”Taru, ne onu o kojoj čuješ i o kojoj ti pričaju, već Taru koju vidiš i čiju ljepotu doživiš, nećeš nikada zaboraviti. Jednostavno, ne možeš. Dovoljno je jednom da budeš na njenim obalama, da uroniš u njeno carstvo - kanjon, pa da te omami svojom tajanstvenom i neobjašnjivom ljepotom. I noćima je sanjaš, a poslije svakog sna postaje ti sve nastvarnija, postaje bajka”, zapisao je Miroje Vuković u svojoj najnovijoj knjizi “Tara u mom stanu”.
Upravo Vuković najbolje zna koliko Tara opčini i zavede, koliko “uđe pod kožu” i postane dio tebe. On i Tara neraskidivo su vezani još od njegovog rođenja, tako da u njegovim knjigama često se ne zna ko besjedi - on ili Tara.
Nakon romana “Ja, Tara” koji je napisao 1991. godine, i monografije o Tari, koja je doživjela tri izdanja, riješio je Vuković da još jednu knjigu posveti toj “svjetskoj ljepotici” koja je, zahvaljujući njegovim djelima, “dobila svoju ličnu kartu pa je takva Tara mogla da putuje po svijetu i da stigne tamo gdje ni njen šum ne može da prodre, i preko mora i preko okeana”.
Knjigu “Tara u mom stanu” čini 29 tekstova podijeljenih u dva poglavlja - u prvom su 22, dosad, neobjavljena teksta, a u drugom sedam tekstova od kojih su tri još 1981. godine objavljeni.
”U ovoj gotovo eksplanatornoj, pojašnjavajućoj knjizi Miroja Vukovića susrele su se i ispreplele priče o tri Tare: o rijeci Tari, romanu Tara i ilustrovanoj monografiji o Tari. Te tri priče su o autorovim doživljajima i događajima u vezi sa tim trima Tarama. To su priče o stvarnom i duhovnom zavičaju Miroja Vukovića”, zapisao je recenzent knjige, dr Miloš Kovačević.
Tu je ona četvrta Tara - Tara u Vukovićevom stanu.
”Oko 60 fotografija Tare s izložbe iz Kuslevove kuće preselilo se u stan Miroja Vukovića. Ne samo da je s Tarom proveo djetinjstvo, ne samo da je Taru proživljavao i oslikavao u cijelom svom književno-stvaralačkom životu, ne samo da joj se književno-umjetničkim slikama oduživao za ljepote kojim ga je očaravala - nego je Tara i prstenasto uokvirila njegov život. Rođenjem vezan za Taru, najznačajnijim dijelom svog književno-umjetničkog rada njoj posvećan, sad je eto njom i stvarnosno okružen u vlastitom stanu”, stoji u recenziji.
Kako Kovačević ističe, u najnovijoj knjizi Vukovića opisan je njegov suživot sa Tarom, rijekom bez koje autor ne može, a po svemu sudeći, ni ona ne može bez njega.
Ako se za nekoga može reći da ga je Tara zadužila i da joj se on cijelim životom oduživao, da ga je Tara ljepotom opčinila i da niko, kao on, tu ljepotu nije drugima umjetnički predočavao i prenosio i svojim djelima za budućnost zavještao, to je Miroje Vuković”, zapisao je Kovačević.
Vuković je rođen u Pivi, “na nekih par stotina metara iznad Tare”, i kako je u uvodnom dijelu knjige napisao, već samim rođenjem bio je predodređen da, “na ovaj ili onaj način”, čitavog života bude vezan za nju, “kao kudelja za preslicu”.
Osnovnu školu je završio u Pivi, učiteljsku u Foči, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Radio je kao prosvjetni radnik, a bio je i glavni i odgovorni urednik “Prosvjetnog rada”. Član je Udruženja književnika Crne Gore, kao i Udruženja književnika Srbije, te Udruženja novinara Crne Gore. Objavio je veći broj knjiga, kako zbirke pjesama i pripovjedaka, tako i romane, književnu kritiku, autobiografsku prozu i monografska izdanja o Tari. O književnom djelu Miroja Vukovića objavljena su dva zbornika.
”Tara jeste konkretan oblik ljepote, ali Tara je i simbol nečeg još većeg i važnijeg - čovjekove duše i njegove ljudskosti, onoga što je čovjeka i čovječanstvo sačuvalo kroz minule milenijume. Ona je simbol čovjekovog postojanja na ovoj planeti s ove strane sunca. Tara je oduvijek u samom središtu života. Udar na nju je udar na samo srce života”, riječi su Vukovića.
Bonus video:
