana pluta kroz različite registre duše, a tek na mjesečnom nivou. S druge strane, htjela sam da zbirka ipak ima i kompoziciju, a to mi je ta podjela na 12 mjeseci lijepo omogućila. Nisam sebe ograničavala formom i dužinom teksta pjesme, ali jesam donijela odluku da pustim svoj kreativni um da caruje godinu dana. Samo me je bilo strah da li ću znati kada je kraj. Srećom, ta čudesna (tada još nedefinisana) disciplina mašte me je zaustavila u pravom momentu. Posljednji je ispisan 21.12. Zaokružila sam Gramofon i on je pošao na svoj put do čitaoca znatiželjnika.
Slažete li se sa konstatacijom da je poezija filozofija književnosti?
- Sjajno mjesto da citiram Kanta koji je rekao da je poezija idealni spoj forme i suštine. Dodao je i to da su svi pjesnici i filozofi, a da ne mogu svi filozofi biti pjesici. Kanta sam zavoljela još od studentskih dana, počela shvatati malo kasnije, a sada sam uglavnom saglasna sa njegovom Filozofijom i praktičnog i čistog uma, posebno načinom kako je definisao poete. Kud bolje!
Koliko je, po vama, ispravno mišljenje da pjesnik ne piše samo za sebe već za čitav ljudski rod, odnosno: u ime čitavog ljudskog roda?
- Pjesnici svakako, ali i drugi umjetnici: slikari, vajari, kompozitori, muzičari, fotografi, pjevači, instrumentalisti. Različitim oruđem u iste svrhe, magičnom snagom pokreću emociju, edukuju i čine nas boljim ljudima. Ako je upijanje bilo kojeg umjetničkog djela barem za jedan volt dušu učinilo punijom, podstaklo čovjeka da bude bolji, to onda jeste u ime čitavog roda, jer se uvijek započinje od pojedinca. Klica prvo proklija sama. Ne vjerujem da ću prestati da vjerujem u snagu pojedinca, a on ne može da se odvoji od roda. Dakle: utiče i u njegovo je ime.
Šarl Bodler je smatrao da istinski vrijedna poezija mora biti matematički proračunata, iako je oduvijek bilo i onih koji misle da je nastanak pjesme spontan proces. Šta Vi mislite o tome?
- Započeću svoj odgovor obrnuto tj. šire: Mislim da su kompozitori savršeni matematičari, dakle i poete. Poezija je matematički emocija koja počiva na formuli: riječi - vibracija - kreativnost. Čim postoji svijest o redu u pjesmi, to jeste proračun, iako sve što u sebi ima riječ račun može da zavede na drugačiju konotaciju. Pro-mišljenost prije. Moje pjesme nastaju spontano, vjerujem i kod drugih. Ono što se jedino računa jeste kako će dotaći čitaoca. Te bih račun tj. matematiku stavila u taj kontekst.
Emocije koje tjeraju pjesnika na stvaranje pjesme rađaju se negdje u dubini njegovog srca, duše… Šta Vi mislite: da li emocije u tom “nerafinisanom” stanju vladaju pjesnikom ili je pjesnik primoran da ih pravilno “dešifruje” i “prečisti”?
- Mislim da to zavisi od mentalnog sklopa i svijesti pjesnika, onoga što mu je dato rođenjem, što je sticao, u kakvom je okruženju stasavao, pod kojim šifrarnikom je vaspitavan. Moj otac je bio izuzetno emotivan muškarac, znao je često da pusti suzu, kao i njegov otac, moj đed. To me je kao djevojčicu naučilo da i veliki ljudi plaču, da dešifriranje emocija nema veze sa snagom i čovječnošću, te mi pomoglo da istupim (možda) i svojim Gramofonom. Malo su mi prejake riječi primoran i pravilno. Ako postoji bilo kakva kalkulacija (mimo gore pomenute matematičko-kreativne), pjesništvo može zapasti u hermetičku zavrzlamu, vrtlog bez smisla i guranje riječi da se dokažu koja je bolje, autentičnija i snažnija. Umijeće je biti opušten i reći svojoj emociji: Dobro, ajde, kreni, evo neću te previše umotavati u slova, budi kakva si naumila a ako mi dozvoliš, ja bih samo da izaberem formu kako da ti otvorim vrata. I kada otkačiš svoja očekivanja (ne mačku o rep nego na zid da ih povremeno vidiš) i zaigraš se sopstvom, nastaje vasiona čudesa. Možda poete imaju (trenutno) samo bolji čarobni štapić da prave riječi izvuku iz tog svemira. A možda ja samo vješto umijem da se zabavim u toj datoj mi čaroliji i valjano pobjegnem iz sopstvenog schmerza (boli) i scherza (šale).
Bonus video:
