Književno djelo koje se ubraja u pionire naučne fantastike, a u kojem je opisano uzbudljivo podvodno putovanje podmornice “Nautilus” i njenog Kapetana Nema, sa avanturama i dilemama koje su se javljale tokom 20.000 milja od Atlantide do Južnog pola, preneseno je i na scenu Gradskog pozorišta Podgorica.
Predstava “20.000 milja pod morem”, po tekstu i u dramatizaciji Jasmine Fulurije, a na osnovu čuvenog djela Žila Verna, i u režiji slovenačkog reditelja mlađe generacije Marka Čeha, biće premijerno izvedena danas u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u 20 časova.
"U adaptaciji romana '20.000 milja pod morem', dramaturgija je elementarna. Sve je rediteljski zamišljeno, i fokus je na vizuelnom doživljaju morskog svijeta. Vremena su donijela nova otkrića, ali ono što je i dalje aktuelno je odnos ka morskom svijetu, tj. životnoj sredini. I kako imamo izbor da je čuvamo, učimo novo o njoj, kao i da se divimo njenoj ljepoti. To je ono što može da se doživi kroz rediteljsku zamisao”, kazala je Fulurija uoči premijere.
Glumački ansambl predstave čine: Željko Radunović, Božidar Zuber, Una Lučić i Sejfo Seferovića. Kostimografiju potpisuje Tijana Todorović, a muziku Mladen Nikčević.
Predstavu sa Dramske scene za djecu obilježiće vizuelni spektakl, koji je proistekao iz značajne literature, najavilo je ranije Gradsko i istaklo da tako pored bajki, repertoar obogaćuju i adaptacijama značajnih djela za djecu koja pripadaju svjetskoj literarnoj baštini.
Novu saradnju sa mladom dramaturškinjom Jasminom Fulurijom Gradsko pozorište je pokrenulo nakon pozitivnog iskustva sa procesom i predstavom “Maca papučarica” na kojoj je bila angažovana. To, na početku razgovora za “Vijesti” ističe i Fulurija, koja dodaje i da je srećna i ponosna što je ovoga puta imala i dodatni zadatak, pa tako i odgovornost.
”Gradsko pozorište me je pozvalo na osnovu lijepog dramaturškog iskustva koje smo imali na predstavi ‘Maca papučarica’. Na toj predstavi bila sam zadužena za dramaturgiju, a ovaj put povjerena mi je i adaptacija romana koji i nije baš najpogodniji za pozorišni tretman. Moj zadatak je bio da ‘sačuvam’ Verna, ali i da ga napravim dramski funkcionalnim. Moj tekst poslužio je kao predložak Marku Čehu, a rad sa glumcima bio je isključivo u njegovim ingerencijama”, otkriva ona i dalje govori za “Vijesti”.
Ovo djelo se u Gradskom pozorištu priprema već neko vrijeme i najavljeno je kao veliki projekat. Šta biste rekli da je najizazovnije za Vas u procesu pisanja teksta i dramatizacije čuvenog djela Žila Verna?
Djelo “20. 000 milja pod morem pripada, govoreći filmskim jezikom, road dramaturgiji. Žanrovski, to je preteča SF (science-fiction) literature. Ni jedno ni drugo nije “podatno” za pozorišni tretman. Naučna fantastika gotovo da i ne postoji u pozorištu. A scenska ograničenja, ali i produkciona, onemogućavali su “road” pristup. Zato sam se, uz konsultacije sa umjetničkim rukovodstvom pozorišta, opredijelila za dramaturški minimalistički postupak u kome ću izdvojiti idejni plan romana, sagledan iz današnje vizure.
Kao što ste već i rekli, knjiga “20.000 milja pod morem” je pionirsko djelo naučne fantastike, a u kojem je opisano uzbudljivo podvodno putovanje podmornice “Nautilus” od Atlantide do Južnog pola. Koliko se Vaš tekst i dramatizacija naslanjaju na originalno štivo, a šta su bile neophodne intervencije?
Zadržala sam bitne lokacije, značenjski. U tekstualnim akcentima. U pozorišnim uslovima nemoguće je vizuelno dočarati sve te ogromne prostore, ali oni su itekako prisutni u replikama i pasažima deskripcije. Ovdje moram da napomenem da ono što je bila mašta u vremenima Žila Verna danas je uveliko stvarnost, čak i prevaziđena stvarnost. Ja sam ipak pokušala da sačuvam izvjesnu naivnost i nevinost u sagledavanju tehnoloških čuda koja pripadaju prošlim vremenima.
Pored brojnih avantura koje članovi posade i Kapetan Nemo prolaze sa “Nautilusom”, knjiga preispituje i vrijednosti slobode i toga kako sloboda funkcioniše u kontekstu različitih pojedinaca. Da li možda sloboda i njeno preispitivanje, pa i poimanje, zauzimaju značajnu poziciju i u Vašoj adaptaciji priče ili ste se, pak, fokusiralo na nešto drugo?
Ovo jeste komad o slobodi. More kao paradigma slobode. Nastojanja junaka da, svaki u svom domenu, dosegnu veći stepen slobode. Ujedno, težnja za apsolutnom slobodom kosi se, ponekad, sa nekim etičkim načelima ili konvencijama što sagledavamo kroz lik Kapetana Nema.
Sa jedne strane, nadovezujući se na maštu i kreativnost, koliko je pozorište za djecu važno i podsticajno u tom kontekstu i da li je crnogorsko društvo svjesno formativnog značaja pozorišta za djecu?
Pozorište za djecu je apsolutni civilzacijski argument odrastanja. Kao čitanje knjiga, kao sport, kao obdanište, kao škola, kao putovanja, saznanja. Mi smo suočeni sa činjenicom da u Crnoj Gori postoji samo jedno profesionalno pozorište za djecu, upravo Gradsko pozorište i, kako je najavljeno, oformiće se pozorište za djecu u Kotoru. Iako Crna Gora nije velika država, neophodno je da bude više pozorišta za djecu, ali i za one koje nazivamo tinejdžerima.
Već ste spomenuli, ali zaista je nezaobilazna i tema tehnoloških dostignuća koja su opisana u knjizi, a za šta se može reći da je Žil Vern predvidio dolazeće vrijeme i na neki način dao predložak mnogim kasnijim kreacijama?
Rekosmo već, Vern je anticipirao tehnološka čudesa koja danas i nisu čudesa. Kao što sam maloprije navela, mene je ovdje više zanimalo njegovo viđenje slobode, ekologije i istorije.
Koliko su sve te teme koje ste naveli aktuelne i važne i danas, nakon toliko vremena kada ih je Žil Vern pokrenuo? Šta Vi pokrećete ovom predstavom i tekstom, da li ste imali neke posebne namjere ili je umjetnost najvažniji produkt?
Umjetnički čin jeste krajnja nakana, važnija od faktografije i interpetacija. Živimo u vremenima kada se i faktografija dovodi u pitanje, tako da je umjetnička istina relevantnija i “istinskija od istine”.
Gradsko pozorište je najavilo da će predstavu obilježiti i vizuelni spektakl. Šta publika može očekivati i koliko je to važno za kompletan doživljaj? Na kakvo putovanje kreće publika?
Rekla bih da je to više pozorišna razigrana domišljatost nego spektakl po sebi. Možda, da su scenske mogućnosti dozvoljavale više od scenskog prostora KIC-a Budo Tomović, bilo bi još više atraktivnosti u smislu spektakularne inscenacije. Međutim, sigurna sam da pojedine scene predstavljaju prava teatarska čuda koje gledaoci mogu da dograđuju u svojoj mašti.
Predstava namijenjena i djeci, i odraslima
Komad je namijenjen Dramskoj sceni za djecu, ali s obzirom na važnost i ljepotu poznatog štiva i zanimljivost priče poznate skoro pa svim generacijama, da li bi i odrasli mogli uživati u njemu?
I te kako je komad namijenjen i odraslima. Prvo, zbog onog fenomena da u svakom odraslom čovjeku živi jedno znatiželjno dijete, a drugo, možda i značajnije, jeste što ovaj komad tretira važna pitanja odnosa prema ekologiji, ali i prema istoriji, mitologiji i slobodi.
U tom kontekstu, koliko se, prema Vašem mišljenju, razlikuju čula odraslih i djece kada je u pitanju pozorišna publika? Ko je zahtjevniji, iskreniji u ulozi publike?
Djeca su sugurno iskrenija. Ona će burno i tačno reagovati na sve signale koje dobijaju sa scene. Njih ne možete da obmanete, ako im je dosadno ili im se ne sviđa ono što gledaju, već će to jasno pokazati. Odrasli znaju da budu licemjerni, kurtoazni, bar dok predstava traje. Međutim, pozorište ima univerzalni jezik koji često prevazilazi generacijske podjele.
Teška vremena za najmlađu generaciju pozorišnih poslenika
S obzirom na to da ste mlada dramaturškinja, šta biste rekli, koliko na našoj sceni ima prostora za ljude poput Vas, za one koji tek treba da se pokažu i dokažu, a imaju šta da ponude?
Teška su vremena za najmlađu genaraciju pozorišnih poslenika. Tri profesionalna pozorišta, uz pokušaje koji ostaju samo pokušaji da ih bude više, nepostojanje televizijske igrane produkcije u Crnoj Gori, mali broj filmova, ne mali nego premali, sve su to ograničenja sa kojima se sučeljavaju dramski pisci, reditelji, glumci nešto manje jer odlaze da igraju u televizijskim serijama u zemljama okruženja. Imamo završene studente Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja, vrlo respektabilne umjetničke škole, ali nemamo prostora da pokažemo i iskažemo ono što umijemo. Ili imamo, ali ne u dovoljnoj mjeri. Zato je za očekivati da se mladi ljudi okupljaju oko nezavisnih projekata, samostalne produkcije i pokaži ono što znaju.
Bonus video:
