(Usputne opaske u povodu izlaska jedne značajne knjige)
Najnoviji dar koji smo od Miraša Martinovića Mirjana i ja dobili jest knjiga: Petar Gudelj, ZEMLJA U JEZIKU, Izbor priredio Miraš Martinović, Zagreb 2022.
Izdavači su: Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, Centar za kulturu Tivat, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i Skener studio d.o.o. Zagreb.
Knjigu je grafički oblikovao Nebojša Glumac, a tiskao već napomenuti Skener studio u skromnoj nakladi: 300 primjeraka.
Riječ je o dvojici iznimno zanimljivih i osobito značajnih pjesnika. Oni su također i vrlo slični pjesnici. Za Miraša Martinovića svojevremeno sam napisao da je “najcrnogorskiji crnogorski pjesnik”. On ljubav prema svojemu narodu, jeziku i književnosti izražava ronjenjem u povijest, jednako tako i u historijske činjenice starine općenito, od one najstarije u Mezopotamiji, Egiptu, Perziji, Grčkoj ili Rimu, do “suvremene povijesti”. Najviše ipak roni u arhaiku i sudbinu Duklje, zemlje iz koje je iznikla suvremena crnogorska nacija.
Petar Gudelj - vrlo slično. Mogli bismo reći da je “najhrvatskiji suvremeni hrvatski pjesnik”. (Osobito nakon Miraševa izbora!) Teško je to bilo donedavno uočiti jer smo o pjesništvu Petra Gudelja znali uglavnom ono što smo mogli pročitati u beogradskim književnim publikacijama. Tamo je, naime, Petar Gudelj živio, u tamošnjem se društvu iskazao kao vrijedan pisac udžbenika (ukoliko su točne obavijesti koje o tomu svjedoče). Još više je bio poznat i priznat po svojim pjesničkim knjigama, iako su one do nas slabo pritjecale.
Petar Gudelj, živeći u Beogradu, i svoj jezik i svoj zavičaj i svoju nacionalnu pripadnost ponio je sa sobom i u svemu tomu iskazivao se bez ostatka. Nije bilo bitno samo to, nego i humane poruke i umjetnička vrijednost njegova pjesničkog djela. Osobito njegova snažna osobnost.
(Slična je njemu i pokojna Vesna Krmpotić, Dubrovkinja koja je također prebivala u Beogradu, a čije su Priče pjevice jedinstvena antologija hrvatskoga jezika, njegova neodkrivena bogatstva i sjaja.)
Miraš Martinović u predgovoru izabranih pjesama Petra Gudelja o svojemu kolegi piše iznimno iskreno i osobno, zadivljen njegovim pjesništvom, pa će među inim napisati: “Samo veliki pjesnici imaju takvu snagu, vizije, moć da naslute, razmaknu horizonte...”. “Veliki pjesnici”!
Izbor koji slijedi upravo je na tomu tragu. Kao što je Miraš Martinović u svoju rodnu grudu zadivljen i unesen kroz povijesnu Duklju, tako Petar Gudelj svoju hrvatsku ikavicu i svoj krški zavičaj ispovijeda izravno. Riječ je doista o iznimnom domoljubnom pjesniku, što Mirašev izbor i podcrtava.
Zadnji poetski tekst, i kronološki zadnji (21. kolovoza 2019) više je svjedočanstvo međusobnih odnosa dvojice značajnih pjesnika, negoli pjesma, premda je ponuđena kao pjesnički tekst. Naslov je U tvojim pjesmama ostaviti kosti. Čitam: “Miraš grize prste, očajava. Zarekao se, upropastio se. Čojstvo i junaštvo ne da mu da sve ostavi i pobjegne glavom bez obzira (...) Zar će Miraš u tvojim pjesmama ostaviti kosti? // Ti navaljao gomilu od dvadeset, trideset knjiga. Tko će prelistati, pročitati tolike knjige? Snaći se u toj klenovini i drači (...) Nije jadni Miraš znao u kakvu je oskudnu, kršovitu i bezvodnu zemlju i poeziju zalutao // Ti bi još uvijek mogao spasiti čovjeka, pružiti mu ruku, pokazati put, odgovoriti ga, ali se bojiš da ga ne uvrijediš (...) Nema Miraš vremena ni strpljenja, radoznalosti ni želje, unositi se u što se nitko još osim tebe nije unio, ni uživo. Bila je to (na žalost i bit će) još jedna tvoja promašena i suvišna knjiga.”
Koliko čitača, toliko je i tumača. Ja ovaj vrlo iskren poetski tekst čitam i kao duhovitu samohvalu, kao samodopadnost, ali i kao moguću pohvalu Mirašu, a ponadasve kao tragičnu činjenicu da pjesnika, osim njega sama, zapravo nitko drugi i niti zna niti shvaća dokraja! Miraš se latio posla s kojim se teško nositi. Možda mu čak nije niti dorastao, ni on niti itko; i takvo je čitanje moguće. Međutim, Miraš radi svoj vlastiti izbor. Osobno mislim da je taj izbor, iako Mirašev osobni, ipak iznad pristranosti. Da vjerodostojno predstavlja Gudeljevo pjesništvo.
Hodati po moru; U brdima među munjama; Ti zemljo s tisuću usta; Jezična grnčarija; Vjetar iz Odiseje; Besmrtna jabuka; Zemljan, kiša, trava; Starozavjetno ulje; Za one moje mrtve; I zadnje zrno žita - to su naslovi ciklusa kojima Miraš pregledno predočava Gudeljev pjesnički opus.
Pročitao sam ga, pročitao sam ponešto i ranije, ljubitelj sam takve vrste pjesništva. Živ ritam, sažet izraz, bujan jezik, odrješito čvrsta osobnost, kratak živahan stih... sve te osobine ima i pjesništvo Miraša Martinovića za kojega do nedavno tek bio ni načuo, a odnedavna imao sam priliku pročitati sve njegove knjige tiskane u novije vrijeme.
Posebno me se dojmila zbirka Bogumilske. O toj knjizi sam i pisao te istakao neke pjesme koje držim antologijskima.
Jednako tako i brojne pjesme Petra Gudelja držim antologijskima. Međutim, nakon obje pročitane knjige, dakle Gudeljeva pjesništva u Miraševu izboru (a imam puno povjerenje u njegovo intelektualno poštenje i poetičko znanje, s kojim se čovjek rađa pa ga ima ili nema), i zbirke Bogumilske - promišljao sam o tomu kako je zapravo Miraševa pjesma KAKO JE nenadmašna. Evo te pjesme:
KAKO JE
Kako je
Ptici u gori
Kako cvijetu
U polju
Kako zvijezdi
Na nebu
Kako čovjeku
Na zemlji
Lako je ptici
U gori
Lako cvijetu
U polju
Još lakše zvijezdi
Na nebu
Teško je čovjeku
Na zemlji
Mislim doista da je treba izdvojiti i iz Petrovih i iz Miraševih pjesama. Može joj biti takmena jedino Jur ni jedna na svit vila hrvatskoga pjesnika Hanibala Lucića (Hvar, oko 1485. - Hvar, 4. prosinca 1553).
Pjesmu Jur ni jedna na svit vila neću navesti, poduža je, ali se usudim reći da sublimnije, značajnije i ljepše pjesme koja prezentira ideal renesansne ženske ljepote (plavuša crnih oči, duge kose, tanka vrata, bujnih prsi, lagana hoda) nema ni engleska, ni španjolska, ni katalonska, ni francuska, ni talijanska renesansa.
Isto tako kako Lucićevoj pjesmi nema “takmene” u renesansi, znači - ni jedna se s njome ne može natjecati, tako i Martinovićevoj pjesmi. Kako je nalazim da nema premca u suvremenom pjesništvu ni jednoga od naroda bivše države, a niti u ostalih stranih pjesnika, naravno - onoliko koliko sam ih mogao upoznati. A jesam podosta jer sam intimno prijateljevao s najznačajnijim hrvatskim prevoditeljem (Antologija svjetskog ljubavnog pjesništva) antologijskim pjesnikom i akademikom Nikolom Milićevićem (Zvečanje, Dalmacija,1922. - Zagreb,1999)
Ta mala velika pjesma doista sublimira čitavo narodno i umjetničko pjesništvo.
Pjesništvo, i umjetnost uopće, nije atletika pa da se može utvrditi tko je na vrhu. Svaki je pjesnik drugačiji, svaka pjesma je drugačija, a drugačiji je i svaki čitatelj pjesništva. Međutim, ako ovu malu, dakle kratku, a veliku pjesmu promotrimo s bilo kojega književno kritičkog prosudbenog motrišta, sa svakoga je od njih savršena.
Znači: i estetski, i etički, i gnoseološki, i lingvostilski, i recepcijski, i akribijski, kao i s bilo kojeg tzv. posebnog književno kritičkog motrišta, nikakva opravdana prigovora ne može imati.
Kad već govorim o Miraševoj pjesmi, otkako piše pjesme mislim da se natječe i za “najveće crnogorsko književno priznanje” - Trinaestojulsku nagradu. Ni ove je godine nije dobio. Naravno da nije, kad mu je nije imao tko dati. Obično se kaže “nije prepoznat”. Ili “preteglo je nešt drugo”. Ja bih rekao drugačije: “Nije dohvatljiv” prosudbenim vijećima ili kako se već ti žiriji zovu. Upravo je suprotno: Miraš Martinović svakom novom knjigom, od onih koje sam imao prigodu i čast pročitati ih, nagrađuje crnogorsku književnost. Time je čini ne samo crnogorskijom, nego i osjetno boljom.
(27/7/22)
Bonus video:
