Pred nama je Petar Gudelj, jedan od najvećih hrvatskih i južnoslovenskih pjesnika. Pjesnik koji je malim stvarima i događajima, viđenjima i vizijama, snovima, podario univerzum. Sve što je ušlo u njegovu pjesmu, ušlo je u vječnost. Petar je svemu na šta se osvrnuo ili na šta je pogledao, podario dugo trajanje. Ni naslov ove knjige - ZEMLJA U JEZIKU, nije slučajan. Nametnuo se posve prirodno. Sve što živi na zemlji i u zemlji, a sve je na njoj ili u njoj, dobilo je svoj jezik, poseban, univerzaln, svoje značenje i zračenje. Iz svakog stiha zrači vječnost i svjetlost. Jezik koji ne može umrijeti. To što je Petar radio i uradio mogli su drevni pjesnici, magovi koji su u riječ pretvarali sve i iz riječi sve izvlačili. Biće i jezik u ovoj poeziji imaju prirodni spoj, nerazlučiv i nepropadljiv amalgam. Jezik je posljednje što propada. I nakon što nestane narod koji je njime govorio on živi. Petar je svojom poezijom obogatio jezik svoga naroda. Stvorio sigurno utočište. Petrovo djelo je rječnik besmrtnoga jezika.
Svaku riječ je iskopao iz zemlje, iz kamena i kamenica, iz bunara, iz zapisa drevnih knjiga, sa stećaka, iz narodne epike svoga kraja i lirike, svjedno, oživio drevni govor. Probudio legende, pretke, protekle dane, godine, hiljadugodišta, groblja i grobišta. Davno svanule zore, prošli dani ponovo svanjavaju. Sve oživljava kroz beskrajne živote. Pjevaju milenijumi tiho, a svuda čujni.
Ove pjesme liče na drevni kalendar naroda koji su izumrli, a u njima i sa njima ponovo se bude, mucaju i grcaju, pjevaju, nariču, govore. Čitava davno zapertana mitologija oživljava. Osjećamo je u sebi, oko sebe. U pjezažu, i čovjeku, u grobu, na kršu i u ravnici, u udoljici zemlje koju je čovječija ruka obradila, kako bi preživjela u bezvodnom kršu. Pustinja je procvjetala najraskošnijim cvjetovima, suri predio se odjenuo bojama, prohodalo kamenje. Kakva, začuđujuća moć jezika! Petar progovara biblijskom snagom. Slojevi jezika, pokoljenja, sve što je život sijao, a smrt žela, oglašava se novim životom. Život je vječan.
Samo veliki pjesnici imaju takvu snagu, vizije, moć da naslute, razmaknu horizonte, vide šta se iza brda dešava. Da čuju nemušti govor zvijezda, sašaptavanje sa zemljom i memorijom. Čija je ovo zemlja - pita se Pjesnik, začuđen onim što živi na njoj. I neživom kome daruje novi život. Tvoračko imenovanje.
Gudeljeva poezija, budi beskrajne reminiscencije... Ovaj uvod bi mogao biti dug, asocijacije različite, nove, prilikom svakog čitanja, drugačije i slojevitije. Baš kao što zemlja ima bezbroj slojeva, tako i jezik i memorija. Petar osjeća dubinski i suštinski, pa mu nije teško da oživi sve naslage i slojeve - od postanja do današnjih dana. Od dalekog pretka do sebe samoga.
Ova poezija je geologija, antropologija, biologija.... Gola zbilja, čista metafizika. Život bez uljepšavanja.
Prepustiću radoznalom čitaocu - da uživa kako sam ja uživao, iščitavajući, a nikada ne dočitavši do kraja ni jednu pjesmu. Pjesme, pa ni one najkraće, nemaju kraja - iza svake stoji beskraj, novo otkriće, svijet. Čitajući ovu poeziju, shvatio sam kolika je snaga jednoga jezika - u ovom slučaju hrvatskoga, i nadasve univerzalnoga. Svaki stih otvara univerzum. Ključ za zemljaske i nebeske kapije.... Petar ima ključeve nebeskog carstva. Kako to Petru priliči. Može da driješi i veže. Baš kao onaj Isusov sadrug koji upravlja riječima. Riječ dostiže najveće stanje, tvoračko. On imenuje, a imenovati može samo tvorac. Pjesma s tvoračkom snagom pobjeđuje vrijeme. Sve je prošlo, ostala je Riječ.
Kako sam upoznao Petra
Kao pjesnika, u mladosti sam, upoznao Petra (ne lično, to će se desiti kasnije!) čitajući časopise koji su objavljivali njegovu poeziju. Bilo je to parcijalno, djelimično upoznavanje, manje od toga. Poslije kada sam se presabirao, pitajući se: po čemu mi je blizak, pomišljao sam - možda po ilirskom zvuku, koji je mene mamio, kojeg sam naslućivao, daleka frekvencija, kasnije i moje teme. Ništa nije slučajno, ni zašto u to vrijeme, na tom mjestu. Postoje neminovni trenuci i susreti koje uspostavljamo i kada se ne znamo lično. Godine je bila 2012, rana jesen u Stocu, održavani su Makovi dani, u Makovoj hiži, na Makovoj zemlji, nedaleko od nekropole Radimlja, najreprezenativnije među nekropolama koje i danas svjedoče, nemušto ali i rječito, o postojanju i smrti jednoga naroda, od kojeg su ostali grobovi, kako reče u knjizi GNOSTICI francuski pisac Žak Lakrijar...Tada sam od Makovog sina Envera, dobio primjerak časopisa - godišnjaka SLOVO GORČINA i novo izdanje knjige STARI BOSANSKI TEKSTOVI... U časopisu bila je rukovet Petrovih pjesama i intervju, povodom nagrade Bosanski stećak.
Petrove pjesme su me svezale magijskom snagom, kao riječi bajalica, uspavanki, tužaljki koje imaju moćni i nepresušni zvuk, koji se proteža kroz vremena, biće čovjeka i njegovo trajanje, kolektivnu memoriju. I pjesme i interviju su djelovali ošamućujuće. Bio sam pod snažnim utiskom. Negdje tih dana, u vrijeme mog boravka u Mostaru, otišao sam u Maticu hrvatsku - ogranak za Mostar, kod Mira Petrovića. Tamo sam u lijepo opremljenoj prostoriji, prepunoj knjiga, vidio Petrovo troknjižje Golubice nad jamama. Htio sam odmah čitati. Naslutio ono veliko u njima. Tražio od Mira da mi posudi bar jednu od knjiga, dok sam u Mostaru. Imao je opravdanje, knjige su Matičine biblioteke - te da se ne mogu iznositi. No, vidjevši moju radoznalost, a da bi je bar malo utolio, rekao je da će mi popodne donijeti jednu Petrovu knjigu.
Radoznalo sam čekao taj popodnevni sat, u kojem će mi Miro kod Šarića džamije donijeti Petrovu knjigu Za njom je koračala maslina (izbor Mila Stojića) i časopis Motrišta sa posebnim blokom o Petru i njegovom pjesništvu. Sve sam odmah i sa radoznalošću čitao, upijao svaku Petrovu riječ i ono što je o njemu napisano.
Staze koje se račvaju
Miro mi je bio od pomoći i ovoga puta. Na dan kada sam sabirao sjećanja i pisao ovaj tekst, javila se davna želja - da posjetim predjele u kojima je Petar rođen. Kako za sada nije do toga došlo, zamolio sam Mira da mi predoči rastojanje između Podosoja, Petrovog rodnog mjesta, Vrgorca, rodnog mjesta Tina Ujevića, Drinovaca, gdje je rođen Antun Branko Šimić i Stoca, gdje se rodio Mak Dizdar. Miro mi je poslao crtež i kilometarsko rastojanje između rodnih mjesta četiri velika pjesnika. Na crtežu, koji mi je mjesta približio u prostoru, ubilježio je kilometarsko rastojanje između njih. Iako, osim Stoca, mjesta nijesam vidio, pjesničkom intuicijom, osjćam njihov genius loci, kojeg su oni profilisali u svom djelu. Intresovala me i faktička i mitska geografija. Na malom rastojanju rođena su četiri velika pjesnika, četiri autentična glasa, besmrtni kvartet. Volio bih da mi se ispuni želja, da vidim predjele u kojima je kamen progovorio, napravim moguće komparacije između predjela i djela. Ako ne stignem, neka ova moja želja ostane kao zavjet nekom budućem njihovom pokloniku. To je velika tema. Njihovo metafizičko bratstvo i neraskidivo bratimljenje. Prožimanja.
Putevi koji se pružaju između ovih predjela, stvarni, i oni nevidljivi, neraskidive su niti koje između njih stoje. Od Petrovog Podosoja, do Makove hiže u Stocu, s dvije stanice između, na putu besmrtnosti. Te staze se negdje duboko udvajaju, baš kao one borhesovske, nevidljive, a trajne i postojane. Taj prostor metafizike, nemoguće je proputovati niti dokučiti. Nevidljiv, a od stvarnosti stvarniji, od puteva zemaljskih postojaniji. Ta metafizika me zanima, osjećao sam je. U dodiru s predjelom, moj zapis bi bio autentičniji.
U martu 2013. posvetio sam Petru pjesmu Nedjelja u Mostaru. U pjesmi ga vidio kao kolovođu, vodi kolo u kome su pokoljenja, svirača koji svira besmrtnu melodiju na besmrtnoj fruli, sve se sliva u besmrtnu pjesmu. Tada sam čitao Zmiju mladoženju, posudba od Mira. A onda sam u Zagrebu koju godinu kasnije upoznao Petra. Njegove knjige imaju počasno mjesto u mojoj biblioteci. Rado ih čitam, pričam prijateljima i pjesnicima, otvaram im put. Iako one imaju svoje puteve. Odavno se nosim mišlju da objavim izbor iz tog volumena, dar crnogorskom čitaocu. Gotovo tri godine, prebiram po beskraju. Pjesmu koju danas izostavim, sjutra mi se čini da je trebalo da uđe. Ovo je mogući izbor iz iz velikog carstva Petrove poezije. Dovoljan da pokaže prostranstva carstva beskrajnoga i jezka neumrloga. I kada jezik otanja, a jezik se troši, i jezik je potrošivi materjal, rodi se veliki pjesik, obnovi ga. Tako su činili drevni sumerski i mesopotamski pjesnici (koje rado i uvijek čitam!), pjesnici Akađana, Vavilonjana, Hetita, Elamita... Homer i Hesiod, Vergilije i Dante, Njegoš i Mažuranić... Među takve staje i pristaje Gudelj. Njegoš i Mažuranić su najveći domet jezika na kome su pisali. Stanje kada jezik prelazi u poslovice. A poslovice je nemoguće uništiti.
U domovini nije štovan koliko zaslužuje, mimoišle su ga nagrade s nacionalnim predznakom, članstvo u naconalnim institucijama. Uprkos tome, on je iznad i izvan sistema i institucija. Velike je nemoguće udružiti u udruženja. Veliki su izvan, a u svemu. Pjesnik koji nosi bremena svog i prethodnih vremena, jezik, tradiciju, budućnost, ne može ući na vrata svoga vremena. Njemu je mjesto izvan, odakle sagledava horizonte, posmatra sve, da bi sve iskazao. Carstvo za odabrane, dalekovide, hrabre i odvažne.
Gudelj je pjesnik takvoga formata. A takvima je tijesno u svom vremenu, u svojoj domovini. Takvi zbore u ime svih, pripadaju svijetu.
Tinov kamen na studencu puca od žeđi, bude se Makovi spavači. Antej vezan za zemlju iz koje crpi snagu i nadahnuće. Na njegova usta govore tisuće usta, glasovi od postanja.
Bonus video:
