Priroda je lijepa, al’ zajebano društvo

Kako je to biti žena, ali i mlada žena, u maloj zajednici kao što je Lika, da li je srpsko-hrvatsko pitanje nerješiv sindrom, kako je to odrastati u sredini u kojoj sve podsjeća na rat, koliko su ratni ožiljci stvarni i kakav je osjećaj nesvjesno zagaziti u minsko polje, pitanja su o kojima progovara i glasno govori mlada glumica iz Hrvatske Tonka Mršić.

Zajedno sa rediteljkom Galom Nikolić, Mršić je autorka predstave “Zemlja vukova”, u produkciji Kazališta Ulysses sa Brijuna, a koja se izvodi širom regiona, a publika u Podgorici imala je priliku da je gleda tokom festivala Regionalne unije teatara, RUTA GRUPA TRIGLAV.

Tom prilikom Mršić je za “Vijesti” govorila o “Zemlji vukova” ili “zemlji ljudi vukova”, prenijela iskustvo odrastanja i života u maloj zajednici poput Gospića u Lici, ali govori i o svom glumačkom sazrijevanju i rastu kroz mentorstvo Rada Šerbedžije i Lenke Udovički. Dok u predstavi progovara kroz tri različita karaktera i otvara teme o patrijarhalnom društvu, tradicionalizmu, položaju žene u braku, mogućnosti izbora, posljedicama rata i nemogućnosti izlaska pojedinca iz okova rečenice “A šta će ljudi reći?”, za “Vijesti” sve to sumira i otkriva da je pred sobom postavila misiju i cilj da konstantno radi na oslobađanju sebe i društva od nasljeđa koje je ostalo nakon perioda raspada.

Mi smo ratno područje, a šta to znači, daću Vam bukvalan primjer: desilo mi se da sam prije nekoliko mjeseci skrenula sa ceste na livadu da bih piškila i kad sam obavila to što sam imala, shvatila sam da sam skrenula u mine. Da, skrenula sam i ušla u minsko područje, a kada sam to shvatila premrla sam od straha. Sasvim nesvjesno sam skrenula s puta, da bih kasnije, kad sam se okrenula natrag, vidjela kako je moj najbolji prijatelj, s kojim sam bila, preblijedio i pitao me mogu li se vratiti istim putem. Kako je područje zaraslo travom ja nijesam mogla vidjeti natpis upozorenja i eto tako se to desilo...

Pored toga, igrala je i u seriji “Područje bez signala” reditelja Dalibora Matanića, a “Vijestima” kaže da ima u planu da se posveti glumi pred kamerama koja, iako teža, djeluje prirodnija i dolazi do većeg auditorijuma. Mršić najavljuje i knjigu inspirisanu njenim ocem, ali govori i o položaju mladih glumica i umjetnika nakon akademija...

Predstavu “Zemlja vukova” uveliko već izvedite širom regiona, a u okviru festivala Ruta Grupa Triglav igrali ste i u Crnoj Gori. U posljednjem činu ove monodrame Vi sami ističete da u zavisnosti od sredine u kojoj se igra, publika drugačije doživljava i prihvata predstavu. Djeluje, pak, da je publika u Podgorici bila oduševljena, a tome u prilog idu i reakcije i komentari na okruglom stolu, nakon izvedbe. Kakve utiske Vi nosite?

Moram istaći da je publika u Podgorici zaista lijepo reagovala, a čak sam primijetila i veliku sličnost u tome kako su ljudi reagovali i saosjećali u Podgorici sa onim što sam dobila kada sam igrala doma. Rekla bih da to znači da mi svi zapravo imamo iste boli, osim nekih regija koje su poput Obećane zemlje, kao što je Istra (smijeh). Svakako, u zavisnosti od scene i države gdje se igra, predstava uvijek izaziva raličite reakcije. Na sceni u Gospiću, a u predstavi njih direktno i prozivam, veoma je dobro prihvaćena, ali i u Srbiji takođe. U Zaječaru je predstava igrana na velikoj sceni, a sala je bila ispunjena do posljednjeg dozvoljenog mjesta.

Nekima najlakše, a nekima posebno teško i izazovno je predstaviti se kod kuće, u svom gradu. Kako su Ličani reagovali na Vašu izvedbu i kolika je odgovornost, težina, ali radost igre u takvim situacijama?

Iskreno, mene je bilo strah igrati doma, strah me je bilo i od reakcija. Nijesam znala šta da očekujem, a onda je na predstavi bilo više od 300 ljudi i mislim da je to najviše ikada što je tamo došlo da pogleda neku predstavu. Mnogi su plakali na samom kraju za koji sam ja mislila da će, zbog svoje poetičnosti, njima koji ne idu u teatar, biti dosadan. Međutim, njih je to najviše pogodilo, posebno ovaj dio u kojem ja osjećam sram dok govorim o mjestu svog odrastanja, osjetila sam da ih je to baš dotaklo. Mnogi su se i smijali, što mi je takođe sjajno, jer to pokazuje da mogu prihvatiti teatar, ali i događaje koje sam obradila, jer je čitava predstava inspirisana istinitim dešavanjima. Zbog toga je još osjetljivije na tom mjestu igrati se time, jer uvijek postoji i pitanje koja je granica do uvreda, a koja granica za prihvatanje. Veoma je tanka.

I dok igrate djeluje da evocirate mnoga lična iskustva, ne nužno Vaša, ali Vama poznata. Predstava je u potpunosti realna, uz strašan naboj emocija.

Tako je. Mnogo toga je zasnovano na stvarnim događajima i situacijama, ne uvijek u potpunosti. Lik babe je, na primjer, inspirisan mojom ujnom Tonkom koja živi u Podvelebitu i koja je othranila djecu tako što je klala lisice i prodavala krzno. Pored toga, baba je nastala iz moje improvizacije koju je Gala zapisala i koju smo kasnije obradile. Manda je prikaz tipične ličke žene koja se može poistovjetiti sa mnogo drugih u Lici. Milica je prvobitno trebalo da predstavlja mene, ali to mi je bilo teško izvesti do kraja odustale smo od toga, ali ima nekih stvarnih segmenata. Na primjer, kada igram Milicu koja kaže momku u kojeg je zaljubljena da joj njen otac ne dozvoljava da bude sa njom i da je rekao da Tuđman nije dobro obavio posao, jedna je realna situacija... Ja sam iz miješanog braka i desilo mi se da mi je jedan dečko rekao da zbog toga ne želi da bude sa mnom i da Hitler nije dobro obavio posao. Dalje, moj otac je satnik, zapovijednik u vojsci, i kad su se on i moja mama rastali, moja mama je znala sama izaći u neki lokal, piti kafu i čitati knjigu, a odjednom nakon toga niko nije želio da se druži sa njom. I vikleri koje spominjem imaju svoju priču, baš kao i Punto ili lisice koje je baka lovila i prodavala, ali i gubljenje nevinosti koje (više) nije ništa specijalno, ima tu mnogo iskorišćenih, ali i prepoznatljivih, iskustava...

Sa druge strane, rediteljka Gala je odrasla u Rijeci u jednoj veoma liberalnoj okolini i sve što bih ja njoj pričala ona je posmatrala na nivou cijele Hrvatske i na sve to je gledala kao da je tako u cijeloj zemlji, nije osjećala neku preveliku distancu. Pritom ona baš mnogo putuje, a i Rijeka je prelijep lučki grad u kojem su ljudi oguglali, niko nikog ne gleda čudno i postoji velika sloboda kakva čak ni u Zagrebu ne postoji kao takva.

Sve to korespondira sa nekom lebdećom zaostavštinom rata koji je razorio Jugoslaviju. Među našom generacijom vlada određena slika Jugoslavije, ali i Like kao jedne specifične zajednice koju nerijetko osjećamo u mnogim manjim sredinama... Kakvu Liku ti predstavljaš i kako bi je opisala?

Citiraću pjesmu naše grupe “Elemental” i tako odgovoriti, sve će vam biti jasno... Dakle: “Priroda je lijepa, al’ zajebano društvo”. To je Lika.

Kolika je želja da se to na neki način promijeni i da se izborite za slobodu skidjaući sa sebe teret prošlosti? Da li ste taj teret Vi osjećali tokom odrastanja i sazrijevanja?

Ja imam veliku tu želju i stalno se borim s tim, jer se stalno sa time i susrećem. Pritom, ja sama nijesam i nemam neki problem, jer nijesam odgajana u mržnji, ali je tako odgajano mnogo (mladih) ljudi u Lici u čije ime ne mogu govoriti. Mi smo ratno područje, a šta to znači, daću Vam bukvalan primjer: desilo mi se da sam prije nekoliko mjeseci skrenula sa ceste na livadu da bih piškila i kad sam obavila to što sam imala shvatila sam da sam skrenula u mine. Da, skrenula sam i ušla u minsko područje, a kada sam to shvatila premrla sam od straha. Sasvim nesvjesno sam skrenula s puta, da bih kasnije, kad sam se okrenula natrag, vidjela kako je moj najbolji prijatelj s kojim sam bila preblijedio i pitao me mogu li se vratiti istim putem. Kako je područje zaraslo travom ja nijesam mogla vidjeti natpis upozorenja i eto tako se to desilo. Dobro je ispalo, ali ni sada mi nije svejedno dok pričam o tome... Razmišljam sad o toj vrsti straha koju u 21. vijeku spoznaje mlada osoba. To su neke stvari koje ljudi tamo svakog dana gledaju, htjeli to ili ne, pa tako i moja zgrada u kojoj živim u Lici još uvijek ima rupe u fasadi od granata. Tamo je takvo stanje da dok piješ kafu na terasi, šetaš, trguješ, živiš konstantno osvješćujem da se tu vodio rat i šta se sve još tu dešavalo, ali i da i dalje ništa nije sredilo od tada...

Spomenuli ste da se može očekivati i knjiga sa Vašim potpisom. Kako je došlo do toga i šta Vas kao umjetnicu zanima i inspiriše?

Već sam govorila o ocu i mogu reći da je moj otac meni vječita i neiscrpna inspiracija po mnogo čemu. Ja sam uvijek voljela pisati i uvijek je pisanje bilo sa mnom i uz mene, bilo da su to pjesme, dnevnici, priče... Sada sam frilenser i logično je da mi se dešava da zbog toga dug period ništa ne radim ili, sa druge strane, da nemam vremena za bilo šta, zbog previše preuzetih obaveza. Kako ja ne mogu izdržati da ništa ne radim, a pritom sam bila u izolaciji zbog korone, nijesam više znala gdje ću i šta ću sa sobom u malom stanu i samo sam sjela i krenula da pišem. Pišem knjigu... Knjiga je inspirisana mojim ocem, a u njoj se zapravo radi o tome ko su i kakvi ljudi koji idu u rat, šta ih natjera na to, kakva im mora biti situacija doma da uopšte odu u nešto što se zove rat, kako je moguće da je nekim ljudima rat najljepše doba, ne u smislu života, već u smislu najljepših godina koje proživljavaju u tom ratnom periodu. To je ono doba u kojem se nas dvije nalazimo sada, negdje do 30. ili tako nešto. Na kraju svega toga dolazi suštinsko pitanje: kako sve to kasnije utiče na raspadanje života tih ljudi, ali i ljudi oko njih. To se pitanje postavlja jer svi ti ljudi koji su bili u ratu i osjetili ga na terenu, bilo da imaju PTSP (posttraumatsko stresni poremećaj) ili ne, a svi ga imaju, samo je pitanje da je li nekome postavljenja dijagnoza ili ne... Postavlja se pitanje kako se ti ljudi kasnije postepeno raspadaju i kako nakon nekog vremena svi ljudi u njihovom okruženju nose posljedice toga. Ja recimo nijesam odrasla u ratu niti sam tada bila rođena, ali moj otac je svoje godine, koje bi trebalo da su mu (bile) najljepše, proveo u ratu. Komplikovano je, teško, ali i za umjetnost vrlo zanimljivo i kompleksno.

Čini se da je to velika tema kojoj se ne posvećuje dovoljno pažnje niti u društvu, sistemu, porodici, nekada ni pojedinac sam sa sobom... Takođe, nekada djeluje da nijesmo ni svjesni koliko su mladi ljudi danas zadojeni mržnjom i negativnim emocijama koje su upili ili preuzeli od starijih, dok stariji, uprkos svemu što su doživjeli, imaju i “period prije” zahvaljujući kojem pamte lijepe stvari. Mi smo rođeni baš u tom periodu raspada ili raspadanja, što po samom terminu ne znači ništa lijepo, a da li je nešto dobro proizišlo iz toga, pitanje je.

Da, tako je u potpunosti. Mi smo došli na ovaj svijet u periodu raspada i nemaštine, a pozvaću se na ono što je Rambo Amadeus rekao - mržnja i nacionalizam su teme za siromašne kojima se ta priča servira; malo dalje slijedi tema i razgovor o garderobi i kafićima, a kada su primanja solidna, onda se govori o zdravoj hrani, odmorima, putovanjima, a tek kasnije o vremenskoj prognozi, ljubavi i slično. A mi smo i dalje na ovom stepeniku siromaštva... Svi smo većinom nezaposleni ili nezadovoljno zaposleni i uglavnom nemamo pare ni za šta. Kako će naše generacije riješiti stambeno pitanje, a da je na pošten način, kako? Ja se tresem od nervoze kad se pokvari veš mašina jer ću morati da odem u minus (smijeh) koji ne znam kako ću nadoknaditi. A sa druge strane, naši roditelji su mogli nešto da priušte sebi tada, šta god mi danas govorili. Mogli su porodično da idu na more svake godine, birali su u koju će od naših država otići, radnici su tada išli u teatar, na zabave i tako dalje. Zbog svega toga sam više puta isticala da među publikom želim “raju” - želim da vidim obične ljude u publici. Mene ne zanimaju ljudi koji inače idu u pozorište, jer su to obično osviješćeni ljudi koji razmišljaju i preispituju se, ali ja hoću 10 vozača, radnika, rudara, nezaposlenih, prolaznika, “ljudi iz komšiluka”... Želim za njih da igram i želim da njih to pogodi.

Da li su baš zbog i koliko važni i značajni projekti i festivali poput Rute za međusobnu razmjenu, saradnju i saznanja?

Od velikog značaja! Ova predstava je jedan takav projekat koji putujući i izvodeći se po regionu mnogo doprinosi svakoj sredini... Uživala sam na svakom od gostovanja, pa tako i u Crnoj Gori. Budite slobodni da me pozovete opet, rado ću doći (smijeh). Takođe, istakla bih da sam gledala predstavu Gradskog pozorišta Podgorica i Barskog ljetopisa “Don Kihot” na Brijunima i bila oduševljena. U pitanju je jedna vrhunska predstava, oduševljena sam sa svim glumicama, tekst je predivan, kao i cjelokupna izvedba, predstava, sve. Takve stvari me dodatno motivišu! Želim raditi na području nekadašnje Jugoslavije što je više moguće.

Rade Šerbedžija i Lenka Udovički glumački roditelji

Završili ste preddiplomski studij na APURI u klasi Rada Šerbedžije i Lenke Udovički, nakon čega ste i magistrirali glumu na istom sveučilištu. Kako je (bilo) učiti od takvih imena i profesionalaca kao što su njih dvoje?

Ja uvijek i svuda govorim da su oni meni prvenstveno glumački roditelji. Prije svega, oni su najnormalniji ljudi na svijetu, a dok si sa njima, neprekidno učiš, ne samo na predavanjima, već i na večeri, na stanu, u pozorištu... Pored toga, veoma su zaštitnički nastrojeni prema studentima, brižni su, posvećeni i iskreno se osjećaju ispunjenima kada mi uspijemo, kada imamo posao i kada smo srećni. Mislim da se malo koja akademija može pohvaliti takvim profesorima.

Važni su projekti koji će na(do)graditi gledaoce

Igrate u mini seriji “Područje bez signala” u režiji Dalibora Matanića. Kakvo je iskustvo rada na tom procesu?

Serija ima šest epizoda, a ja sam ulogu dobila kada sam tek završila fakultet i dok sam se pribojavala od odgovora na pitanje “šta dalje” i/ili “šta kasnije”. Matanić me je tada zvao za ulogu Vukoje i to mi se mnogo dopalo. Bilo je divno iskustvo raditi na toj seriji i biti u društvu ljudi kao što su Izudin Bajrović, Tihana Lazović, Goran Bogdan, Krešimir Mikić, sve velika imena. Istakla bih da su svi oni na kraju ispali veoma dobri ljudi i kolege prema meni. Ja sam imala sedam ili osam snimajućih dana i baš sam zbog takvog iskustva zahvalna Daliboru što me je uzeo za ulogu, intuitivno, bez ikakve garancije da ja dobro igram. Serija se emitovala na RTS-u i statistika je pokazala da je svaki četvrti stanovnik gledao seriju, što jeste velika stvar, uz dobre kritike.

Kako gledate na tematiku serije?

Serija je svojevrstan omaž radnicima, a ja mislim da je to tematika kakve fali u našoj regiji, od Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, jer štancamo serije koje nikom ništa ne pružaju osim što opuštaju mozak na sat vremena i to bez ičega što može da zadovolji ili nadogradi gledaoca... Zbog toga mislim da su užasno bitni ljudi poput Matanića koji se dotiču bitnih problema i govore o njima. On je nedavno radio i “Šutnju”, zatim “Novine” i mnoge druge stvari od društvenog značaja i važnosti, a doći do ljudi s tom temom, velika je stvar.

Akademije štancuju diplome, a posla nema

Kakav je položaj mladih glumaca u Hrvatskoj, ali i regionu, na osnovu Vašeg iskustva?

Mogu samo da kažem da je frilenserima veoma teško, a kod nas samo par ljudi godišnje može dobiti status slobodnog umjetnika koji znači da država plaća sve doprinose. Treba imati ludačku sreću da bi se to dobilo, a ja je nemam. Nesigurno je, a ima nas mnogo, jer ima toliko akademija na kojima se štanca kadar, dok se o poslu i zaposlenju kasnije ne misli, a nema ga.

Na čemu trenutno radite?

Predstava se igra, a pored toga, rekla bih da me u posljednje vrijeme sve više zanima film nego pozorište. Mislim da je film veća stvar jer može doprijeti do većeg broja ljudi, a meni lično je i gluma na filmu teža, ali prirodnija i veoma zanimljiva.