Dante Buu je umjetnik, pripovjedač i performer. Ispričati neispričane priče o ljubavi i otporu neželjenih i nevoljenih kroz intimnu i autobiografiju koja se prepliće sa životima drugih je srž Danteovog umjetničkog djelovanja. Njegova umjetnička praksa usmjerena je, između ostalog, i ka kritici normativizma, konvencionalnosti i svake vrste represije. Prolazeći fluidno kroz različite medije, Dante se bavi pitanjima nametnutih društvenih i kulturalnih matrica i konstrukata, kao i posljedicama koje izazivaju opresivni (maskulini) režimi.Vezene skulpture koje su predstavljene u okviru izložbe Umijeće držanja za ruke/dok se probijamo kroz sedimentni oblak na 59. Venecijanskom bijenalu nastale su u dugotrajnom procesu, najvećim dijelom tokom trajanja pandemije, u izolaciji. Ove skulpture pripovijedaju o umjetnikovom intimnom prostoru, osjećanjima i različitim emotivnim stanjima i događajima, ali i o imaginarnim svjetovima i pričama kao željama ili težnjama za koje nerijetko biva uskraćen.
U okviru crnogorskog predstavljanja na 59. Venecijanskom bijenalu na izložbi Umijeće držanja za ruke/dok se probijamo kroz sedimentni oblak učestvuješ sa apstraktnim vezenim skulpturama. Prije svega, kako je došlo do toga da vez postane jedan od načina tvog izražavanja?
- Negdje, cio moj život me proganjanju slike, zamrznuti trenuci u vremenu, događaja koji su se stvarno desili i onih koji nisu. Prvi put kada sam predstavio vez kao medij u mojoj praksi, bilo je kada mi se najdublje urezala stvarna slika moje majke koja sjedi na dnu očevog kreveta i čeka da se on probudi nakon operacije. Tada sam počeo rad “Portret mojih roditelja/Ljeto”(2014) za koji će mi trebati naredne četiri godine da završim, koji će inicirati rad “Peto godišnje doba” i koji je po prvi put pokazan na izložbi “Mladi i odmorni” u Meet Factory u Pragu (2022). “Peto godišnje doba” je moj miraz i ja sam “Peto godišnje doba” i za razliku od miraza koji su mlade nevjeste pripremale i u koji su vezle svoje nade i snove o budućem životu, moj miraz su osjećanja, priče koje slamaju srce, prošlosti koje zauvijek žive u sadašnjosti.
Za tvoj vez je karakteristično da nastaje u osami, riječ je o dugotrajnom procesu izrade koji je i vrlo intiman. S druge strane, baviš se i performansom, čak su neki vezovi nastajali tokom performansa, što je vrlo zanimljivo, jer u određenom smislu tretira relacije privatnog i javnog prostora, intime i izloženosti. Na koji način sagledavaš te vrste relacija i kako se one odražavaju na tvoj rad u cjelini?
- Kako vrijeme prolazi, vez i dugotrajni performans sve više postaju dominantni u mojoj praksi. Jako mi je zanimljiva ta pozicija u kojoj oba medijuma traju dugo, ali je potpuno različito djelo koje nastaje. Kod dugotrajnog performansa jasno vidimo vrijeme, ali rad kao rad će nestati i nikada više neće biti to taj rad, dok kod veza imamo prividnu viziju vremena koje je prošlo u produkciji rada, ali imamo rad koji postoji, koji je materijalizovan.
Ja duboko vjerujem da je lično političko i da je političko lično, i negdje smatram da je sva umjetnost idealan prostor da se lično iznese javno i samim tim utiče na političko; jer političko neizostavno utiče na lično, nažalost, u većini slučajeva vrlo opresivno.
Tu je, naravno, i ambivalentnost u odnosu prema nečijem privatnom prostoru, koji je u određenim segmentima normiran, određen zakonom. I dok s jedne strane zakon nekom nešto dopušta, drugome osporava. Taj prostor između, da ne kažem rascijep koji se javlja, ta agresivna podjela na podobno i nepodobno, je nešto što me posebno stimuliše da o tome govorim javno i ponudim drugačiji pogled.
Predstavljene skulpture su apstraktne, ne radiš prema mustri, niti unaprijed zamišljenoj koncepciji. Kako nastaju? Šta je to što te vodi?
- Radovi nastaju vrlo intuitivno. Imam tu kutiju konaca u kojoj se nalaze ostaci konaca od miraza, restlovi konca i poneki novi konac, bez gledanja izaberem boju i vezem kako se osjećam u datom vremenu dok se boja ne potroši i tako sve dok se rad ne završi. Nikada ne znam unaprijed kako će rad izgledati, niti koja će biti njegova veličina. Kada završim vez pričvrstim ga na metalne žice, što znači da sa svakom novom postavkom rada on izgleda drukčije. Na ovaj način ostaje uvijek živ, uvijek promjenljiv, anti-forma. Baš kao i osjećanja koja imamo, uvijek nova, uvijek promjenjiva, uvijek živa.
Jedan od radova si stvarao zajedno sa svojom majkom, što na nježan način nadgrađuje slojevitost značenja tvojih vezova, posebno u kontekstu veza kao tradicionalno ženskog zanata, kao vještine koja se prenosi po ženskoj liniji.
- Ja sam blagoslovljen da su moji roditelji bogovi i da su mi uvijek apsolutna podrška u svemu. Kada smo saznali da idem na Bijenale, moja Mama se spakovala i došla kod mene u Berlin. Počeli smo da radimo rad “Oh, neopisivo me podsjećaš na čovjeka kojeg sam nekada obožavao”. Mama je počela da veze sa jedne, ja sa druge strane, a kako vez oduzima jako puno vremena, rad je pokazan kao nezavršen; ali u jednom budućem trenutku ćemo se sresti na sredini. Ja sam vez naučio gledajući žene u mojoj porodici kako vezu. Tradicionalno vez jeste ženska praksa i tradicionalno, i naravno savremeno, spada u kategoriju nevidljivog ženskog rada, i moja namjera nije da prisvojim ženski rad kao svoj, već da ga negdje sačuvam od zaborava u koji nesumnjivo pada.
Na moju veliku žalost, još uvijek živimo u svijetu podjela koje su beskrajno rigidne i isključive, ali to, naravno, stvara i prostor otpora. Za mene je otpor fluidno kretanje kroz nametnute rodne uloge, nametnuta kanonska pravila umjetnosti i druge i ine norme koje su ništa drugo do izmišljena pravila koja, kao što svjedočimo svakog dana, ne vode naprijed već nas samo drže u statusu quo.
Da, taj master narativ koji normira i dijeli je nešto s čime se svakodnevno suočavamo, međutim, ti ga kroz svoj umjetnički rad prekidaš, destabilizuješ, i to ne kroz konfrontaciju, već, između ostalog, kroz nepristajanje na inertnost koju nosi status quo. Nudiš drugačiju vizuru, otpor kroz ljubav. Koliko je to zahtjevno i kakvu vezu ostvaruješ sa publikom?
- Mislim da je publika uvijek sposobna da procijeni da li je neko ili nešto autentično ili ne. Ja, i u životu i u umjetnosti, radim na ljubav. Tako da kada bih probao da radim na neki drugi način mislim da to nikako ne bi valjalo. Naravno, biti tako iskren ima i svoje tamne strane, ali mislim da dugoročno mnogo više dobijem nego što izgubim. Veze sa publikom su kao ljubavne afere, neke su jako dobre, neke dobre, neke loše, a tek neke jako loše; mada, mnogo je više onih jako dobrih veza. I svakim danom se to polje ljubavi širi, ja time postajem bolji čovjek i umjetnik, što težim i da prenesem na svoje okruženje. Iako, negdje u mojim radovima ima puno bola, oni jesu poziv da se stoji prkosno i uspravno i sa puno ljubavi usprotivi svemu što nas ponižava, gazi, ograđuje.
Kakvi su ti utisci nakon Venecije? Šta planiraš dalje?
- Čini mi se da sam tek sada shvatio šta zaista znači Bijenale u Veneciji, i koliko je bitno u profesionalnom smislu; ja uvijek gledam da prvo budem ponosan i zadovoljan svojim radom, što doista i jesam. Izuzetno sam zadovoljan i ponosan na naš ovogodišnji Paviljon u Veneciji. Kustoskinja Natalija Vujošević i komesarka Jelena Božović su napravile odličan posao, tako da naš Paviljon doista izgleda kao što i treba da izgleda izložba savremene umjetnosti. Beskrajno sam zahvalan i ponosan na moje kolege sa kojima sam izlagao, svi pojedinačno smo uspjeli da predstavimo Crnu Goru svojim, vrlo različitim, umjetničkim praksama na najbolji mogući način. Trenutno privodim kraju knjigu “Peto godišnje doba” koja negdje treba za zaokruži priču o ovom radu i polako se spremam za rezidencije u Nju Orleansu i Njujorku na jesen. Dolazi i ljeto, i da budem iskren, spremam se za ljeto ljubavi i odmora i radujem se nekim novim inspiracijama.
Bonus video:
