Svaki raj nije izgubljen

Umjetnička praksa Lidije Delić konceptualno i strukturalno počiva na intermedijumskom istraživanju povezanosti i odnosa između unutrašnjih mentalnih procesa i prostora koji ih okružuju. Polazna tačka tog pristupa je ideja da svijet oko nas ne možemo razumijeti kao sistem pre-definisanih objekata i koncepata koje zatim naknadno racionalno biramo, već kao gustu mrežu nedovršenih procesa, u kojoj je stabilnost stvari samo odraz stabilnosti njihovih slika. Njeni radovi se otvaraju višestrukim perspektivama i interpretacijama uvodeći posmatrača u propustan, slojevit svijet koji ne pristaje da bude sveden u jasne i definisane granice.

Ivan Šuković kroz svoju umjetničku praksu analizira smisao i procese sjećanja u pokušajima ponovnog uspostavljanja bliskosti sa nečim udaljenim ili izgubljenim u vremenu i odsutnim u materijalnom prostoru. Arhivsku građu koristi kao potencijalni izvor za moguće identifikovanje višeslojnosti vremenskih i prostornih odnosa, odnosno otkrivanje njihovih mnogobrojnih mogućih i nekonzistentnih značenja. Značaj arhiva u njegovom radu podstiče spekulacije o ulozi sjećanja kao kreativnog procesa koji obuhvata različite osnove za tumačenje temporalnosti slike.

Prošle nedjelje otvorena je izložba crnogorskog paviljona na Venecijanskom bijenalu na kojoj učestvujete sa zajedničkim projektom Svaki raj nije izgubljen. Kakvi su vam utisci? Kako je prošlo otvaranje i koja su vam iskustva oko saradnje i organizacije?

Lidija Delić: Izložba je, za sada, prošla vrlo zapaženo. Otvaranju su prisustvovali veliki broj prijatelja, kolega, kustosa, kolekcionara, art dilera, fondacija… Jako mi je drago što smo uspeli toliko veliki broj ljudi da privučemo da je obiđu, ne samo za otvaranje već i narednih dana vernisaža. I to je najčešće išlo putem preporuka drugih, od usta do usta se širila vest po Veneciji da smo uradili odličnu izložbu. Veoma su pozitivne kritike od strane regiona, iz Ljubljane, Beograda, Zagreba, Skoplja, Tirane, što mi je posebno drago. Takođe, ovo je izložba koja traje 6 meseci, pa će neki detaljniji rezultati tek doći.

Ivan Šuković: Crnogorski paviljon bio je veoma zapažen tokom dana vernisaža i opšti utisak je da je riječ o uspješnoj izložbi, u kojoj smo mi učesnici, na neki način, iznenadili sebe, kao i publiku na smislen način.

Umijeće držanja za ruke već u samom nazivu na suptilan ali istovremeno direktan način poziva na kolektivizam u trenutku kada čovječanstvo postavlja pitanje: da li je moguće biti empatičan u ovom “novom”, prijetećem, čak i perverznom vremenu, vremenu izgubljene bliskosti?

Postavka u crnogorskom paviljonu omogućila je da se svakom radu pojedinačno pristupi sa novom perspektivom, da se izvuku potencijali iz naših dosadašnjih iskustava, ali i izgradi osjećaj za avanturu, što je svakako prepoznala i u postavci vješto implementirala kuratorka Natalija Vujošević.

Dodaću da je kvalitetnoj postavci i uspješnoj promociji doprinijela logistika i podrška Centra savremene umjetnosti čiji je tim podržao i prihvatio naše zahtjeve i predloge.

Na koji način vaš rad i istraživanje korespondiraju sa glavnom temom Bijenala Mlijeko od snova kao i u sklopu izložbe Umijeće držanja za ruke dok se probijamo kroz sedimentni oblak?

Lidija Delić: Mleko od snova je, kako kustoskinja Ćećilija Alemani navodi, transistorijska izložba koja reinterpretira prošlost u svetlu sadašnjeg trenutka. Kroz centralnu postavku u Arsenalu i Giardinima primećujemo okretanje tradicionalnijim medijumima, slikarstvu i skulpturi. Naslov potiče od naziva knjige Leonore Karington koja otkriva tamnu stranu naše svesti, ali i pomalo zaboravljenu sentimentalnost i duhovnost, a sve u cilju iznošenja finalnog osećaja svetlog i radosnog. Akcenat je sigurno bio postavljen i na razmatranju međusobnog odnosa čoveka, tehnologije i prirode. U toj tački i vidim spoj centralne izložbe Mleko od snova i naše kolektivne prezentacije sa izložbom Umijeće držanja za ruke. Mislim da je izložba u paviljonu Malipiero nastala iz ukrštanja različitih senzibiliteta, pristupa i umetničkih pogleda, kao svojevrsna naučno-fantastična priča bazirana na stvarnim događajima, a zahvaljujući kustoskinji Nataliji Vujošević ipak vrlo artikulisano i kroz pomalo neočekivane načine korespondira sa centralnim temama ovogodišnjeg Bijenala. Takođe, mislim da pojedinačni radovi nastaju iz globalnih promena kojih smo i sami deo, izmenjenih pejzaža, iz osećaja dezorijentisanosti i neukorenjenosti, stalne promene, kako našeg okruženja, tako i naših tela i čula.

Ivan Šuković: Ovogodišnje Bijenale problematizuje pitanja poput klimatske krize, kolonijalnog nasljeđa, tehničkog napretka i hibridnih identiteta, ali se ujedno cijeli koncept kreće i u duhovnim sferama. Pozivajući se na fenomen fantazije, koncept Ćećilije Alemani zadržava pravo da dozvoli umjetnosti da se igra u sopstvenom univerzumu.

U skladu sa tim, umjetnica Lidija Delić i ja osmislili smo kolaborativni projekat Svaki raj nije izgubljen koji dovodi u pitanje prostor, teritorije i granice i analizira ih sa stanovišta njihove interakcije sa savremenim društvom i njihovim uticajem na okruženje. Naši radovi uspostavljeni su na principu fragmentarnosti, prisutnog u različitim oblicima - u arheologiji, kartografiji, geologiji ili topografiji. Naziv je preuzet iz poezije Andre Bretona, a sugeriše mogućnost da se određene uskraćenosti današnjeg doba mogu tretirati kao prednosti budućnosti. U svojim radovima predstavljamo prostore koji nas navode da tragamo za komparativnim vrijednostima, da upoređujemo sa starim, da očekujemo i (ne)prihvatamo postojeće.

Prostori/pejzaži na tvojim slikama imaju nečeg izazovnog za percepciju posmatrača, djeluju kao mjesta ispražnjena od ljudskog prisustva koje je vidljivo samo posredno, kroz predmete i objekte koje čovjek uobičajeno koristi. Na šta to upućuje i šta je to što pomalo destabilizuje ustaljenu percepciju ovih motiva?

Lidija Delić: U svom radu pokušavam da istražim i predstavim pejzaž (neko mesto) ili arhitektonske prostore, često socijalističke građevine, koje je izmenio tok vremena i koje na prvi pogled ne otkrivaju mnogo, posebno nama iz ovih krajeva, koji smo na neki način naviknuti na takve prizore. Ipak ostavljam da moje slike budu i često kontradiktorne i dvosmislene, ne prikazujući direktno uzrok. Za Bijenale sam napravila nekoliko slika sa različitim vizurama u ovom opsegu, a odabrali smo tri velika i jedan mali format. Izbegla sam direktno prikazivanje ljudske figure, međutim, čovekovo prisustvo je zastupljeno poput eha. To su prizori koje predstavljam tiho, govorim o procesima raspadanja i transformacije, fluktuacijama, i umesto scena požara ili slične konačne apokalipse, ja nudim jednu sporu, kakva je čini mi se danas u toku, sliku sadašnje transformacije.

Tvoja skulptura On the spot predstavlja stvaran pejzaž, mjesto na kojem si odrastao. Kako je ono tretirano u konkretnom radu i kakav je tvoj odnos prema promjenama koje se tiču samog mjesta? Kakvu ulogu ima pojam sjećanja u tvom pristupu?

Ivan Šuković: On the spot je reljefna monolitna skulptura oblikovana po uzoru na teritoriju prethodno snimljenu dronom, koja nije proizvoljno izabrana već je relevantna za moje odrastanje. U daljem procesu ta ista teritorija biva digitalno markirana, ‘raskadrirana’, putem satelitskog softvera koji ima sposobnost trodimenzionalnog modelovanja slike. Taj trodimenzionalni virtuelni model je, potom, materijalizovan u realnom prostoru pomoću numerički upravljane mašine u cilju preciznog predstavljanja prostora, koji je u međuvremenu zbog različitih okolnosti izgubio vitalnost i funkciju. Skulptura ostavlja utisak glečera u kojem slojevi stvarnosti klize i mijenjaju se u procesu koji se može identifikovati samo sa određenih tačaka gledišta i mjesta.

Mnogi moji prethodno realizovani radovi su djelimično izolovani i introvertni. Ovaj rad jeste intiman i ispovjedan, ali se na izvjestan način u njemu prepoznaje univerzalno pitanje.

U mojoj dosadašnjoj praksi ključnu ulogu igraju kategorije poput sjećanja, prostora, trenutka, nemira unutrašnjeg bića. Ove emocije i stanja nisu ništa drugo nego memorija od fundamentalnog značaja bez koje biće ne može da nauči da se prilagodi zahtjevima životne sredine. Drugim riječima, sjećanje je naše postojanje.

Šta za vas znači učešće na Bijenalu i imate li nekih očekivanja?

Lidija Delić: Kao što je poznato, Bijenale je jedna od najvećih svetskih manifestacija u svetu umetnosti, i zaista se ne zna šta sve može da promeni na individualnom profesionalnom planu, a već je donelo mnogo toga. Ja sam jako zadovoljna svojim prisustvom na izložbi, a posebno što je ona deo fenomenalnog grupnog nastupa tima iz Crne Gore i što sam sigurna da ćemo u nekom obliku nastaviti saradnju. Volela bih da ova izložba nastavi sa izlaganjem i nakon Venecije. Možda je prikažemo u izmenjenom izdanju u Podgorici, Beogradu ili u Rimu, to su nam prvi planovi, za sada.

Ivan Šuković: Učešće na Bijenalu je velika čast i ujedno priznanje za moj dosadašnji rad. Ipak, pokušavam da se ne zadržavam na toj činjenici, već da razmišljam o tome šta ću da uradim dalje i na koji način da održim kontinuitet.