Reditelj Borut Šeparović studirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Njegova umjetnička biografija kao osnivača, umjetničkog voditelja, reditelja i koreografa istovjetna je biografiji Montažstroja. Pod njegovim umjetničkim vodstvom od samog osnivanja 1989. godine, Montažstroj postaje zaštitni znak novog i drugačijeg pozorišta u Hrvatskoj i inostranstvu, zadržavajući taj status sve do danas.
Montažstroj je odavno postao sinonim za hrabro i avangardno pozorište, a njegov osnivač, glavni autor i pokretačka snaga reditelj Borut Šeparović uvijek iznova iznenadi temom koju obrađuje. Na 36. Gradu teatru na sceni između crkava večeras će biti izvedena predstava “Radnička cesta” dok će dan kasnije na Trgu pjesnika biti organizovan i razgovor sa njim, dramaturškinjom Anom Prolić dok će moderator biti Bojan Munjin.
Kako je nastao projekat “Radnička cesta”?
To je trebalo da bude pozorišna predstava, međutim došli su zemljotres u Zagrebu i pandemija koronavirusa. Kada se završio prvi lockdown 2020. meni je bilo jasno da nema smisla raditi to kao predstavu na nezavisnoj sceni. Bilo je jasno da će pandemija potrajati. I iz toga je komad koji smo planirali da radimo dobio jedan novi kontekst. On je i takav bio aktuelan, ali smo se odlučili da u samom tekstu reagujemo, da bude što više u sadašnjosti 2020., 2021. i evo sada 2022. godini. Od nečega što je trebalo biti relativno konvencionalno, mišljeno za pozorišnu publiku, shvatili smo da mi to nikada nećemo napraviti u tom smislu, pred publikom već ćemo napraviti jedan projekat koji će dobiti oblike jedne mini online serije. Potreba za jasnoćom poruke kao i nevjerojatan entuzijazam saradnika bile su ideje vodilje kroz cijeli ovaj izrazito diskontinuiran, nezivjestan proces, obilježen epidemiološkim mjerama, samoizolacijama, bolestima, odgodama drugih pozorišnih projekata, svim talasima koronavirusa… Bio je to prvi put u mom životu da radim na projektu u kojem uopšte nisam osjećao da ja vodim taj proces, već je proces vodio mene. Doslovno me bacao na sve strane.
Čime se zapravo bavi ovaj komad?
Bavi se prekovremenim radom, nesigurnostima, otuđenošću, neizbježnim ciklusima kriza koje post-kapitalizam, a posebno pandemija korona virusa donosi u živote radnika, kao i problematizacijom otpora te lijevog nasilja u svijetu u kojem je ljevica preokupirana identitetskim pitanjima i vrijednostima (temama koje radnici doživljavaju elitističkima i stranima), teškoćama međuklasne komunikacije i jasne definicije područja borbe. To su osnovne stvari kojima se mi tu bavimo.
Da li je u planu filmska verzija “Radničke ceste” ili je to već film?
Mi ćemo na festivalu Grad teatar ove godine premijerno prikazati integralnu verziju te nikad odigrane predstave. Ona je montirana kao film u trajanju od 2 sata i 30 minuta. U tom smislu zahvaljujem ljudima koji vode Grad teatar da su to prepoznali i da žele pokušati potpuno novu formu. Mnogi misle da je to film koji smo mi izrezali u 15 fragmenata. Prvo smo izmontirali “film”, ali nikad nisam mislio da je to film jer sam znao da ćemo to plasirati kroz društvene mreže i ko bi sada gledao nešto na društvenim mrežama što toliko traje i još u kontinuitetu. Publika će imati priliku premijerno vidjeti tu integralnu verziju sada u Budvi i meni je to lično jako uzbudljivo, posebno se radujem reakcijama publike i šta će oni reći. Da li je to film, da li je to pozorište ili možda ovo novo digitalno pozorište za koje ja smatram da ne postoji i da je to obična pizdarija. Ovdje je riječ o jednom hibridnom medijskom djelu koje ćemo na Gradu teatru pokazati u formi filmske projekcije, a šta je to tačno, vidjećemo po reakcijama publike. To je novi izazov.Najteže mi je to kad kažemo predstava jer zaista mislim da je to svašta, ali da nije predstava. Predstava bi bila da dođu glumci, da je tu publika.
Koja je uloga pozorišta u našem vremenu?
U vrijeme kada pozorište već odavno nije u središtu, kada je razvojem drugih medija na neki način stjerano u ćošak, sada teško da pozorište može biti mjesto koje na progresivan način doprinosi promjeni. Ono može biti prostor gdje se s tom promjenom eksperimentira mikropolitički, ono može biti “igralište za potlačene” gdje će neke teme i ideje dobiti veću vidljivost, ali teško da će jedan takav medij, koji je već dugo namijenjen eliti - a u pandemiji je postao medij namijenjen eliti elite, redukovanom broju od dvadesetak ljudi - biti išta više od mjesta na kojemu se ljudi bore da se uopće održi ono malo što imaju. A svrha kulture i umjetnosti, naročito one istraživačke, nije da donosi profit.
Kako publika reaguje na ovakve projekte?
Mi smo na Telegramu radili dvije ankete. U 15 dana smo svakodnevno objavljivali po jednu epizodu pa je bilo i uzbuđenja kod ljudi, čekali su je. Malo smo se igrali s tim. Ono što je bilo zanimljivo jeste to što smo ih u jednom momentu pitali šta je to što gledaju. Dosta je bila zanimljiva njihova reakcija. Niko nije rekao da je to dokumentarni snimak pozorišne predstave, neki su rekli da je to film u 15 fragmenata. Nekima se dopala ta sintagma digitalnog pozorišta, neko je rekao da je to teatar novog normalnog. Ali najbliže je bilo da je to hibridno medijsko djelo, mini online serija. Ljudi su to prepoznavali i to je bilo zanimljivo jer mi nismo rekli publici šta je to što oni gledaju već smo od njih tražili da nam kažu šta je to što oni gledaju. Poslije toga smo ih pitali i da ocijene to što su vidjeli. Ocjene korisnika na aplikaciji Telegramu bile su sljedeće: 46 odsto gledalaca reklo je da je njihovo iskustvo fantastično, 39 odsto vrlo dobro, 11 odsto solidno, 2 odsto loše i 2 odsto grozno. Drago mi je što nisu svi rekli da je fantastično, to je neka realnost i ljudima je to sasvim ok.
Da li je publika bila birana ili je mogao da pogleda svako ko je zainteresovan?
Vi ste mogli doći na taj kanal, još uvijek možete otići i pogledati kako to izgleda na Telegramu. Možda ćemo još neke novi stvari objaviti i plasirati našim prvim gledaocima. Mi smo pozvali neke ljude, neke su pozvali i mediji, malo smo čekali sa cijelom stranicom da vidimo kuda će pandemija da ide i onda je cijela stranica “Radnička cesta” izašla u novembru 2021. godine. U avgustu smo testno stavili to na Telegram i ljudi su mogli to da vide i šalju jedni drugima linkove. To je pratilo otprilike 500 ljudi što je sasvim solidno s obzirom na to da nismo imali budžet za medijsku kampanju.
Šta nam možete reći o Montažstroju? Zašto je Montažstroj važan za pozorište, umjetnost i društvo?
Montažstroj je jedinstveni kulturni projekat koji djeluje preko 30 godina. Objedinjujemo različite umjetničke discipline i nove medije na društveno odgovoran način, a svakim novim projektom nastojimo dati svoj doprinos i ispuniti svoju odgovornost prema stvaranju, ili barem imaginaciji, pravednijeg i boljeg svijeta. Takođe, želimo ići ukorak s trenutnim zbivanjima na umjetničkom i političkom planu, koristeći potencijal umjetnosti u preispitivanju uvriježenih poimanja društvenog sastava u kojem živimo. Montažstroj je jedan umjetnički kolektiv odnosno projekat koji pokušava ili je krenuo od toga da pozorištu da ono što se u pozorištu ne očekuje, a to je da širi njegovo područje i da preispituje. Mislim da smo pozorištu dali i nešto što mu ne pripada. Neko bi rekao da mi rušimo koncept pozorišta, ali ne. Nismo imali ideju da rušimo nešto već da ljudi dobiju nešto neočekivano. Zadatak Montažstroja u ovom pozorišnom smislu je da napravimo projekte koji se ne mogu raditi u institucionalnom pozorištu. Napraviti “Radničku cestu” konvencionalno je nešto što možete raditi i u instituciji, ali napraviti je na ovaj način je nešto što institucija neće raditi dok se nešto ozbiljno ne promijeni, što ne znam ni da li je svrha. Mi smo radili razne projekte koji su uključivali prave beskućnike, napuštene pse, žene na birou rada, mlade i stare. Pokušali smo da radimo sa ljudima, a da ih ne igraju glumci. U ovom projektu jesu glumci, i to glumčine, ali ne u svim našim projektima. Hoću reći da smo pokušavali proširiti to polje i dati pozorištu ono što mu po definiciji ne pripada ili što se institucije ne bi odlučile da rade. Čini mi se da smo i ovaj put uspjeli. Otvaramo pitanja, aktuelna su. Kriza se produbila i sve je gore. Pitanja od čega ćemo živjeti, kako imati sigurnost, koliko ima mjesta za radnike, zašto u mnogim strukama sada fali radnika…Sva ta pitanja se vrte i nisu isključivo vezana za ovu regiju, za naše tranzicijske zemlje koje su u beskonačnoj tranziciji, već i malo šire. Stoga težimo interdisciplinarnosti, odnosno povezivanju izvedbenih umjetnosti s drugim umjetničkim i izvan-umjetničkim područjima. Trajni interes je stvaranje angažovane umjetnosti koja uvijek nanovo propituje i problematizuje okruženje u kojem nastaje.
Da li smo u kapitalizmu ili u postkapitalizmu? Kako vidite društvo današnjice? Kakva nam je sadašnjost, a kako vidite budućnost?
Mi smo na vrhuncu tog finansijskog kapitalizma, neko će reći i da je to neka vrsta post-kapitalizma od onog kakvog smo ga mi inicijalno znali. Mislim da je ključ u robotizacijima, automatizacijama, uvođenju vještačke inteligencije koje zaista mogu zamijeniti ljude. To duboko utiče na odnose u proizvodnom sektoru, ali i na međuljudske odnose i šire, na osjećaj sigurnosti. Šta to znači kad si nekad imao taksi, sada imaš taksi bez vozača ili biciklo koje ti donosi hranu. Je li participativna ekonomija, odnosno ekonomska demokratija, rješenje? Vrlo je teško sagledati kuda sve to tačno vodi, jesmo li već sad zaista u postkapitalizmu ili tek trebamo definisati kakvo bi bilo to postkapitalističko društvo, a još teže je sagledati sve procese dok se još nalazimo u srcu pandemije. Ovaj naš projekt “Radnička cesta” upravo i nastaje iz središta te oluje. Kriza je tu, to je potpuno jasno. Neprijatelj je nevidljiv. Ko je neprijatelj? Virus ili kapitalizam? Na to likovi u našoj priči pokušavaju odgovoriti na razne načine. Kako se pokazuje, najčešće nedovoljno uspješno. Ali neuspjeh ne znači da ne postoji potreba za promišljanjem, jer to toliko nije neuspjeh njihovog mišljenja koliko njihovog modela djelovanja.
Kako će na sve to uticati i nova ekonomska kriza?
Ako se mi sjetimo razdoblja od sedamdesetih godina, Niksona i njegove administracije, odvajanja dolara od zlata. Dakle ta finansijalizacija postaje moguća, sve je to oduvijek bilo virtuelno i sada ulazimo u svijet digitalnog. A u tim sedamdesetim godinama ide prva naftna kriza, pa onda dolazi druga, Jugoslavija je preživjela, hvala Bogu, zahvaljujući Gadafiju, ali onda je došla 1979. godina i posljedice te energetske krize i raznih cijena nafte. Svi koji smo prežživjeli te godine sjećamo se inflacije pa galoprijauće inflacije i hiper inflacije. I onda završavamo u ratu, jelte. Ti neki procesi i ove mjere štednje koje se sada najavljuju u EU, sve je to užasno zanimljivo jer to kao rekonstruše ekonomiju. Priča se o nekoj zelenoj ekonomiji, da li je to samo neki novi biznis? I zanimljivo je to što se Njemačka mora vratiti na ugalj da bi mogla održati ovu vrstu rasta koji je imala do sada. Mi smo jako opterećni tim rastom, ali pitanje je šta će ovi koji pate od tih krivulja koji razmišljaju kako ćemo dijeliti dividendu jer su očekivanja da profiti moraju stalno rasti. A da li smo mi sa resursima koje imamo na ovoj planeti spremni za to i kuda to vodi? Ja se ne osjećam baš najbolje po tom pitanju i mislim da su transformacije tu, da one nisu slučajne niti ovaj rat koji se sada događa. Tu su velike turbulencije i samo se nadam da neće ići na gore. Da li možemo ići u taj rast i istovremeno zadržati neku vrstu ljudskosti, moramo li u ime profita otpustiti ljude? Šta ćete s ljudima? Pa, sudeći po svemu što smo imali priliku da vidimo u prošlosti najlakše ih je navući na nacionalizam ili potjerati u rat.
Spomenuli ste Jugoslaviju i krize, a najveći broj građana i danas sve tadašnje teškoće i današnje posljedice vezuje za smrt lidera.
Uvijek bih to vezao za krize i ekonomiju, a manje za te ličnosti. Ja sam spomenuo Jugoslaviju osamdesetih zbog ove inflacije koja je očigledna. Sada je samo pitanje kolika je i da li se može držati pod kontrolom. Jugoslavija se igrala sa tim, nažalost ili na sreću sam proučavao te teme. Mnogo mi je interesantno to što se događa jer mi ne govorimo samo o inflaciji na ovim našim područjima nego puno šire, u cijeloj EU. Ne znam kuda to vodi, mnogo je pitanja, a malo odgovora. Čini mi se da ovi koji dobro zarađuju na ovakvim krizama su upravo oni koji vode igru i to je ono što ja vidim kao najveći problem. Mislim da će stvari jednostavno mroati da se mijenjaju iz korijena, to bi rekao i Marks. Ili ćemo samo imati dublje i veće probleme. Imamo i ekološku krizu, pola Evrope trenutno gori. Ne bih rekao da je to normalan proces. Ili je i to “novo normalno”? Interesantno je kuda to sve ide, ne vjerujem da ide na bolje.
Kakav je status i koje su mogućnosti mladih u današnjem svijetu?
Proleteri su svi oni koji su život prisiljeni zarađivati isključivo od svojeg rada, oni koji ne posjeduju sredstva za proizvodnju. Rekao bih da je i dalje u toj poziciji orgromna većina populacije. Ali hoćemo li se mi prepoznati u tome ili ćemo – kao što je Margaret Thatcher utvrdila još 1987. godine - tvrditi da klase više ne postoje, da nema klasnog sukoba, da postoje samo pojedinci i njihove porodice, da nema ni zajednice, ni društva? Ja nisam baš u to siguran. Ali oni ljudi koji sebe doživljajavaju takozvanom “srednjom klasom”, zapravo su bliži najsiromašnijim proleterima, no ipak se lakše prepoznaju u onim najbogatijima i štite svoj mali kulturni kapital tako što bezrezervno sarađuju s onima koji su na poziciji moći. A ko je prekarijat je prilično jasno: oni koji doslovno sebe na tržištu rada iznajmljuju od prilike do prilike kroz jedinice vremena, bez ikakve sigurnosti odnosno stabilnog posla, a takvim je ljudima zajednički osjećaj bezperspektivnosti, bijesa i nepovjerenjea u sistem. S razvojem prije svega informacijskih tehnologija, automatizacijom i robotizacijom, sve veći broj ljudi će realno postati doslovno suvišan. A kad budu suvišni, moraćemo tražiti rješenje - što s njima. “Konačno rješenje”? Ili univerzalni temeljni dohodak, koji se sve češće zaziva, i koji nije nužno ljevičarsko rješenje - te ideje idu od Miltona Fridmana, odnosno Čikaške škole, dakle iz jezgra neoliberalnih politika, a u prošloj deceniji takva rješenja zagovaraju i Bil Gejts, Zakerberg, Mask… Kod nas se o tome još previše ne govori, ali koncept svakako postavlja ključno pitanje: kako podijeliti višak vrijednosti? A to je nešto oko čega se već vijekovima vrte sve rasprave. Dakle, borba je ista, samo dobiva druga naličja. Plan nam je kao “prirodni” nastavak ovog projekta organizovati par tribina o temama koje otvara, u koje bismo uključili preduzetnike, sindikaliste, socijalne radnike, naučnike i ljude koji u doslovnom smislu pripadaju prekarijatu. Problem definicije područja borbe prije svega problem ljevice. A da sve ono što se događa kroz proces digitalizacije dodatno zamućuje odnose. Čini mi se da je trenutno jako teško definisati na kojem se to polju zapravo promjena mora desiti. Da li zaista krećemo od borbe za univerzalni temeljni dohodak ili bismo (kako sugeriše Varufakis u knjizi “Another now”) mogli riješiti stvar ekonomskom demokratizacijom, odnosno korpo-sindikalizmom, ukinemo li trgovinu dionicama i dioničare, koji gledaju isključivo dobit, bez ikakve veze s realnošću, vremenom i prostorom? Borimo li se protiv tog nevidljivog protivnika - jer mi ne znamo ko su dioničari, vlasnici, ko stoji iza banaka, korporacija - ili ćemo uvesti neku vrstu pomirenja na način da, eto, svi imamo istu osnovu? Dakle, hoćemo li se baviti pravima radnika pojedinaca ili ćemo se baviti onim najvećim problemom, a to je - kako se raspodjeljuju viškovi? I ne bismo li zapravo trebali ići prema nečemu što je ne ‘zero growth’, nego ‘de-growth’, da bismo uopštee sačuvali bilo što na ovome svijetu? Sve su to teme na koje je jako teško odgovoriti, područje borbe je vrlo široko. Ja sam nemam odgovore na to. Ja samo uočavam probleme a kad bih znao odgovore, vjerovatno se ne bih bavio ovime čime se bavim.
https://montazstroj.hr/projekti/tko-ne-radi-nece-ni-jesti/
https://radnickacesta.montazstroj.hr/category/tko-ne-radi-nece-ni-jesti/
https://radnickacesta.montazstroj.hr/category/dnevnik-rada/
Bonus video:
