Lego ergo sum (Čitam, dakle jesam) je moto drugog Jesenjeg sajma knjiga “Anderva book”, koji je u organizaciji JU Narodna biblioteka “Njegoš” održan u Nikšiću od 23. do 27. septembra.
Slogan po mjeri portugalskog pisca Afonsa Kruza, gosta sajma koji je u društvu prevoditeljke Vesne Vidaković predstavio romane “Cvijeće” i “Kokoškina lutka”. Za Kruza je čitanje književnih djela takva posebnost s kojom se ništa ne može mjeriti i zahvaljujući toj njegovoj čitalačkoj pasiji nastali su romani “Knjige koje su progutale mog oca”, “Isus Hristos je pio pivo”, “Kuda idu kišobrani”, “Kokoškina lutka”, “Ni svi kitovi ne lete”, “Knjiga godine”, “Cvijeće”...
Vesna Vidaković pomogla je i da Kruz, pisac knjiga za djecu i odrasle, ilustrator, fotograf, autor animiranih filmova, član bluz grupe “The Soaked Lamb”, svjetski putnik, sa čitaocima “Vijesti” podijeli razmišljanja o tome zašto je prošlost važna, koliko je Korto Malteze uticao na njegov život, kako nam to umjetnost pomaže da damo smisao stvarnosti, koliko je bitno čitati sa lica ljudi...
Kruz je studije pohađao na Umjetničkoj školi “Antonio Arojo”, Lisabonskom fakultetu likovnih umjetnosti i Institutu za likovne umjetnosti na Madeiri. Sa 37 godina objavio je prvi roman “Tijelo božje: avanture Konrada Fortesa i Lole Benites”, a godinu kasnije je za “Knjige koje su progutale mog oca” dobio prestižnu književnu nagradu “Marija Rosa Kolaso”. Nagradu Evropske unije za književnost dobio je 2012. godine za djelo “Kokoškina lutka”, a iste godine lisabonski “Tajm-aut”, kao i čitaoci lista “Publiko”, proglasili su roman “Isus Hristos je pio pivo” najboljim u 2012. godini. Za roman “Kuda idu kišobrani” dobio je nagradu portugalskog Udruženja autora u kategoriji za književnost, dok je knjiga “Kapital” nagrađena portugalskom nacionalnom nagradom za ilustraciju. Autor je mjesečne kolumne u časopisu za književnost, umjetnost i ideje “Žornal de letras”.
Obišli ste više od 60 zemalja. Koliko čovjek upoznajući druge narode, kulturu, tradiciju, upoznaje sebe?
Smatram da je jako važno upoznati druge kulture, biti u dodiru s drugačijim načinom življenja, ali ne smatram da putovanje mora da bude nužan način da se riješi problem nedostatka konekcije. Mnogo puta su putovanja načini da razbijemo određene predrasude i da shvatimo da taj drugi nije onakav kakvim smo ga zamišljali. Ali, dešava se da mnogi ljudi putuju da bi potkrijepili svoje predrasude. Put ima smisla ako mi, u trenutku kada izađemo iz kuće, imamo određeno stanje duha. Svako iskustvo nam na kraju pomogne da dobijemo nešto što će nam dodatno omogućiti da sebe što bolje upoznamo. Ono što nam putovanja pružaju nije samo da upoznajemo drugoga zato što se dislocirao s jednog mjesta na drugo, već je to i način da posmatramo društvo u kojem živimo iz jedne druge perspektive.
Kada doživimo drugačiji način življenja, upoznamo drugu kulturu, tradiciju, onda postajemo svjesni društva u kome živimo. Do jednog određenog trenutka bio sam uvjeren da je Portugal zemlja koja ima dosta proslava, kao jedan vid Brazila u Evropi. Ali Španci su, na primjer, mnogo neposredniji od Portugalaca i imaju mnogo veću vezu s proslavama i fiestama. Međutim, nije uvijek potrebno otputovati da bi se to shvatilo. To sam u jednom slučaju otkrio preko šampona koji su moja djeca koristila. Na španskom je pisalo - nemoj više plakati, a na portugalskom - ne izaziva suze. U Portugalu je to obraćanje djelovalo kao da se obraćate djeci u odijelima i kravatama, sve je bilo formalno, dok je kod Španaca primjetan taj neposredniji, prisniji pristup.
Pišete knjige i za odrasle i za djecu. Da li je lakše ili teže vratiti se u djetinjstvo, pronaći ono dijete u sebi, ili zaći u prošlost, pokušati odgonetnuti sjećanja?
Jedan pisac je rekao: da bi bio dobar romanopisac, dovoljno je imati djetinjstvo. Taj period je vrlo oblikujući i vrlo često nam knjige koje smo čitali kad smo bili djeca kasnije postanu kao putokaz, sudbina. Nedavno sam čitao esej u kome stoji da kada otvorimo knjigu u djetinjstvu, to je kao da smo otvorili svoju budućnost. Tokom čitanja intervjua u toj knjizi shvatio sam da je Hugo Prat imao ogromni uticaj na mene.
Nikada nijesam bio svjestan kako je Korto Malteze na mene uticao, ali evo i ja nosim minđušu u uhu, iako nijesam moreplovac često nosim kaput koji podsjeća na mornara, zemlje po kojima sam putovao negdje se poklapaju s tom putanjom Korta Malteza. Kada pišem, nevezano da li za odrasle ili djecu, ne razmišljam u tom trenutku o publici, i ko će to da čita. Ponekad se prosto desi da tu ideju mogu da čitaju i djeca i odrasli. Mislim da je dobra književnost za djecu ona koja će da zainteresuje čitaoce svih starosnih dobi. Za razliku od nje, književnost za odrasle isključuje djecu kao čitaoce.
Pisac ste, ilustrator, bavite se fotografijom, animiranim filmom, član ste bluz benda. Gdje se najkomotnije osjećate, a gdje vas ima najviše?
Umjetnosti koje me prate još od djetinjstva su crtanje, čitanje i fotografija, jer su se i otac i djed bavili fotografijom. Poslije sam izučavao fotografiju, studio na Lijepim umjetnostima i taj vizuelni dio se ostvario kroz to formalno obrazovanje.
Onaj čitalac koji sam bio još od djetinjstva se u nekom trenutku pretvorio u pisca. Tu provodim puno vremena, ali ne u stalnom pisanju, nego u čitanju. Čitam i prosto se nekad desi da pisanje izroni iz tog čitanja, ali ne obavezujem sebe na pisanje. Ne želim da mi pisanje bude obaveza. To je nešto što radim s uživanjem i to nastaje iz nečega što radim s još većim uživanjem, a to je čitanje.
U jednom intervjuu ste rekli da Vaša kulturološka nacionalnost odavno nije samo Portugal, već da su to i Šiko Buarke, Dostojevski, Simona Vejl, Pavić, Virdžinija Vulf, Ćavela Vargas... Koliko Vam je ta raznolika kulturološka domovina pomogla da izgradite svoj stil?
Sve što me je u kulturološkom smislu oblikovalo, važno je za ovo što pišem. Mislim da je danas, mnogo više nego ranije, naša kultura globalna i sada svemu imamo mnogo veći pristup nego ranije. To se dešava skoro na svim nivoima. Kada krenemo da jedemo gotovo sve ono što je na stolu u tom trenutku nije iz naše zemlje. Tako je i sa muzikom i sa čitanjem.
Posljedica ovoga je da anglosaksonska kultura ima hegemoniju nad svim ostalim kulturama, jer je engleski jezik postao ta lingua franca, tako da najviše imamo pristup onome što dolazi s engleskog govornog područja, a mnogo manje nam je dostupna književnost nekog drugog jezika. To je problem koji se teško može razriješiti. Tako je, na primjer, moja knjiga trebalo da bude objavljena u Jermeniji, ali mi je izdavač javio da se to ipak neće dogoditi jer je prevoditeljka ostala u drugom stanju, a bila je jedina prevoditeljka za portugalski jezik. Za engleski jezik nikada ne bi postojao taj problem.
Koliko nam sadašnjost može biti svijetla ako zaboravimo prošlost, a opet ima li nade za budućnost ako nam prošlost stalno kuca na vrata?
Optimističan sam po pitanju budućnosti. Istorija ima svoje oscilacije, ali uvijek se drži nekog uzlaznog kursa. Dobro je da se upliće prošlost, jer smatram da je važno da nikada ne zaboravimo prošlost i da je iskoristimo kako bismo kreirali budućnost, zapravo da ponovo osmislimo tu prošlost da bismo stvorili jedno mjesto u budućnosti. Ako dobro razmislimo, mi dobar dio vremena provodimo u našoj prošlosti - nebitno da li je riječ o prošlosti od prije nekoliko godina, ili juče, ali mi dobar dio vremena provodimo okrenuti ka njoj.
Naš mozak troši 20 odsto energije i mi sebi dopuštamo taj luksuz da tih 20 odsto energije koje nam uzima mozak, dobar dio toga koristimo da razmišljamo o prošlosti koja ne može da se promijeni. Kada razmišljamo o budućnosti, to u biološkom smislu ima smisla jer mi tako pravimo planove i projekcije u kom smjeru da idemo, šta da radimo. Međutim, ima smisla i da se vratimo u prošlost da bismo imali neka utvrđena sjećanja o stvarima koje su se zbile, da ih ne bismo zaboravili.
Kad razmišljamo o prošlosti, ne vraćamo se u nju da bismo utvrdili to što nam se desilo, nego većinom da bismo mijenjali ono što se desilo. Uvijek razmišljamo u perspektivi - da nijesam ovo ovako uradio, da sam samo ovako rekao... To može biti korisno, jer mi u stvari tu pronalazimo rješenja za nešto što se dogodilo, tako da kada nam se ponovo desi neka slična situacija mi već imamo rješenje za to. To služi i na individualnom planu, kada razmišljamo, npr. ako mi sljedeći put kolega tako kaže, ja ću tako odreagovati, ali i na planu društva - ako nam se sljedeći put ponovo desi diktatura, mi ćemo tako i tako reagovati.
U romanu “Cvijeće”, pripovjedač ističe da nema potrebe čitati novine jer su “vijesti istaknute na ljudskim licima”. Koliko čitate s lica drugih?
Možemo da uspijemo da pročitamo stanje duha jednog određenog društva na osnovu posmatranja ljudi, budući da je lice metafora za jedno društveno ponašanje koje se mnogo puta veoma jasno manifestuje. Npr. kad sam sada bio u Brazilu, u Sao Paolu, nije bilo potrebe da čitam vijesti da vidim šta se promijenilo od mog prethodnog dolaska. Mogao sam da na licima ljudi vidim da jedan takav državnik, kog sada imaju, vodi zemlju. Dovoljno je hodati ulicom i da nam se prikaže to društvo.
Istina, veoma kratko ste u Crnoj Gori, tačnije u Nikšiću, ali da li ste i šta ste pročitali na licima građana Crne Gore?
Nedavno sam bio u Panami i sada u Crnoj Gori, a ni jednu ni drugu zemlju ranije nijesam posjetio. Panama takođe ima malo stanovnika, nešto malo više nego Crna Gora. Očekivao sam da su stanovnici Paname ljubazni, kao recimo Kolumbijci koji su nevjerovatno ljubazni i dragi. Ali, u Panami su bili potpuno neljubazni. Do sada imam utisak da su u Crnoj Gori svi jako ljubazni, mada je ljubaznost ili neljubaznost, nešto što nije prirodno. To je jedan vještački produkt koji se formira, tako da u svakoj zemlji, u prvi mah, možemo da imamo taj osjećaj u prvom planu, ali kad se upoznaju ljudi pojedinačno to je onda sve isto - neko je ljubazan, a neko ne.
Nedostatak prevodilaca u Portugalu je sigurno barijera da Vam djela crnogorskih pisaca budu dostupna. Ipak, da li ste upoznati sa crnogorskim i piscima regiona?
Jako je malo stvari u Portugalu prevedeno iz bivše Jugoslavije. Jedan od razloga je što je Portugal zemlja s jako malim tržištem, pa knjige koje su prevedene uglavnom su bestseleri ili je riječ o anglosaksonskoj književnosti. Volim da čitam kada naiđem na pisce iz regiona. Imam na portugalskom Kiša, Zorana Živkovića, Pavića, Iva Andrića, a Selimovića sam uspio da nađem na engleskom. Zoran Živković je imao sreću da ga je izabrala jedna izdavačka kuća koja je dosta uložila u njega i objavila je njegovih pet-šest knjiga tako da je on možda trenutno u Portugalu najprevođeniji pisac s ovih prostora.
Šta novo pripremate i da li je možda Nikšić bio dovoljno inspirativan za Vas, pa za njega bude mjesta u nekom novom romanu?
Veoma je moguće. Moja posljednja dva romana su baš vezana za određena mjesta - jedan za Vijetnam i Kambodžu, a drugi za Berlin. Pišem još neke romane, trenutno sam u procesu pisanja na pola - jedan se dešava u Timoru, Čileu i jedan u Palestini. Veoma moguće da se u nekom novom romanu nađe i nešto odavde. Tako se dobar dio romana “Ni svi kitovi ne lete” zasniva na priči Andrea Kunje, koji je dugo godina bio lektor na Univerzitetu u Beogradu i koji mi je pričao o džez festivalu u Beogradu i o džezu u Jugoslaviji u vrijeme Hladnog rata. To mi je poslužilo kao inspiracija za tu knjigu.
Bonus video:
