Ljudi će morati da se prisjete socijalističkih ideja ljevice, moraće ponovo da čitaju Marksa i da se sjete šta su to ljudska prava a šta je to eksploatacija i, prije ili kasnije, vratiće se socijalizmu i kulturnim i duhovnim vrijednostima. Jer, istorija se, nesumnjivo ponavlja, a neoliberalni kapitalizam koji je uzeo maha očigledno nije dobro rješenje za građanstvo.
To u razgovoru za “Vijesti” poručuje ugledni pozorišni reditelj Egon Savin, uoči podgoričke premijere predstave “Pokojnik” kojim je u Crnogorskom narodnom pozorištu šestog oktobra zvanično otvorena nova pozorišna sezona. Pored važnog događaja kakav je premijera, pa i otvaranje sezone, te stilskog izraza, ova predstava je jedinstvena i po tome što označava “povratak” jednog od najboljih jugoslovenskih komediografa i dramskih pisaca, Branislava Nušića, na scenu crnogorskog teatra, nakon skoro 30 godina.
Izuzetno pronicljiv, mudar i odmjeren reditelj prepoznatljivog dodira, uvijek sa elementima duhovitosti kojom je isprovocirao reakcije i crnogorske publiku, na pravi način je oživio Nušića i njegovog “Pokojnika”. To što je djelo kao stvoreno za današnje prilike i društvo u kojem živimo, bilo u Crnoj Gori, regionu ili svijetu, govori o genijalnosti njegovog autora, poručuje Savin. Ipak, nesumnjivo je da je od posebnog značaja za inscenaciju i promišljen i majstorski rediteljski rukopis, ali i dobar i ujedinjen ansambl predvođen direktorom CNP-a Markom Baćovićem i gostujućim glumcem Bojanom Dimitrijevićem.
O “Pokojniku”, pozorištu, kulturi, vlasti (ma kojoj), neprevaziđenoj Jugoslaviji i mnogo čemu drugome, Egon Savin govori za “Vijesti”.
Nakon 27 godina Branislav Nušić se vratio na scenu nacionalnog teatra Crne Gore. Prije svega, kako je došlo do postavljanja Nušićevog djela i zašto baš “Pokojnik”? A onda, kako vidite tu situaciju što ga toliko nije bilo u teatru kod nas?
Da, to je čudno, ali za mene nije čudno da radim Nušića. Meni je Nušić jedan od omiljenih pisaca, naročito cijenim njegove drame. Ja sam u Jugoslovenskom dramskom pozorištu (JDP), sa priličnim uspjehom radio dramu “Tako je moralo biti”, koja je dugo igrana i osvojila mnoge nagrade. Kasnije sam radio i “Iza božijih leđa”, jednu fenomenalnu socijalnu dramu koju smo nazvali “Palilulski roman”. Ona se igrala u Beogradskom dramskom pozorištu, takođe sa velikim uspjehom, a onda sam prije nekoliko godina radio i možda najpoznatiju dramu Branislava Nušića “Pučina”, u JDP-u, koja se i danas igra sa velikim uspjehom. To je jedna od omiljenih, kultnih predstava JDP-a. Tako da, želja da radim “Pokojnika” se podrazumijeva, iz mog afiniteta prema tom veličanstvenom piscu.
Komad “Pokojnik” je nešto krajnje ekskluzivno. Naime, Nušić je pred kraj svog živoga odlučio da napravi komad bez ikakve autocezure. Vi znate da je Nušić kao mladić dopao zatvora zbog svojih satiričko kritičkih tekstova o srpskoj dinastiji. Cijelog svog života je bio prilično oprezan šta će i u kolikoj mjeri izložiti svojoj satiričkoj oštrici. Naravno, njegove komedije su nešto drugo, jer je smijeh i ubojito oružje i jedna relaksacija za publiku, jer sve što se okreće na šalu nije toliko društveno opasno i provokativno. Poznata je anegdota da je u par navrata nudio pozorištima komad “Sumnjivo lice”, koji je napisao još kao mlad pisac, ali je “Sumnjivo lice” uvijek završavalo u fioci upravnika i nije prikazivano. Poslije 30 godina Nušić sâm dolazi na čelo Narodnog pozorišta u Beogradu i takođe svoje sopstveno djelo stavlja u fioku i ne igra ga. “Sumnjivo lice” je ugledalo svjetlo dana mnogo kasnije, dok ta oštrica na određeni način nije otupila. Ovo je samo uvod da kažem da je “Pokojnik” djelo koje je on pisao pred smrt. Znao je da nije dobro, već je preživio jedan srčani napad i bio je svjestan da neće više biti dugog vijeka i napravio je komad bez dlake na jeziku. To je možda najžešća društvena kritika u formi jedne groteske, jednog komedijskog žanra sa jakim dramskim elementima. Zato se radujem “Pokojniku”, jer je to kruna Nušićevog rada, a i ja ću time završiti cijeli taj ciklus režije Nušićevih drama, peta po redu.
Kako je došlo do saradnje sa crnogorskim koproducentima, znamo da ste u CNP-u i ranije često bili prisutni?
Zašto sam se opredijelio da to bude baš ovdje? Rekao bih da ja već imam određeno trajanje u Crnogorskom narodnom pozorištu, od 1999. godine ovo je šesta moja režija i sve su bile vrlo uspješne predstave. Prva je bila “Zločin i kazna” Dostojevskog, zatim je bio “Oblomov”, pa “Elektra”, “Nigdje nikog nemam” i “Ženidba”, a sada je tu i “Pokojnik”. Više nego zadovoljan sam time i zaista se u Podgorici osjećam dobro, kao kod svoje kuće, možda čak i bolje, jer sam ovdje napravio isključivo uspjehe, pa se čovjek u toj sredini osjeća naročito dobro.
Što se tiče “Pokojnika”, imao sam odličnu podjelu u Crnogorskom narodnom pozorištu, a ideja da se igra “Pokojnik” je prosto došla iz moje želje i potrebe da uradim i tu Nušićevu dramu. Nema nikakvih spoljašnjih podsticaja, kako bi neko mislio. Nušić je uvijek aktuelan, ali o tom potom. Marko Baćović koji je došao za upravnika CNP-a je moj dugogodišnji prijatelj i saradnik, mi smo mnogo predstava u Beogradu radili zajedno. Kada smo razgovarali o tome da dođem ponovo da radim ovdje nabacio sam ideju “Pokojnika”. Nušić koristi jezik građanskog Beograda, kao i toponime, radnja se događa tamo, a u neophodnosti da se komad prevede na crnogorski jezik, to jest da se uvede ijekavica, došli smo do zaključka da i mjesto radnje treba da bude Podgorica, u vrijeme kada je komad i napisan, pred Drugi svjetski rat, 1928-1930. Ispostavilo se da Nušić, kao i svi veliki pisci, zvuči potpuno autentično i na crnogorskom. Nevjerovatno je koliko su te tipologije koje je on napisao vječne. To su tipologije malog balkanskog čovjeka, ljudi sa vlasti i od vlasti. To se ispostavilo da nije eksperiment nego da je od samog starta veoma uspješno, još od čitaćih proba. Čitanje “Pokojnika” na crnogorskom je zvučalo fantastično.
Nakon premijere u Tivtu i sada u Podgorici, kako gledate na proces koji je za Vama i koliko je atraktivan ovaj komad?
Proces rada na predstavi je jedan kompleksan proces i čovjek mora biti otvorena za sve probleme na koje nailazi. Često se događa da neke stvari ne funkcionišu, odnosno u rediteljskoj je pretpostavci da neke stvari neće dobro komunicirati, pa čovjek mora da vrši takozvanu adaptaciju djela, prilagođava stvari određenom mentalitetu, određenoj sredini, političkoj situaciji. Ali, opet kažem, ovoga puta to apsolutno nije bilo potrebno. Nema nikakve razlike između tipologija mentaliteta, društvene situacije u Beogradu ili Podgorici, pred Drugi svjetski rat, tako i danas. Vjerovatno je tako bilo uvijek. Ljudska priroda je nepromjenjiva. Društvene okolnosti, pa i ljudska istorija događaju se nekako u određenim ponavljanjima. Istorija se nekada dogodi kao tragedija, ali se uvijek ponavlja kao farsa. I što se više puta ponavljaju te društvene situacije, time ta farsa prerasta takoreći u lakrdiju.
Publika prepoznaje sebe, Nušić je tu jedinstven autor i pravo je čudo da nije više igran u ovom pozorištu. Jer, kažem, on piše o balkanskom čovjeku i u tom smislu razlike između srpskog i crnogorskog mentaliteta, građanskog društva, apsolutno nema. On je možda najduhoviti dramski pisac kog smo imali u 20. vijeku, a uz Steriju jedini srpski dramski genije. To su dvije veličanstvene pojave i srpskom pozorištu. Ne može čovjek pogriješiti igrajući Nušića. Naravno, potrebno je dosta pozorišnog iskustva, dosta dara, osjećaja za mjeru kada se Nušić igra. Ja sam gledao mnogo neuspješnih predstava rađenih po djelima ovog genija. Obično se dešavalo da su te predstave bez prave rediteljske analize s jedne strane, a sa druge glumci vole da igraju pa onda u tom igranju Nušića vole i da pretjeraju, pogotovo kada osjete smijeh u publici.
Tada sebi daju slobodu da dodaju, nadgrađuju stvari, a to često nijesu duhovitosti od ukusa. Sve to samo znači da je on jedan kompleksan i zahtjevan pisac kojeg treba da igraju najdarovitiji glumci, a mnogo manje provincijska pozorišta, zato što oni ne mogu izaći na kraj sa tim autorom. Teško je izaći na kraj sa Nušićem. Čini se lagan, čini se pjenušav, komunikativan, a zapravo ispod tog sloja su ozbiljni dramski slojevi, jedna ozbiljna analiza mentaliteta, krize društvenih odnosa, naročito odnosa malog čovjeka prema vlasti.
Došli smo do tog odnosa malog čovjeka i vlasti, a onda i korupcije, nepotizma i kriminala... Njegovo djelo ste premjestili iz Beograda u Podgoricu tridesetih godina prošlog vijeka, ali se lako čita i shvata i danas. Da li se i koliko promijenio odnos, principi i sve ono o čemu Nušić govori u “Pokojniku”?
Ništa se nije promijenilo. Ništa se nikada i ne mijenja. Odvajkada su postojali vladari u svim zemljama svijeta, u svim društvima su postojali vladari koji su uz pomoć kriminalaca i ubica uspostavljali i učvršćivali svoju vlast na prljav način, zloupotrebljavali tu svoju mogućnost u cilju ostvarenja svojih ličnih interesa. To imate od antičke Grčke i antičkih tragedija, preko renesansnih tragedija, elizabetanske ere, Šekspira, romantičarske tragedije, do problemskih komada 20. vijeka. Razlike zapravo nikakve i nema i tako možemo doći do zaključka da se istorija zaista ponavlja i da su društveni odnosi nepromjenjivi - počivaju na eksploataciji jednog čovjeka od strane drugog. Postojao je taj jedan zlatni period takozvane ravnopravnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Ja sam imao sreću da živim taj period i kao dijete i kao mladić. Mi smo zaista imali to osjećanje da smo zaista svi isti.
U socijalnom smislu nije bilo nekih velikih razlika. Vrlo brzo se desilo, već negdje početkom sedamdesetih godina su se počela dešavati neka socijalna raslojavanja, onda i nemiri, a pritom i upotreba sile od strane vlasti ne bi li se ti nemiri ugušili i nastavilo se sa pređašnjim pogledom na svijet. Život treba prihvatiti takav kakav je. Naravno, tu je pozorište da se svemu tome podsmijava, da se svemu tome ruga, da kod publike izazove sumnju, jer svijet je jedna velika obmana. Pored tog jednog već konvencionalnog, šablonskog odnosa vlasti i podanika, postoje i porodični odnosi koji nijesu nimalo idilični. Imate kod Nušića, od komedija, preko melodrama do problemskih komada, istorijskih komada, ima puno takozvane porodične drame gdje ljudi takoreći svojim najbližima rade o glavi.
To ukazuje na ljudsku prirodu koja je takva kakva je, a pozorište to mora da prikazuje, otkriva, ukazuje, mora da uspostavlja kritički odnos prema stvarnosti. To je ta aktuelnost teatra, to je i razlog da se i “Pokojnik” igra bezbroj puta, kao i mnogi drugi komadi koji satiričkoj oštrici izlažu stvarnost u kojoj živimo. U tom smislu, ništa danas nije manje aktuelno, možda je čak i još aktuelnije nego što je bilo pred Drugi svjetski rat, Nušićev “Pokojnik” je živ. Velika klasična djela to i čini velikim i klasičnim djelima, to što se ona odnose i na prošlost i na sadašnjost i na budućnost, ne dovode se u pitanje protokom vremena - ona su univerzalna i od toga pozorište i živi.
Postavljanjem određenih komada na scenu, da li nudite Vaše viđenje u vezi sa aktuelnom društvenom situacijom ili stvarate teatar isključivo radi teatra i umjetnosti?
Pa, i jedno i drugo. Pozorište, bar onako kako ga ja shvatam, razumijem i doživljavam, nešto što pretvaram u svoj teatareski rukopis, to je da predstava mora da odigra određenu kulturološku ulogu. Predstava mora da bude, po mom mišljenju, afirmacija tradicije jezika i kulture jednog podneblja. Pozorišna predstava mora da bude ono najbolje što je moguće napraviti na tradiciji jedne sredine i jednog naroda. Prva obaveza jednog pozorišta je obaveza prema tradiciji. Druga, podjednako važna obaveza je obaveza prema živoj publici koja ne zna za prošlost, koju zanima hoće li prepoznati sebe i svoj sopstveni život, svoje bližnje i, na kraju krajeva, samoga sebe. To je takozvana aktuelnost i ona mora da postoji.
Svakako, postoje razni načini putem kojih je moguće tu aktuelnost iskazati i kojim pozorišnim sredstvima. Ja se trudim, ma koji žanr da radim, da pravim duhovite predstave. Druga velika obaveza pozorišta je da bude duhovito, da bude prijemčivo i da bude prepoznatljivo, da bi publika mogla da doživi kao neku vrstu ogledala, da sagleda svoje mane, ali i da se podsmijava samima sebi i svojim bližnjima, naročito vlasti pod kojom obitava. Stvar koja je podjednako važna je i obaveza prema samome sebi. Dakle, pozorište mora da uspijeva da dosegne određeni perfekcionizam. Već duže vremena primjećujem da danas pred publiku izlaze nedovršene predstave, površne, nedomišljene. Izgubila se ljubav prema probama, ljubav prema procesu i ambicija mladih umjetnika da se stvar zaokruži u punom estetskom smislu, u smislu izrađenih detalja. Dobro pozorište je sastavljeno od obilja detalja koji su sa rafinmanom, sa ukusom i velikom vještinom izrađeni. Takvih predstava je malo. Naše predstave sve više su brzoplete, površne i nedomišljene.
Zbog čega?
Zbog duha vremena.
Može li se reći da se pretače taj duh vremena, svakodnevica, ulica, realnost i u pozorište?
Naravno, prvenstveno zato što smo i mi, teatar, dio te svakodnevice. Zato mi i trpimo mnogo u odnosu na situaciju od prije 50 godina. Iako sam bio mali tada, rastao sam u pozorištu, moj tata je bio prvak sarajevske opere i sjećam se sa koliko poštovanja i ljubavi se cijela sredina odnosila prema pozorištu, i prema operi, ozbiljnoj muzici, dramskom stvaralaštvu. Mi smo danas marginalizovani, krajnje marginalizovani, ne samo odsustvom finansijskih sredstava koje su nadležni dužni da preusmjere u pozorište. Toga je sve manje, ali i mediji su doveli do toga da teatar ne bude zanimljiv ni na koji način. Dogode se premijere koje se uopšte ne objave, ne isprate se u medijima. Zaista postoji jedna nebriga nadležnih kada je u pitanju kultura. Mi smo izgubili svoj značaj i svoju važnost, iako je pozorište jedna ljekovita, važna, potrebna, rekao bih i neophodna pojava u svakom savremenom društvu.
Da li nekada i vlast, donosioci odluka na neki način namjerno skrajnu kulturu i umjetnost, pogotovo pozorište, ako uzmemo u obzir da su to možda najslobodniji vidovi izražavanja, bunta, korekcije?
Vi ste upravo napravili razliku između takozvanog problemskog pozorišta i takozvanog zabavnog pozorišta. Ja to zabavno pozorište pežorativno nazivam zabavljačkim teatrom. Mnogo je zabavljačkog teatra u nas, mnogo više nego što bi trebalo da bude, ali ljudi se snalaze, rade male predstave, privatne projekte, gledaju kako da prežive radeći pozorište pa onda rade bilo šta, takoreći rade koješta. Ne bih rekao da se vlast mnogo uznemirava proizvodnjom naših predstava. Ne dira to njih mnogo. Može pozorište malo pojedince da čačne, ubode, formira i učvrsti jedan kritički odnos, ali mislim da danas obični ljudi mnogo gore misle o svojoj vlasti nego što mi u pozorištu to možemo prikazati. Danas zaista postoji javno mnjenje koje je neuništivo.
Kada razgovarate sa ljudima, oni se prije svega žale, nijesu zadovoljni, nešto ozbiljno nije u redu, mnogo je nepravde u ovom svijetu. To se zaista ne odnosi na ovu sredinu ili bilo koju konkretnu, to je nešto univerzalno. Ljudi će ipak morati da se prisjete socijalističkih ideja ljevice, moraće ponovo da čitaju Marksa i da se sjete šta su to ljudska prava a šta je to eksploatacija čovjeka od strane čovjeka, šta je to eksploatacija čovjeka od strane svojih bližnjih. To je marksistički pogled na svijet i on će ponovo doći na dnevni red kada ova neoliberalna, surova, egocentrična, narcisoidna klasa i politika koju oni sprovode počne da jenjava u svijetu. Kad će to biti, to niko ne može znati. Ja vjerujem da plemenitost, da ne kažem ljubav, mora da trijumfuje na kraju. Nije to samo priča o lijepom završetku neke dramske situacije, to je evolucija čovjeka, čovjek će morati da evoluira do sopstvene plemenitosti i da počne na drugi način da brine o svojim bližnjima, o svijetu uopšte, o prirodi, rijekama, drveću, životinjama, a ne da (ih) iskorišćava.
I za kraj, imate li neka očekivanja od daljeg života “Pokojnika” koji, čini mi se, može mnogo postići i u Crnoj Gori, ali i vani?
Reditelj kad završava posao on zaista diže ruke. Svaka predstava ima svoju sudbinu. Mnoge divne predstave su imale nesrećnu sudbinu, rijetko su prikazivane, skrajnute, nekako nijesu imale sreće, a neke predstave divno idu. Ja se nadam da će “Pokojnik” imati sreću da se često prikazuje. Veliki je problem kada predstava nije redovno na repertoaru, kada se obnavlja, glumci zamjenjuju i slično. U tom smislu je moja briga. Što se tiče samog doživljaja, tih briga nemam, jer su one opterećujuće. Ja se ne bavim time koliko je ono što ja pravim u tuđim očima važno i veliko. To je jedna prilično nelagodna pozicija koju gledam da izbjegnem. Ipak, iza svega toga, moram reći, stoji jedno određeno samopouzdanje. Ja ipak na generalnoj probi vidim šta sam napravio, a za “Pokojnika” nemam apsolutno nikakav strah.
Pitanje slobode je pitanje zdravlja
Kako gledate na slobodu kada je i dalje moramo osvajati i šta sloboda za Vas kao stvaraoca, ali i kao čovjeka, znači?
Za mene je pitanje slobode, osvajanja slobode jedno intimno pitanje. Ja mislim da je sloboda neophodna za lično zdravlje, makar u onoj mjeri u kojoj možemo u sopstvenoj koži da se osjećamo dobro. Sloboda je najbolja preventiva za zdrav i normalan život. Biti neslobodan znači živjeti u okovima, živjeti pod pritiskom sopstvenih strahova, pretjeranog opreza, jer koliko god ti strahovi nekada bili opravdani oni su štetni, opasni po naše mentalno i fizičko zdravlje. Osvajanje slobode je jedan dug i uporan proces, ali upravo proces koji čovjeka čini čovjekom. Mislim da život bez slobode nema nikakvu vrijednost. Kad sam bio mali, učeći u školi o narodnim herojima i ljudima koji su žrtvovali život za slobodu, razmišljao sam o tome i uvijek je ta sloboda bila nešto krajnje apstraktno. Kad ste dijete to za vas ima neke dimenzije koje ne možete pojmiti. Sada shvatam da je pitanje slobode pitanje jutra, podneva, pitanje dobrog sna, zadovoljstva, osmijeha, svega onoga što je neophodno za svakodnevni život. Bez toga čovjek uništava i sebe i svoju okolinu. Nesloboda dovodi do strašnih pojava. Rat je jedna od najstrašnijih društvenih pojava koje su posljedica neslobode jednog društva.
Jugoslavija je bila kulturna velesila svijeta
Kao Jugosloven, kako gledate na Jugoslaviju iz današnje perspektive i sve ono što danas važi ili se govori o njoj?
Ja na to ne gledam kao na politički problem. Ja nikada nijesam pripadao nikakvim partijama, dodatno zbog toga na Jugoslaviju gledam krajnje kulturološki. Jugoslavija je bila kulturna velesila. Mi smo bili ucrtani u karti Evrope i svijeta dok smo bili Jugoslavija. Beograd 70-ih godina i Beograd danas su dva različita grada. Mi smo se provincijalizovali. Raspadom Jugoslavije stvorene su male države, male po obimu, površini, a male i po kulturnom značaju. Ja se sjećam jugoslovenskih festivala, imao sam tu privilegiju da budem nagrađivan na tim festivalima... Kakve su to predstave bile, kakvi su to bili fantastični evropski i svjetski dometi pozorišta. Kada se Jugoslavija raspala i kad su se konstituisale ove nove države, pozorište i kultura uopšte nikada više nije dobila na značaju. Sve je banalizovano. Danas su neukus i kič do te mjere prisutni u našoj svakodnevici kao da kulture nikada nije bilo. A bilo ju je i bila i te kako značajna dok je postojala Jugoslavija. Jugoslavija je imala jedan sasvim drugačiji odnos prema kulturi. Mi smo bili srećni što ovdje živimo i što radimo u pozorištu. Imali smo mnogo mogućnosti, ja sam kao student imao priliku da idem za inostranstvo, dobijao pozive i za Evropu i za Ameriku, ali u Jugoslaviji je bilo najbolje. Vidite koliko se to promijenilo. Mladi ljudi danas žude da odu odavde. To je najtužnije od svega. To znači da će se cijeli proces koji je započeo raspadom Jugoslavije neminovno završiti porazom. Trudim se zaista da budem objektivan. Taj proces parcijalizacije, podjela, surevnjivosti, taština, nacionalnog i opšte ideje nacionalizma je poguban, jer je nacionalizam poguban po svako društvo.
Mislite da taj proces nije doveden do kraja?
Gotovo da jeste... Rat je kraj. Mi smo rat doživjeli u procesu raspada Jugoslavije i mislili smo da je to neka nužnost, nužnost izazvana voljom spolja, voljom nekakvih stranih sila, kako to vole da kažu. Međutim, ispostavilo se da zaista postoji određena netrpeljivost i da se ta netrpeljivost njeguje do dan danas, čak ona i raste. Nacionalna netrpeljivost. Proizvodnja mržnje... To je nešto što kako tako, po svaku cijenu treba zaustaviti. Početi o svojim komšijama govoriti dobro, a ne sa mržnjom, zavišću, netrpeljivošću.
U pozorištu se osjećam dobro
S obzirom na Vaše prisustvo u CNP-u, kako vidite ovaj teatar?
Ja donedavno nijesam razlikovao crnogorsko od srpskog, srpsko od hrvatskog, hrvatsko od bosanskog. Znate, ja sam Jugosloven po svom opredjeljenju, jer iako Jugoslavije nema, ja sam još živ. Radio sam gotovo u svim nacionalnim kućama bivše Jugoslavije, kao i vani. Jednostavno se u pozorištu osjećam dobro, gdje god to bilo, a van pozorišta se uvijek osjećam više ili manje nelagodno. Jedan moj veliki uspjeh ovdje u Podgorici je i to što sam, pored nekih pozorišnih uspjeha, stekao i divne prijatelje. Rekao bih da je to možda najdragocjenije, nešto što je rezultat mog rada. Upoznao sam divne ljude i stekao divne prijatelje i to je nešto što me za Podgoricu veže bez obzira koliko vremena ovdje provodim.
Bonus video:
