Veselko Grubišić, čovjek “hladnokrvnog” diplomatskog umijeća, i nespornog talenta pripovijedanja te poetskog razgolićavanja u nakani da se čitaocu primakne toliko blizu i od njega napravi sudionika radnje u štivu, što moramo priznati nije svakom bogomdano.
”Živi” opisi, naracija i velika količina emocija preovladavaju profesionalnu suzdržanost autora, što samo od sebe čini posebnu draž uporedbe dva različita načina izraza.
U “POVRATKU”, govori o sebi i svojima, o onima što ih je sretao a oni njega činili boljim, toga se rado i sjeća, o pokušajima mnogih da ga učine gorim, i njihovim naporma koji su bili uzaludni.
Sa rečenicom, katkad kratkom ili malo dužom, poput baratanja s nožem dužine u zavisnisnosti od nje, isijeca iz iz sjećanja segmente i pravi beskonačan niz slika koje nam se urezuju u pamćenje, jer ta slikovitost ima sudbinu da traje.
Samo čitanje traži od konzumenta, jednu vrstu restarta, da bi se mogao uhvatiti u koštac sa obiljem različitosti, od tema, lokaliteta, osjećaja, fikcija i poistovećavanja sa drugim sudbinama.
U “RASTANKU”, skoro drhtećim glasom pripovijeda o stazi preko Brine, o otkosima kraj kuće bez krova, o misnom odijelu pa ma kakav kosac bio, o gutljaju “kiseline” da ohladi nepca od užegle slanine, plamenom nebu iznad Vučipolja, o zlokobnom zvuku leta jarebica.
”VELIKA NJIVA” donosi filmsko sjećanje na slike iz djetinjstva iz Gradca, malena kuća, uglancani drveni pod, čokoti grožđa, staru rimsku cestu, i mirise koji nikad ne izlape, kad zamirišu smilje i dunje do kasno u zimu.
Stari orah, murva, zasadi duhana, očeva posvećenost porodici i priča da je bio junačkoga kova.
Prisjeća se toplog kruha ispod peke i šake oraha, užine kakve više nema, dobre popare i čibuka duvana.
Odluke, da sve stavi u omaleni ruksak, pa put Slavonije ili Amerike, ali sjene roditeljske ne dadoše, no motiku ranim proljećem u ruke, pa zakopaj dublje.
”STUDENT” reče zbogom i prihvati se puta, uzgred milujući krajolike, uzimajući želju, u Splitu mu neko mahnu, možda i nije ali mu se učinje, ali se otrese utiska priželjkujući poznastva koja su ga čekala u velegradu. Kako se primicao tako je i bojazan da ga ne progutaju prilike, ko mnoge do tada, rasla. Iščekivanja da li će golubovi poletjeti sekund neki prije nego top opali, skratiše putovanje.
Zagreb.
Tomislav je mamuzao konja, pločnik popločan kockama ga je podsjećao na neku mostarsku čikmu, virnu miriše li očev kulen i časbena rakija, tražio je još jednoga konjanika nego ga ne nađe, i slušao priče o oskudici na Kaptolu.
Gospin kip mu vrati toplinu koju bješe izgubio dolaskom u velegrad, a miris tamjana ga prigli nježno.
Ubrzo ga zabrideše usne, trošeći ih na te velegradske frajle, na poganluk se nije bilo teško navići.
Nadgledao radove na “Zdencu života”, obilazio Petrovu galeriju, sakupljao zbirku manira gdje god mu se ukazala prilika, uši punio sa; I can’t ‘t get no satisfaction navikavao se na Led Zeppelin, slušao Ibricu, Olivera, Balaševića, ponekad bi mu džemper mirisao na travu iz “Kavkaza”, ali najbolje je bilo u “Podrumu”, gdje se ulazilo na mala vrata.
”Sadnja, košnja i žetva u Hercegovini”, nijesu mogle proći bez njega, usput bi upoređivao zajapurena lica djevojaka sa onim blijedim iz grada i nanovo slušao priču da je pravi Hrvat a ne ustaša il partizan, sanjao riječi iz u to vrijeme zabranjenog štiva “Velike ideje i mali narodi”, da i mali narodi imaju pravo na svoju državu.
Na jednoj nozi pokraj trafike čitao je štampu, metropola mu je ulazila u vene, zlatotisk na diplomi se polako sušio, ali nedugo poslije tjeskoba je učinila svoje, mahnuo je i otisnuo u neizvjesnost.
”ZLATNI SAT”, koji je sa svojim otkucajima svjedočio o neprestanoj borbi između erotskog naboja i patrijahalnih obzira gde gotovo po pravilu uvijek nadvlada strast, je kao dar za dobro učinjen posao završio na ruci vrijednog klesara, kao podsjećanje na grijeh o kojem ni fratar neće čuti ni riječ.
”HRVATSKA MATI”, je priča o roditeljima, čemeru, danima ogrnutim čežnjom i iščekivanju sinovih koraka, nepravdi jednog sistema koji je iznjedrio pogane ljude, prinudi, rukama iskrivljenim od napornog rada i zacakljenog pogleda uprtog u daljinu.
”NIKAD KONCA” pojašnjava da pečalbarske tuge “nikad dosta”, uz sve nemire u duši, neprospavane noći, očekivanja, gordost kada jedvaček ide polagati život za tamo neku “nepoznatu”, svoju državu, bremena koji pritiskaju istrošeni korak i radosno lice pri pomisli na djecu.
Molitvu, izrečenu bez treptaja, suze krišom obrisane, bijes zbog slenga koji ga je svrstavao u čovjeka drugog reda, bojazan reći svom “volim te”, neprestanu borbu između mozga i srca, borbu kako sačuvati dušu.
Božić sa snijegom i vrelinom, priželjkujući ovaj obučen u bijelo odijelo i sa dugo očekivanim vijestima.
Priželjkivani “POVRATAK”, sa džepovima punim dolara, sa koferima punim želja i nije ništa veći doživljaj od sasvim drugog ishoda, kada se zaborave nerazumna očekivanja, uporede dva neba i pivo.
Saznanja su u većini slučajeva teret, naročito naučna koja znaju biti uzrok dobokih nedoumica, a biti “NI DALJI NI BLIŽI TEBI” uz sve to nije ravnodušje nego možda prednost na strani onog koji dovoljno zna i koji ne živi po pravilu; “kada si u Rimu, čini ono što Rimljani čine”.
Razgovor vođen u jednom smjeru, sa podrazumijevanim odgovorima, bez ljutnje i replika, sa različitostima koja se ne vide golim okom i daljinom koja i nije tako važna;
”Valovi sve jače šibaju po dokovima, zapljuskuju brodovlje i ja kao da gubim one naše kaplje, zrcala naše stvarnosti. Sunce me polako napušta u sunset i morski galebovi klikću oplahnuti našim kapljama, a ja se ponovo vraćam na početak, ni luđi, ni pametniji, ni dalji ni bliži tebi”…
Đuro Vidmarović, se osvrće na ove detalje...
”Grubišić kao skalpelom reže u živo povijesno tkivo hercegovačkih Hrvata, prateći svoje likove od domovine do emigracije u Australiji i nazad. Njegov opis svakodnevnog uobičajenog života ljudi, postojana vjera u Boga i ljubav prema hrvatskom narodu, čine ovo djelo izvornim za sagledavanje povijesnog razdoblja u životu ljudi ovog kraja.”
Što potvrđuje i Željka Lovrenčić, riječima...
”U ovih osam tematski vrlo zanimljivim i znalački napisanih pripovjesti, Veselko Grubišić uspješno prepliće iseljeničku i domovinsku tematiku, autobiografske elemente, svoje misli i osjećaje. U potpunosti uspijeva ponuditi čitatelju panoramu života naših mnogobrojnih zemljaka koji žive u svojoj “drugoj domovini”, Australiji.
Dok Zlatko Kramarić, izdvaja...
”Autoru je jasno da od teme doma/zavičaja nije moguće pobjeći, bez obzira na to što smo u životu, iz ovih ili onih razloga, najčešće prisiljeni napustiti rodnu grudu, dom, zavičaj. A ova knjiga priča to na najbolji način potvrđuje.”
Dovoljno da “POVRATAK”, bude na dohvat ruke kraj jastuka, i u glavi mnogih koji ga priželjkuju, zanemarujući koliko smo daleko otišli.
Bonus video:
