I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno! - glasi član 999 Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru. Zakonik je proglašen na Cetinju, na Blagovijesti, 25. marta 1888.
Bio je to vrhunski pravni akt; pogotovo za Crnogorce, jer, kako reče Njegoš, “dokumenata slabo se kod nas nalazi, jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali”.
Već na početku, član pet Imovinskog zakonika, propisuje “da crnogorski zakoni i pravila vladaju u opšte u cijeloj crnogorskoj državi, te vrijede za imovinske poslove ne samo Crnogoraca, nego i inostranaca koji se u ovoj zemlji nalaze ili sude”.
Pariški đak, “car junaka”, knjaz/kralj Nikola (1841 - 1921), gospodar Crne Gore, nastojao je da u svojoj državi uspostavi stabilan i čvrst pravni poredak. Tim prije, jer se još od donošenja prvog crnogorskog zakonskog spomenika, čuvene Stege, 1796. godine, kojom je proglašeno teritorijalno i političko uobličavanje crnogorske države, ukazala potreba za proširivanjem zakonodavne djelatnosti.
Knjaz je pozvao dr Valtazara Bogišića (1834 - 1908), istoričara prava, profesora Pravnog fakulteta u Odesi, rođenog u Cavtatu...
Još je Lovćen bio prošaran snijegom, kada je, početkom aprila 1873. godine, Bogišić stigao u Crnu Goru, u kojoj je ostao više decenija, i bio, pored ostalog, crnogorski ministar pravde.
Radeći na kodifikaciji Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru, Valtazar Bogišić se mudro oslonio na crnogorske pravne običaje.
- Bogišićeva nastojanja da u sadržaj Opšteg imovinskog zakonika, pored nezaobilaznih načela i kategorija opšte građansko-pravne nauke i zakonodavne prakse, uzme običajno-pravne institute, davala su mogućnost da se postignu izuzetna i višestruko značajna rješenja kako za samu teoriju kodifikacije tako i za istorijsko-pravnu nauku - konstatovao je Tomica Nikčević, crnogorski istoričar i pravnik.
Velika energija Valtazara Bogišića, očigledno, zahvatila je toliko materijala koliko jedan ljudski život ne može savladati i obraditi. Vrsni poznavalac njegovog djela i jedan od najistaknutijih crnogorskih pravnika, izvanredan znalac književnosti, dr Niko Simov Martinović (1914 - 1975) smatrao je da je najvažnija stvar u spoznaji Bogišićevog rada, obraditi istoriju kodifikacije crnogorskog imovinskog prava. To bi bila prva studija, odnosno uvodna radnja, u proučavanju vrhunskog pravnog stručnjaka Valtazara Bogišića.
U izdanju Istorijskog instituta Crne Gore, dr Niko S. Martinović objavio je 1958. knjigu: Valtazar Bogišić istorija kodifikacije crnogorskog imovinskog prava, obimno djelo koje je, u stvari, njegova doktorska disertacija. Martinović je doktorirao na Pravnom fakultetu Beogradskog univerziteta, 5. aprila 1957. godine. Ispitnu komisiju su mu sačinjavali dr Mihailo Konstantinović, predsjednik, i članovi: dr Mehmed Begović, dr Borislav Blagojević, dr Dragoslav Janković i dr Albert Vajs.
Stariji pravnici dobro znaju koliko su to bila velika imena pravne nauke na ovim prostorima.
S Martinovićem sam, još kao mlad novinar, rado sarađivao; uvijek mi je izlazio u susret.
On je tokom 1953. i 1954. godine proučavao Naučni arhiv Valtazara Bogišića u Cavtatu, u vezi s njegovim radom na izradi Opšteg imovinskog zakonika Knjaževine Crne Gore.
U predgovoru knjige o Bogišiću i istoriji kodifikacije crnogorskog imovinskog prava, dr Niko S. Martinović ističe da je u Zakoniku, uz neznatne korekcije i dopune, Bogišić kondezovao svoje političke i naučne koncepcije o tome da Sloveni imaju svoje pravne institucije, koje vuku porijeklo iz predfeudalnog doba, i ne zaostaju iza pravnih institucija Romana i Germana, a u nekim institucijama su pravo i pravda daleko bliži narodnim interesima.
- Takvo shvatanje je u skladu s njegovim (Bogišićevim) ubjeđenjem, kojemu je u toku čitavog života ostao dosljedan, da su Sloveni dali evropskoj kulturi isto toliko koliko Romani i Germani - kategoričan je Niko Simov. - Analogno tim shvatanjima Opšti imovinski zakonik je trebalo da, u jednoj maloj slovenskoj državici, Crnoj Gori, pomogne razvitku i razvije te institucije koje je vjekovima narodni život stvorio, da indirektno na slovenskom Jugu, u ovoj zemlji koja je sačuvala u živom pravu stare slovenske ustanove, utiče na državne rukovodioce i narod da njeguju i izgrađuju svoje pravo nasuprot rimskih, germanskih i francuskih recepcija...
Čim je došao na Cetinje, Bogišić je odmah skrenuo knjazu pažnju da se jedan građanski zakonik, kakav se traži, ne može na brzinu pisati. Iako je imao izvjesne pojmove o pravnim običajima Crnogoraca, Valtazar je stvorio novi upitniik koji će obuhvatiti sve specifične nijanse pravnog, javnog i privatnog života Crnogoraca i Crnogorki.
S obzirom da je Bogišić bio pristalica istorijske pravne škole, bitno je kako je vidio Crnu Goru kao državu. On je prema sastavljenom upitniku postavljao pitanja svojim izvjestiteljima; to su bili ljudi koji najbolje poznaju narodni život i koji su učestvovali kao glavari u narodnom sudstvu i upravi.
- Upitnik za anketu o crnogorskim pravnim običajima, Valtazar Bogišić je podijelio u dvije grupe: privatno pravo i javno pravo. Bogišićevo Državno pravo potiče iz prvih dana boravka u Crnoj Gori u periodu sabiranja informacija - kazivao je dr Niko S. Martinović. - Ovaj rad je podijeljen na sljedeće naslove: Glava države, Centralna uprava, Finansije, Vojna organizacija, Različne struke centralne uprave i Političko razdjeljenje Crne Gore.
Knjaz je, naravno, glava države, ujedno i vrhovni komandant vojske, “ali formalno njom upravlja jedan od vojvoda kojeg on naimenuje”.
Vrhovni sud u zemlji je Senat, ustanovljen 1831. godine, “poslije čije odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe knjazu”. U djelokrug Senata je spadala i “sva unutrašnja zemaljska uprava”.
Bogišić će utvrditi da Crna Gora “do ovog doba nema svoga ustava, premda su mnoge forme uprave zemaljske potpuno ustavne”.
Crna Gora je, kao što je poznato, do 1852. bila vladikat, a od tada knjaževina. Zakonikom se reguliše da kao država ima svoj grb: dvoglavi orao sa krunom na glavi i lavom pod nogama. Ona ima i “vojničku zastavu: crvenu sa bijelim krstom na sredini, i državnu: crvenu sa državnim grbom na sredini...”
Zakonikom su, pored ostalog, podrobno regulisani i “crkveni odnošaji”.
- Podatke o crkvenim odnosima Bogišiću je dao arhimandrit Visarion Ljubiša, a djelimično i proto Jovan Sundečić. Ljubiša je kasnije bio mitropolit cetinjski, a Sundečić lični sekretar knjaza Nikole - pojašnjava dr Niko S. Martinović. - Crnogorska crkva je autokefalna, jer ne potpada pod jurisdikciju ni jedne patrijaršije. Crnogorsku crkvu uvijek pomaže ruski Sinod, a ruski car Pavle je odredio i stalnu pomoć Cetinjskom manastiru. Granice mitropolije se poklapaju s državnim granicama...
Mitropolita crnogorskog bira knjaz, a njegovo rukopoloženje “u Rusiji ili Austriji je formalnost, utvrđena diplomatskim putem”.
Popove rukopolaže samo crnogorski mitropolit. Protiv odluke mitropolita nema apelacije ni knjazu.
Bogišić navodi sljedeći primjer: U vrijeme knjaza Danila, jedan pop je kamenom ubio čovjeka, slučajno, misleći da ga preplaši. Vladika cetinjski ga je riješio čina. Pop je otišao u Austriju i žalio se patrijarhu Rajačiću. Ovaj mu je odredio kaznu, te mu je, pošto ju je izdržao, dao pismeno da je okajao grijeh. Pop je došao na Cetinje i pokazao pismeno od patrijarha. Vladika mu ga nije priznao. Kad je pop otišao da se požali knjazu Danilu i pokazao mu patrijarhovo pismeno, ovaj mu ga je pocijepao...
Ranije je trebalo da pop zna čitati crkvene knjige, a od osnivanja bogoslovije, 1869. bilo je obavezno da ima četiri razreda osnovne škole i tri godine bogoslovije. “Pop nije mogao biti pijanica, javni bludnik, ubica (izuzev u ratu), dvoženac, preljubnik, ako mu žena nije moralna, ako je mijenjao vjeru, ako je oženio udovicu, ako je ludio, ako su mu roditelji nehrišćani, ako je sin Ciganina ili skitnice, ako je gubav, hrom, kljast, uškopljen, gluv ili ćorav...”
A u članu 719 stoji: Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira, ne mogu se nikako prodavati ili inače ustupati, bez naročita dopuštanja državne Vlasti.
Bogišić ističe da u zapreke koje ne dopuštaju ženidbu, Crnogorci ubrajaju: ako jedna od stranaka još živi u formalnom braku sa drugom; ako mladoženja ima ispod sedamnaest a žena ispod petnaest godina, a nemaju dozvolu od roditelja ili suda; nesposobni ili nemoćni za bračne dužnosti; ludi ili maniti; natjerani strahom, zastrašeni i oteti; ako je prevarom drugo lice podmetnuto; zločinci dok izdržavaju kaznu; brak između hrišćana i nehrišćana; srodnici u stepenu koji crkva brani; ako su vjernici osuđeni zbog međusobnog brakolomstva; ko je svom suprugu o glavi radio...
Kada su u pitanju “ekonomski odnošaji”, Bogišić konstatuje da nijedan Crnogorac nije zanatlija, nego su zanatlije samo zagranični ljudi. Crnogorci se nijesu bavili kovačlukom; “Pravi Crnogorac prije bi od gladi umro nego bi učio kovati.”
... Ređaju se pravne norme: Zakon je za svakoga zakon; zakon je zakon, ma kako opor bio; tek o zakonitu običaju vrijedi riječ; što je od običaja, to je od zakona; zao običaj, nikad tvd, nikad zakonit; ne sudi se po primjerima, nego po pravilima; ko samo zakonske riječi znade, taj još zakona ne zna, dok mu ne shvati razum i smisao; što svak jednako razumije, tome tumača ne treba; tvoje sveto, a i moje sveto, čuvaj svoje, u moje ne diraj; ni svojim se pravom služiti nemoš’, tek drugome na štetu il’ dosadu; ko od čega korist ima, treba i teret da nosi; što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi; što je s početka nezakonito, to samim vremenom zakonito ne postaje; čega se jednom odrečeš, uzaman ćeš poslije tražiti; svaka stvar svoga gospodara traži; čija zemlja toga i dvori, čija njiva toga i usijev; pravdi je nasilje najgori protivnik; ni u pravu svome ne tjeraj mak na konac; razgovor je razgovor, a ugovor stranama zakon; što se uglavi pred javnom Vlašću, najtvrđe je i najbistrije; kad tumačiš ugovor, pazi riječi, ali još više volju i namjeru... I tako, sve do posljednjeg, člana, 1031 - Ko pravo svoje zapušta, nek sebe krivi ako ga izgubi.
Čitanje Zakonika obavljeno je na Njegušima i Cetinju. Knjige zapisnika Odbora za pregledanje Zakonika, pisane su rukom, a potpisivali su ih članovi Odbora V. Bogišić, V. Matanović, J. Radović i G. Vuković.
Poslije dva čitanja Imovinskog zakonika, Valtazar Bogišić je iz snjegopadnog Cetinja, sišao na Rijeku Crnojevića, đe je knjaz Nikola, zimovao. U pitoresknom pejzažu riječkom, Bogišić je imao završno čitanje s knjazom od 2. do 11. decembra 1885.
Knjaz se saglasio s predloženom osnovom Opšteg imovinskog zakonika, “bez nametanja svojega mišljenja”.
Zakonik je stupio na snagu 1. jula 1888. godine.
Tako je, prije stotridesetčetiri godine, u državi Crnoj Gori, nastao izuzetno značajan pravni akt, blizak narodnim interesima.
U teoriji prava Japana i danas se proučava crnogorski Opšti imovinski zakonik.
Bonus video:
