Đuro Beli Prijić je u svemu nesvakidašnja umjetnička pojava na crnogorskoj likovnoj sceni. Umjetnik koji ima svoj put, ispisujući tim putem svoj likovni rukopis. U Katalogu za nedavnu novsku izložbu, koja je izazvala veliku pažnju, među Novljanima i onima koji su ovih dana boravili u ovom gradu, Ljiljana Zeković je napisala: “Prezentirani vajarski radovi na izložbi “2/3” slikara i vajara Đura Bleog Prijića, nastali u posljednje tri godine, predstavljaju umjetnika mediteranske poetike koji ličnim inovativnim aspiracijama, tananim oblikovnim senzibilitetom i izražajnim mogućnostima materijala realizuje skulpture posebne osjetiljivosti i taktilnosti. Na njima povezuje ljepotu i čulnost sa stvaralačkim slobodama kojima otvara nove izražajne prostore u okviru lirski intonirane savremene crnogrske likovne scene”.
Zbog velikog interesovanja za izložene radove u Art gallery Sue Ryder Herceg Novi, a sa željom da skrenemo pažnju šire javnosti na ovo djelo, postavili smo Prijiću nekoliko pitanja za ART, na koja je on rado, spontano i iskreno odgovorio. Želja nam je bila i da se sjetimo njegovog oca, Aleksandra Aca Prijića, jednog od klasika crnogorskog slikarstva. Krećemo od naziva izlože 2/3, pitanja da ga prokomentariše, pa tako upozna sa postavkom i onim što ona čini.
- U pitanju je ideja profesora Nikole Latkovića koji godinama prati moj rad. Kako sam vremenom od klasičnog štafelajskog slikarstva, preko slika na kojima su ljudske i ostale figure aplicirane kao poluskulpture, nešto kao bareljef, došao do klasične skulpture, on je smatrao da taj put najbolje odslikava naziv 2/3, odnosno put iz dvije u tri dimenzije.
Na izložbi u galeriji Sue Ryder sam se predstavio sa 25 skulptura nastalih u prethodne tri godine. To je otprilike neki vremenski interval kada izlažem nove radove. Kako se u radu uopšte ne opterećujem vrstom materijala, skulpture su rađene u drvetu, kamenu, kompozitnim materijalima, metalu. Samom izložbom kao i posjetom sam više nego zadovoljan jer osim ličnog zadovoljstva urađenim i reakcija publike je bila izvanredna. To daje dodatnu snagu za dalji rad
Vaš likovni opus čine slike i skulpture. Dva različita pisma i likovna izraza. Kako idu te dvije kombinacije, koje spajanjem, predstavljaju Vašu poetiku?
- Oduvijek sam mnogo radio i eksperimentisao, uzivao u tome i na izložbama sve predstavljao publici. Paralelno sa slikanjem ozbiljno sam se bavio primijenjenom umjetnošću, pretežno radom u drvetu, a posljednjih godina taj krug se zatvorio skulpturama. Radi se o potrebi da ono što vas inspiriše, što nosite u sebi izbacite kroz bilo koju formu. Naravno to podrazumijeva vladanje istim u čemu se, čini mi se, dobro snalazim. Isto tako nove tehnologije koje me izuzetno interesuju otvaraju i nove mogućnosti za umjetnika. Volim da sebi postavljam izazove, ponekad i vrlo komplikovane, pa je zato i radost veća kada ih riješite. Zato stalno trazim nešto novo. Nisam od umjetnika koji cio život rade jednu sliku. Vjerovatno je u pitanju priroda i temperament. Kada gledam fotografije svojih radova od početaka do danas, na njima su ustvari materijalizovani intima, raspoloženja, inspiracije, psihička stanja, jednom riječju život. Vaša djela su markeri vašeg proteklog života.
Kako bi u najkraćem definisali Vašu poetiku, u čemu je njena osobenost?
- Spontano promišljanje. Neprekidna igra protkana malom dozom humora. Umjetnost je lijepa zato što vam omogućava da doživite slobodu ili makar privid slobode. U njoj je sve dozvoljeno. Tako i radim, nekad spontano, bez pripreme, nekad uz ozbiljnije promišljanje. Ali na kraju je važno da se tanka nit vašeg rukopisa vidi kroz radove. Hiljade ljudi i hiljade ukusa je ono što vam dozvoljava da pričate svoju priču bez potrebe da bilo kome povlađujete. Ja jednostavno moram da stvaram, moram da materijalizujem maštu i snove kojih mi ne nedostaje. Sklonivši se u svoj svijet uzbuđenje i radost koje doživljavam dok stvaram nema cijenu. Osjećam se ispunjeno kada na kraju dana mogu da se okrenem i vidim gdje mi je prošao dan. Volim i da se o završenom djelu konsultujem sa par iskrenih prijatelja do čijeg mišljenja držim. Još ako na kraju dobijete povoljno mišljenje publike za taj rad onda je to pun pogodak.
Dodatno, u smutljivim vremenima kakvo trenutno živimo, to je i jedan od načina dekontaminacije duha.
U vašim radovima, na njima i u njima, prisutno je more i Mediteran. Uvijek za umjetnike veliki izazov...
- Svakog dana se uvjeravam da nismo svjesni u kakvom prirodnom raju živimo. Često znam da ljudima skrećem pažnju da se osvrnu oko sebe, da gledaju. Živjeti uz ogromno morsko plavetnilo, okruženi divnim mediteranskim bojama, rastinjem, građevinama, trgovima, u blagoj klimi... privilegija koju nemaju baš svi. U takvom okruženju sva čula su hiperaktivna, ljepotom ste napadnuti sa svih strana. Od sezone kad sve uzavri od ljudi željnih novog, neobičnog, dinamičnog, do apsolutnog jesenjeg i zimskog mira i mrtvila. Umjetnik koji tu ne može da nađe inspiraciju, treba da se bavi nečim drugim. U svim mojim radovima su djelići te atmosfere, bilo eksplicitno ili kao miris. Jednom riječju - optimizam.
Žena je u centru pažnje Vašeg stvaralštva. Kako bi to objasnili?
- Nije žena bez razloga vječita inspiracija. Žena je pokretač vasione, stub, majka, žena je toplina, ljubav, nježnost, osmijeh, strast, erotika. Dominantno muški svijet ipak postoji radi žene. Sve se vrti oko nje. Jedan ženski pogled zna da bude dovoljan da pokrene lavinu.
Meni je žena izuzetno inspiritivna zbog prethodno navedenog pa do nevjerovatne likovnosti ženskog tijela. U prirodi ne postoji nešto slično. Zbog toga joj se stalno vraćam kako na slikama tako i na skulpturama.
Materijali koje najčešće koristite za skulture koje su, može se reći, isječci iz svakodnevnog života?
- Kao što sam već rekao, smatram da za umjetnika nije mnogo važno koje materijale, koju tehniku i sl. Koristi, ako mu to omogućava da iz sebe izbaci svoje anđele ili demone. Lično koristim sve dostupne materijale od drveta, metala, kamena i vještačkih materjala. Ako se ukaže potreba koristim i reciklirani materijal, jednom riječju sve što mi omogućava da riješim problem koji sam postavio ispred sebe. Svi motivi su tu oko nas. Treba gledati. Jedan pogled, susret, osmijeh, razgovor i sl. su dovoljni da vam uzburkaju maštu koju onda razigrate i transformišete u rad.
Šta Vam lakše ide, pravljenje skulpture ili slikanje?
- Ne pravim razliku. Sve zavisi od raspoloženja. Kako račune polažem jedino sam sebi, kad mi se slika slikam, kad mi se vaja vajam. Često kad siđem u atelje, u momentu odlučim što ću raditi tog dana. Pokušavam da i u svom radu pratim bioritam. Ipak, radi se o ljubavi, a ljubav ne bi trebala da stvara neku muku,naprotiv.
Sada da se prisjetimo Vašeg oca, znamenitog Aleksandra Prijića. U ovom pitanju moram istaći i jedan lični detalj. Kada sam 1981. godine došao u Herceg Novi s namjerom da živim i radim, prva kuća u koju sam ušao u ovom gradu, bila je vaša, Prijića kuća. Poslao me Jevrem Brković da se javim Acu i Ljubici da mi pomognu u traženju stana. To je ova ista kuća u kojoj Vi danas živite i radite, a koja je na mene u to vijeme ostavila snažan utisak. Bilo bi značajno da se ovom prilikom sjetite Vašeg oca, kako je radio, kada je slikao... ko je dolazio kod njega, koji ljudi... dakle, atmosfera i ljudi tih gidina. Prosto, isječci iz života.
- Aco je bio fanatični radnik, strastan. Da bi ispoštovao riječ da će nešto biti na vrijeme završeno znao je da ne spava tri noći i tri dana. Sve je stizao ali najmanje da slika. Drug bez zadrške, uvijek spreman da pomogne. Zbog svega toga je slikao samo tokom noći, vrlo malo je spavao. Bukvalno je sagorio, ali je iza njega ostalo respektabilno djelo i velika porodica. Od djece kojoj je davao potpunu slobodu tražio je samo odgovornost.
Odrastanje u takvom porodičnom ambijentu je privilegija, naravno po mom shvatanju života. Izuzetno dinamično, slobodno djetinjstvo ispunjeno galerijom neobičnih, interesantnih ljudi za koje tek kad odrastete shvatite ko su. Plejada slikara, vajara, književnika, glumaca, režisera, novinara itd. Jednom riječju istorija umjetnosti. Od divnog Lesa do sjetnog Vita, Ćopića, Kostića, Križanića, Milunovića, Lubarde, Fila, Đurovića, Stojovića, Maskarelija, Stanića, Blaža, Vuškovića, Stijovića, Stojovića, Čangalovića, Tomanovića, Jakca, Tršara, Omerse, Bora Begovića, Berkuljana, Cerovića, Erakovića, Jevrema... i mnogih, mnogih drugih mlađih i starijih prijatelja iz bivše Jugoslavije i inostranstva. Gledati te ljude u opuštenoj varijanti je nešto što se pamti.
Zatim mladi umjetnici, početnici za koje je Aco uvijek imao vremena i strpljenja. Ljudi iz politike jer je kao idealista bio izuzetno mnogo društveno angažovan.
Kuća uvijek puna, majka se trudi da dočeka goste, četvoro djece koja sva idu u školu. Pošto sam spavao u sobi koja je bila njegov atelje stalno sam prisustvovao ozbiljnim razgovorima koje najčešće nisam razumio, žestokim diskusijama, opuštanju uz pjesmu i svemu što se može očekivati od ljudi takvog profila. Naša kuća je bila i pribježište i za razočarane, depresivne koji su znali da je to mjesto na kojem mogu uz prijatelja i razumijevanje skupiti snagu za dalje. Jednom riječju za porodicu izuzetno naporno ali i fantastično, naročito za djecu. Neko vrijeme puno entuzijazma, drugarstva, prisnosti i poštovanja koje je iz današnje perspektive neponovljivo.
Poslije izložbe skulptura u Herceg Novom, šta slijedi, koje izložbe i gdje. Znam da imate nekoliko poziva.
- Sad ću malo da odmorim i sredim utiske jer i vrijeme za izlaganje zbog visokih temperatura nije najzgodnije. U kontaktu sam sa galerijama u Tivtu, Baru i Podgorici pa se nadam da ćemo u skoro vrijeme, najbolja je rana jesen, realizovati izložbe.
Bonus video:
