Velimir Visković, pisac, književni kritičar i leksikograf (1951), nedavno je objavio memoarsko-autobiografsku knjigu “O drugima, o sebi” kroz koju defiluju neka od najintrigantnijih imena hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća: Miroslav Krleža, Igor Mandić, Slobodan Šnjader, Stanko Lasić, Mani Gotovac, Dubravka Ugrešić… To je knjiga literarnih zapisa, a ne istoriografsko svjedočenje, čak i kad citira neke dokumente. Izdavač je Ljevak.
Visković je uređivao više književnih časopisa; bio je utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatskog društva pisaca (2002-2011), u tri mandata potpredsjednik Hrvatskog centra PEN-a. Predavao je kao vanjski predavač na brojnim Fakultetima. Napisao je mnogobrojne predgovore i priredio knjige hrvatskih pisaca; bio je glavni urednik hrvatskog izdanja izabranih djela Iva Andrića, od 2000. godine glavni je urednik novog izdanja sabranih djela Miroslava Krleže. Kao vanjski urednik radio je u više izdavačkih kuća; trenutno u Profilu uređuje biblioteku “Velimir Visković bira za vas”.
Bio je stalni kritičar i kolumnist vodećih hrvatskih i jugoslavenskih novina i magazina: Vjesnik, Danas, Oko, NIN, Politika, Vijenac, Feral Tribune, Aktual i dr. Autor je knjiga “Mlada proza”, “Pozicija kritičara”, “Pripovjedačko djelo Slavka Kolara”, “Umijeće pripovijedanja”, “Sukob na ljevici”, “Krležološki fragmenti”, “U sjeni FAK-a”, “Rat za enciklopediju” te antologiju “Nova hrvatska proza”. Za Art Vijesti je iz Zagreba govorio o knjizi “O drugima, o sebi”.
U mnogim djelima svjetske književnosti sve je prisutniji autobiografski diskurs. Šta je Vas najviše motivisalo da u tom trendu napišete knjigu “O drugima, o sebi”?
- Autobiografizam je snažno prisutan u suvremenoj književnosti u svijetu, ali i u ex-jugoslavenskim krajevima. Tzv. žensko pismo je velikim dijelom zasnovano na preispitivanju vlastitoga ženskog iskustva, osobito unutarobiteljskih odnosa, vrlo često ne u idiličnom kontekstu. Norvežanin Knausgård ustoličio je radikalni autobiografizam kao svoju pripovjedačku metodu. Njegova šestosveščana “Moja borba” doživjela je veliku popularnost i kod nas. Ali i Danilo Kiš u svojim ranim knjigama dosta je sklon bavljenju biografijom svoga oca, a i svojom dakako. On i Mirko Kovač dosta su još prije četrdesetak godina pisali o dokumentarizmu u književnosti, koji je podrazumijevao i upotrebu dokumenata i građe iz vlastitog života u književnom radu.
Zapravo, od samih početaka, a osobito pojavom građanskog društva i ustoličenjem romana kao dominantnog žanra, autobiografija je važan izvor, vjerojatno najbitniji u književnom radu, ponaosob proznih pisaca. Naravno, osobni doživljaji često su mimikrirani izmišljenim imenima ili prilagođeni žanrovskim obrascima, ali zasigurno su temelj pisanja.
Međutim, ja nisam pisao autobiografski roman poput Knausgårda, moja je knjiga standardno memoarsko-autobiografska. Potaknulo me na pisanje to što sam godinama bio urednik edicije autobiografija u zagrebačkom Profilu; nagovorio sam neke poznate pisce da napišu svoje autobiografije, u slučajevima Igora Mandića I Mani Gotovac čak sam ih usmjeravao, govorio im što bih ja volio čitati u njihovim biografijama. Razgovarali smo katkad satima o njihovim životima, bile su to prave psihoanalitičke seanse, tražili smo epizode koje su literarno upečatljiive. Čitao sam potom dio po dio tekstova koje su oni napisali, komentirao s njima i potom dogovarao nova poglavlja. Naravno da me sve vrijeme golicalo da li bih po uputstvima koja sam davao njima i sam mogao nešto zanimljivo napisati. Kad sam se primakao sedamdesetoj i u mojem se životu nakupilo svakojakih događaja i doživljaja, važnih ljudi, trebalo je samo usuditi se i vidjeti mogu li ja o tome pripovijedati tako da to bude zanimljivo potencijalnim čitateljima.
Koliko bi čovjek mogao spoznati samoga sebe ako bi živio sam bez kontakta sa drugim ljudima? Zapravo, kako čovjek može najbolje spoznati sebe?
- Ideja je moje knjige da se autobiografija zrcali u mojem odnosu s drugima. Svaki je čovjek društveno biće, a ja sam cijeli život imao sreću da sam bio okružen velikim umjetnicima i zanimljivim ljudima. Recimo, odmah nakon studija zaposlio sam se u Leksikografskom zavodu, Krleža mi je bio direktor. Ne pretendiram na to da sam ja imao neku važnu ulogu u njegovu životu, ali on u mojem zasigurno jest; u ovoj knjizi govorim o tome kako sam ga ja doživljavao, kako se njegova prisutnost reflektirala u mojem životu. Naravno, odnos s drugim akterima ove autobiografije bit će ravnopravniji. S njima sam često bio u prijateljskom odnosu, premda ne uvijek idiličnom, recimo, u odnosima sa Slobodanom Šnajderom i Nedjeljkom Fabrijom bilo je uspona i padova. Ideja je ove knjige da sebe prepoznajemo ponajbolje u susretu s drugima. Zato i naslov “O sebi, o drugima”. Iako mi mnogi kažu kako im je bolji radni naslov pod kojim je knjiga prvotno najavljivana - “Sentimentalna arheologija”.
U svojoj knjizi govorite o nizu poznatih pisaca s kojima ste se susretali u svojem životu. U ovoj knjizi, u poglavlju o Mandiću, pišete kako ste se puno družili sa srpskim piscima, o kojima ste i pisali kritike i eseje, ali u knjizi ne donosite posebne tekstove o njima. Namjeravate li nastaviti s pisanjem autobiografije i popuniti te praznine? Možemo li očekivati nastavak ove knjige?
- Osnovu knjige čine zapisi o mrtvim prijateljima, ne zato da bih bio slobodan da razotkrivam njihove velike tajne, koje bi oni sami pokušavali sakriti. Svi su tekstovi pisani afirmativno, s ljubavlju, vjerujem da bi se svidjeli i mojim preminulim prijateljima (Igor Mandić, Mani Gotovac, Nedjeljko Fabrio, Tonko Maroević, Kruno Pranjić, Nikola Batušić). Problem je ako pišete o nekome tko nije završio svoj životni i radni vijek, možete doživjeti i neugodna iznenađenja. Poklonite nekome povjerenje, a on vas razočara, ne nužno pisanjem, već nekim javnim činom. Događaju se ljudima ti vratolomni obrati. Zbog toga nerado pišem i predgovore knjigama živih pisaca. Nikad ne znate u što će se vaš pisac izvrgnuti.
U knjizi ipak imam i nekoliko zapisa o živućim piscima (Slobodan Šnajder, Slavenka Drakulić, Gojko Tešić, Milko Valent). To su zapisi pisani za simpozije o sedamdesetoj godišnjici njihovih života, činilo mi se da su dovoljno kvalitetno pisani I zanimljivi da bi šteta bila da ih izostavim. Dakako, tu je i uvodni zapis o Krleži, u kojem dajem sliku starog Leksikografskog zavoda i njegovih znamenitih urednika, potom zapis o mojoj generaciji pisaca, tzv. borhesovaca, s kojima sam literarno stasao, to je tekst o mojem stasanju, o literarnoj mladosti i Zagrebu iz sedamdesetih.
Naravno, dobro ste zaključili da pišem nastavak, još ne znam hoće li se zvati “O drugima, o sebi”, knjiga druga, ili će imati drugačiji naslov. Već sam napisao tekstove o Arsenu Dediću i Viktoru Žmegaču. Planiram pisati i o Stanku Lasiću, Saši Flakeru, možda i Zdenku Škrebu. Imam jedan kraći nekrološki zapis o svojem najboljem prijatelju, prerano preminulom Zoranu Kravaru, najpametnijem i najobrazovanijem intelektualcu moje generacije.
Svakako ću donijeti zapise o Mirku Kovaču i Danilu Kišu s kojima sam se dosta družio i pisao o njima. Volio bih imati i tekst o Borislavu Pekiću, o kojemu sam puno pisao, ali se nisam imao prilike učestalije družiti, svega nekoliko lijepih razgovora, jedan uz večeru u Klubu književnika, kad me oduševio svojim humorom, osobito na svoj račun. I jedan zajednički izlet u Lukovdol, Gorski kotar, kad sam mu kao predsjednik žirija uručio Goranovu nagradu. Kad smo već kod Crnogoraca, vidjet ću imam li dovoljno građe za tekst o slikaru i piscu Dimitriju Popoviću s kojim se intenzivnije družim zadnjih desetak godina. Ovih dana imamo književni kolokvij o njemu, zbog korone kasnimo s obilježavanjem njegova sedamdesetog rođendana.
Ako se čovjek usudi da piše o drugima, da li u tom slučaju daje svoj sud na osnovu svoga poimanja ljudskog morala i života u opštem smislu?
- Hm, nema dobrog pisca bez morala, a morala bez izgrađenog i osviještenog svjetonazora. Meni je bar etička dimenzija djela, pa i svega što radim, izuzetno važna. Ali trudim se da ne pričam previše o moralu, da ne moraliziram. Moralnost tražim prije svega od sebe, od drugih tek u slučaju njihove radikalne amoralnosti. Da biste moralizirali na umjetnički način, morate ipak biti Dostojevski, ne polazi to baš svakome za rukom.
U knjizi “O drugima, o sebi” rekli ste da se životi drugih odražavaju u našim životima, što je shvatljivo i donekle “opipljivo”. Da li je ovo svojevrsna opomena jer se i naši životi, sigurno, odražavaju na tuđe živote?
- Naravno, drugi utječu na nas, mi na druge. Pisac, uostalom, na temelju činjenica, vlastite pronicljivosti, tuđih iskaza, pa i imaginacije može govoriti o tome kako se njegov lik odražava u svijesti drugih. Ja sam, naravno, u svojoj knjizi govorio prije svega o tome kako sam ja doživljavao druge, ali tu uvijek prijeti opasnost od japajakanja, od pretjerane egomanije. Stoga sam povremeno pokušavao uskočiti i u kožu drugoga, osobito kad sam govorio o nekim sukobima i polemikama. Dakako, potreban je velik psihički napor, jer pisac ima silnu potrebu da dokaže kako je uvijek bio u pravu, ali dobro je da to nadvlada, bilo autoironijom (kao što je to genijalno umio Pekić, ili u šansoni Dedić), bilo razumijevanjem pozicije Drugoga. Trudio sam se da pišući izbjegnem egomaniju, da budem autoironičan, boreći se pritom stalno sa svojim nemalim Egom, nadam se da to i čitatelji zamjećuju.
Vaša knjiga “Rat za Enciklopediju” je proistekla iz polemika mnogih pisaca polemičara sa ex-Yu prostora koju ste vi poveli povodom “Hrvatske književne enciklopedije”. Polemika je najviše bila usmjerena protiv Jergovića i Bogišića, zašto?
- Ta moja knjiga nastala je po uzoru na Krležin “Moj obračun s njima” i “Dijalektički antibarbarus”, odnosno, po modelu na Kišev “Čas anatomije”. Nije pisana da bih naškodio Jergoviću i Bogišiću, već da bih zaštitio svoj enciklopedijski projekt na kojemu sam godinama radio - “Hrvatsku književnu enciklopediju”. Praktično od svojeg dolaska u Leksikografski zavod sredinom sedamdesetih radio sam na razradi ideje o velikoj enciklopediji hrvatske književnosti.
Općih enciklopedija svjetske književnosti ima dosta u svijetu. Ima i biografskih leksikona nacionalne književnosti. Međutim, ja sam zamislio nacionalnu enciklopediju koja bi donijela biografije svih važnijih hrvatskih pisaca i prevodilaca, članke o važnijim djelima, o svim stilskim razdobljima, o žanrovima, o časopisima, o institucijama važnim za hrvatsku književnost, o književnom vezama hrvatske i drugih nacionalnih književnosti (imamo tako i obiman članak o crnogorsko-hrvatskim književnim vezama) i dr. Nakon promjene vlasti 2000. godine stvoreni su uvjeti da pokrenemo tu enciklopediju. Oformio sam tim u kojem je uz mene bio zamjenik glavnog urednika Zoran Kravar te pomoćnica glavnog urednika Vesna Radaković Vinchierutti, urednica Jasna Bašić, urednici Marko Grčić, Tomislav Šakić, Ana Diklić i još oko 300 tekstopisaca, zapravo cijela kroatistička književnoznanstvena krema.
Međutim, vremenom je u ravnatelju Bogišiću proradila surevnjivost i zavist prema tako ambicioznom projektu (možda i jer on nije bio uključen u njega, a bio je moj važan suradnik na Krležijani). Nagovorio je našega glavnog ravnatelja Tomislava Ladana da zaustavi projekt, iako je već bilo napisano dvije trećine članaka. Doslovno je zatraženo od nas da zaustavimo taj “preambiciozni” projekt enciklopedije, da sve napisano “bacimo kroz prozor” i kompiliramo iz postojećih zavodskih edicija “književni leksikončić”. Suočen s tom katastrofalnom odlukom koja je poništavala sav moj i Kravarov trud, trud svih tristo suradnika, odlučio sam da zaigram “va bank”: idemo u javnu polemiku u kojoj ćemo objasniti javnosti kakvu enciklopediju radimo i što će ona značiti hrvatskoj kulturi.
Napisao sam otvoreno pismo premijeru, jer on izravno postavlja glavnog ravnatelja. Nisam očekivao da će premijer smijeniti upravu, ali znao sam da će uključivanje najviše političke instance dati polemici medijsku atraktivnost. Osigurao sam čvrstu podršku cijele redakcije, najvažnijih suradnika (Lasić, Flaker, Zlatar, Bošković-Stulli I dr.). Imao sam i podršku svih medija osim Jutarnjeg lista. Sve nacionalne televizije izvještavale su o polemici u glavnim vijestima, snimale jednosatne kontakt emisije, svi su tražili moje intervjue i izjave. Naposljetku se oglasio i premijer uzevši u zaštitu dvojicu ravnatelja, ali postavivši im i zahtjev da književna enciklopedija bude sačuvana u zamišljenom obliku.
Za mene je to bilo dovoljno, zapravo pobjeda; doista, prva dva sveska velike književne enciklopedije pojavit će se 2010. godine u onom obliku u kojemu sam je inicijalno zamislio.
U osnovi, radilo se tu o mojem sukobu s Bogišićem i Ladanom; Jergović se tu našao nepozvan jer je totalni diletant kad je riječ o enciklopedijama. Ali šurjak je Bogišićev pa je iskoristio svoju povlaštenu poziciju u Jutarnjem listu.
A knjiga “Rat za enciklopediju” izišla je naknadno rekapitulirajući uzroke i tok polemike; uostalom, u doba polemike rekao sam Bogišiću kako bih bio najsretniji čovjek na svijetu kad bih mu na promociji zahvalio što je pružao podršku projektu, da ću u suprotnom morati napisati knjigu o tome kako smo onemogućivani u radu.
Svi veliki umjetnici (slikari, muzičari pa i pisci) bez obzira iz kojeg naroda potiču, pripadaju svim ljudima, svim narodima...
- Ima teoretičara koji se bave transnacionalnom dimenzijom književnosti, smatraju vrijednim samo ono što nadilazi odrednice nacionalnoga. Ja smatram da je svaki veliki pisac doista nadrastao svoju sredinu i svoju naciju, obraća se i ljudima drugih nacionalnosti, čak i ljudima koji pripadaju različitim vjerama. Uostalom zato čitamo pisce koji su nastali u drugim jezicima, u drugim nacionalnim kulturama. Zato je moguće prevođenje književnosti. Dobro, pritom se, osobito u poeziji, ponešto izgubi na jezičnoj ekspresiji i eufoniji, ali prevođenje je moguće. Ako je prevodilac kreativan, to može biti i sjajno!
Vi ste jednom prilikom rekli da je veliki Miroslav Krleža i srpski pisac. Rekli ste istinu, ali ipak, bilo je i neslaganja. Kako to tumačite?
- Da, svojedobno sam rekao u beogradskom Vremenu kako je Krleža imao jaku recepciju u Srbiji, tu su mu izlazile knjige, igrane s uspjehom brojne predstave, izdavao je tu časopis Danas, imao među piscima brojne prijatelje pa I nasljedovatelje. Taj utjecaj traje i do danas, još mu igraju predstave, a taj intervju sam dao u trenutku kad se u Kulturnom centru Beograda održavao višetjedni Festival Miroslava Krleže. Na isti bi se način figurativno moglo reći da je Danilo Kiš i hrvatski pisac. Omiljen je i vrlo utjecajan među hrvatskim piscima, posebno tzv. kvorumašima.
Urednicima se ta moja teza očito dopala pa su u samom naslovu istaknuli “Miroslav Krleža je srpski pisac”. Zbog toga me u Zagrebu napao Slobodan P. Novak da, eto, prodajem Krležu Srbima. Besmislica, naravno da je Krleža prije svega hrvatski pisac, ali nemoguće je pisati srpsku kulturnu historiju a da se eliminira utjecaj Hrvata - Krleže.
Pa i veliki Njegoš je ukorijenjen u hrvatsku kulturu, bez njega sigurno ne bi bilo Mažuranićeve “Smrti Smail-age Ćengića”, a i danas je prisutan prije svega preko likovnih i književnih interpretacija Dimitrija Popovića te Maroevićeve interpretacije “Luče mikrokozme”.
U slučajevima pisaca koji pišu bliskim jezičnim standardima zasnovanim na novoštokavskom ima niz primjera dvojne, čak i trojne, pripadnosti. Nekima možda smeta ta bliskost, meni ne!
Kako posmatrate današnju književnost na ex-Yu prostorima? Ima li antologijskih djela?
- Eh, još osamdesetih sam kao stalni kritičar zagrebačkog magazina Danas gotovo podjednako pratio književna djela koja su izlazila na cijelom području novoštokavštine. Mislio sam da ću to nastaviti i nakon raspada Jugoslavije, ali odustao sam od tog prvotnog nauma. Ponajprije, bile su pokidane kulturne veze, knjige iz susjedstva nisu dolazile u knjižare, a ja više nisam pisao kritiku, odnosno pisao sam samo povremeno. Čitao sam ono što je objavljeno iz drugih jugoslavenskih književnosti u Durieauxu i biblioteci Feral. Onda sam 2002. godine postao urednik časopisa Sarajevske sveske u kojem smo objavljivali pisce iz cijele ex-Jugoslavije. Stekao sam tu nešto bolji uvid u aktualnu produkciju iako smo mi preferirali zrelije vrhunske pisce, afirmirane još u doba Jugoslavije. Kao urednik u Konzoru i Profilu objavio sam knjige Drage Jančara, Borisa A. Novaka, Aleša Debeljaka, Dževada Karahasana, Dragana Velikića, Mihajla Pantića. Žao mi je što nisam objavio svoje stare prijatelje Davida Albaharija i Radoslava Petkovića, a planirao sam. Od crnogorskih pisaca čitao sam i cijenim A. Nikolaidisa, Ognjena Spahića, Balšu Brkovića, Pavla Goranovića, ali ispričavam se, sigurno postoje i dobri pisci koje nisam čitao.
Dobar ste poznavalac Crne Gore i Crnogoraca, pa vas moram pitati: šta po Vašem mišljenju najviše koči Crnu Goru da malo brže i odlučnije krene u Evropu?
- Ajme, nisam ja neki baš dobar poznavatelj Crne Gore. Meni je to prelijepa zemlja, koju promatram naivnim i znatiželjnim očima i otvorena srca, ali i sve više upoznajem. Zemlja je to ponosnih i lijepih ljudi.
A što joj nedostaje? Čini mi se, vladavina prava prije svega. Političke su stranke penetrirale u sve pore društvenog života i bez stranačke legitimacije nemoguće je opstati i graditi nezavisnu znanstvenu ili umjetničku karijeru. Vjerojatno i pokrenuti biznis. O krupnom kriminalu, po kojem je Crna Gora svjetski poznata, ne bih uopće govorio.
Bonus video:
