Imaginacijom otvaramo polje mogućnosti, ne samo simbolički u umjetnosti, nego i u praktičkim ravnima. S tim u vezi je imaginativno više u vezi sa realnim, pa dozvoljava konstantno revidiranje i uobličavanje postojećeg. Za mene su te teritorije umjetničko dvorište.
To u intervjuu za “Vijesti” ističe akademski slikar iz Nikšića, David Delibašić koji je pobjednik prvog Međunarodnog trijenala portreta u Kninu, a koje je otvoreno do 9. novembra u Kninskom muzeju. Centralni motiv Delibašićevog istraživanja i stvaralaštva upravo je čovjek kojim se bavi na različite načine i kroz razne perspektive nudeći posmatračima dubinu djela, prikaz čovjeka kroz vrijeme, samoga sa sobom, u društvu, kroz okolnosti, ali i svojevrsno ogledalo... To je prepoznao i stručni žiri Trijenala, muzejske savjetnice Breda Škrjanec i Željka Markov i kustoskinja Ivana Mikulić Sarić, koje su odlučile da Grand Prix pripadne Delibašiću, i to u konkurenciji od 84 rada 55 autora iz 17 zemalja, različitih tehnika, od crteža, preko grafike, slike, skulpture, instalacije i fotografije.
U ranijem razgovoru za “Vijesti” Delibašić je istakao da se odlučio za crtež i objasnio zbog čega.
”Gest, intervencija, ali i poništavanje. Interakcija, ali i sukob krajnosti, u beskrajnoj transformaciji fizičke i simboličke ravni. Kroz takvu prizmu pristupam i portetu, tom otvorenom polju komunikacije, igre, identifikacije i promjene. U finalnoj postavci trijenala nalazili su se radovi različitih medija, formata i kreacija, pa je za mene značajno upravo to da se jedan crtež izdvojio u odnosu na inovativne i eksperimentalne pristupe i potvrdio relevantnost svoje prirode u savremenom stvaralaštvu”, kazao je on, a o svemu sada govori detaljnije.
Delibašić je osnovne i master studije završio na Akademiji lijepih umjetnosti u Rimu, smjer slikarstvo u klasi prof. Đuzepea Modika. Za sobom ima više izložbi i nagrada, a najavljuje i samostalnu izložbu iduće godine, čiju realizaciju planira, najvjerovatnije, u Podgorici i Beogradu.
Dobitnik ste glavne nagrade na prvom Međunarodnom trijenalu portreta u Kninu. Koliko Vam znači ovo priznanje i na koji način? Da li je nagrada vid potvrde pravog puta u umjetnosti ili nekad i stvar subjektivnog ukusa?
Nagrada na trijenalu u Kninu ima za mene specifičnu važnost, jer se radi o prvom izdanju trijenala koje ima tendenciju da postane tradicionalno, da je učestvovanje na izložbi bilo po pozivu kustosa, da tretira meni veoma blisku temu i da je kao Grand Prix došao iz druge države gdje ne postoji nikakva preferencija od strane žirija. Sa druge strane međunarodni karakter izložbe je podrazumijevao poziv 55 umjetnika iz 17 zemalja svijeta, pa u tom ambijentu i samo učestvovanje predstavlja zadovoljstvo. Širok spektar medija kojim se moglo služiti doprinio je raznolikosti formi i obogatio postavku, iz koje će veći broj radova ostati u fondu muzeja.
Smatram da nagrade u izvjesnom smislu prijaju svakom stvaraocu, ali da presudno ne utiču na kvalitet stvaralaštva. U pravu ste kada navodite da mogu biti stvar subjektivnog ukusa, i da se uvijek možemo ne složiti po pitanju izbora pobjednika. Ali to je priroda manifestacije, i takav sistem postoji u velikom broju umjetničkih događaja. Važno je za umjetnika da ostane autentičan koliko može biti, prateći svoj put koji će nekad donijeti vrhunski rezultat a nekad frustraciju, ali to će u cjelosti rezultirati bogaćenjem i istančavanjem duha i umjetničkog senzibiliteta.
Na izložbi učestvuje više od 50 umjetnika sa svih strana svijeta, isto toliko ih je bilo i u opticaju za nagrade. Pritom, žiri je međunarodni, a Vi ste jedan od rijetkih zastupljenih umjetnika iz Crne Gore. Koliko su takvi formati važni za individualni razvoj stvaraoca, ali i likovne scene određenog područja?
Sigurno da je neophodno za jednog umjetnika da redovno da učestvuje na manifestacijama ovog tipa. Iako smo kroz digitalne platforme povezani sa drugim stvaraocima u jednoj velikoj “digitalnoj galeriji i svijetu umjetnosti”, mislim da je za kreativni razvoj i umjetničko sazrijevanje veoma bitna interakcija kroz stvaralaštvo, u starom dobrom ‘face to face’ modelu. Tim prije što na međunarodnim izložbama i konkursima imate najširi spektar ali i presjek umjetničkih paksi, istraživanja i pristupa, pa komunikacija i sopstveni život vašeg rada ulazi u jednu posebnu interpretativnu dimenziju. S obzirom da je na ovoj izložbi prisutan veliki broj radova iz skoro 20 zemalja, to ipak daje ozbiljnosti i značaju događaja.
Na kraju, ako uzmete i neku nagradu to može biti podsticajno za dalju eksploataciju sadržaja i formi koje umjetnik praktikuje. Mada opet, ne treba biti rob niti jedne sile, pa ni nagrada, koje čak i na najvišem nivou mogu biti špekulativne i arbitrarne.
Pritom, siguran sam da ovakvim pristupom, misleći na međunarodni koncept, možemo samo poboljšati kulturnu scenu i ponudu koju plasira naš region. Lično bih volio da je što više sličnih događaja.
Kojim radom ste se predstavili, u kojoj tehnici i kada je i kako nastao? Stoji li neka priča u pozadini procesa i ideja kojom ste se vodili prilikom nastanka ili je pak to onaj neobjašnjivi umjetnički zanos?
Nije bilo nekog posebnog procesa osim onog kojim se dugo godina već bavim. Tema ovog trijenala je bila portret. To je tema kojom se bavim od prvih povučenih linija, pa je zbog svoje prirode, kompleksnosti i potencijala i dalje ostala aktuelna u mom radu. Ako pogledate vizuelne umjetnosti od svojih početaka do savremenih tendencija vidjećete da je portret lajtmotiv, koji nam je u umjetničkim pristupima otkrivao kako personalne poetike, tako i znao da ovjekovječi duh jednog vremena.
Na ovoj izložbi sam se predstavio crtežom, ugljenom na papiru u dimenzijama prema propozicijama (50x70cm). Jako mi je drago što je ovaj medij nagrađen, iako su pristigla tipološki jako različita djela. To mi sugeriše da, po nekima prividna anahronost u tehnici, zapravo ovjerava svoju svježu supstancu.
Kakav je čovjek o kojem Vi govorite i kojeg prikazujete? Kakva se sve komunikacija, unutrašnja ali i živa, odvija između Vaših portreta i posmatrača?
”Moj” čovjek je biće konstantne transformacije. To nije ništa drugo nego istrajavanje na oscilacijama života. Čovjek je fizički i psihički u stalnom kretanju i promjeni stanja, gdje nijedan trenutak nije istovjetan. Kroz tu prizmu pogotovo vidim i savremenog čovjeka, koji stoji na raskršću mnogih determinišućih sila, ali ipak njegova sadržina se nesvjesno opire uklapanju u ideološku istost ovih strujanja. Ta borba između statičnosti i neizbježne promjene za mene je tačka inspiracije. To se ogleda i u pristupu djelu. Ono se konstituiše kroz sam proces, a proces je jednako bitan koliko i sadržaj koji se predstavlja. Veoma držim i do podsvjesnih snaga i onih nekontrolišućih sila, koje usmjeravaju naše izbore, želje, puteve. Želim da posmatrače “gurnem” iz uljuljkanih komfornih pozicija.
Kritičari Vas često (pr)ocjenjuju kao antropocentričnog slikara, a meni se čini da se uz antropologiju tu mogu dodati i filozofija, sociologija, psihologija, ali i fenomen vremena uz sve ono što donosi. Šta istražujete i koliko Vam crtež, slika, pa i čovjek sam po sebi to omogućavaju, olakšavaju ili Vas izazivaju? Koliko su bliske ove društvene nauke i umjetnost i kako međusobno korespondiraju, prema Vašem mišljenju?
Dobro ste primijetili. Za mene jeste čovjek centralizovani motiv, ali ne u smislu supremacije nad prirodom ili nekim metafizičkim konceptom. Prije će biti da je čovjekova pozicija unaprijed gubitnička u ovim konfrontacijama. Ipak kroz čovjeka naslućujem lomljivost prirode po sebi. Kao što je civilizacija počela sumnjom, tako je i stvaranje posljedica nesavršenosti. Na taj način tema čovjeka postaje jedno šire preispitivanje nastanka, egzistencije, ravnoteže, haosa... Tu su svakako filozofske i psihološke nauke one koje guraju naprijed u analizi i interpretaciji, pa mogu katkad biti i kreativni pokretači. Ono što je zanimljivo jeste da je umjetnost obično anticipirala nauku, pa se može reći da je imaginacija sfera fenomena koje racio tek treba da potvrdi. Time imaginacijom otvaramo polje mogućnosti ne samo simbolički u umjetnosti, nego i u praktičkim ravnima. S tim u vezi je imaginativno više u vezi sa realnim, pa dozvoljava konstantno revidiranje i uobličavanje postojećeg. Za mene su te terirorije umjetničko dvorište.
Za Vama je nekoliko uspješnih predstavljanja kolektivnog tipa, posljednjih godina, a tu je i više nagrada. Da li biste izdvojili nešto posebno? Može li se naslutiti da je u toku i realizacija jednog novog cuklusa koji bi mogao donijeti i samostalno predstavljanje uskoro?
Kolektivne izložbe, bile one sa više ili manje umjetnika, generišu drugačiju perspektivu sopstvenog rada, ili radova, pa je jedna takva konfrontacija vitalna za konzistentnost produktivne svježine. Ne bih posebno izdvajao bilo koju izložbu, jer držim da svaka ima sopstvenu vrijednost. Stava sam da treba praktikovati kolektivne izložbe, jer kustos ili institucija konceptualno zaokružuju često bitne osvrte na savremenu problematiku ili slojevitost konteksta koji oblikuje naše živote, relacije, stremljenja…
Što se tiče novog ciklusa ili skupine djela, oni su u nastanku. U planu je samostalna izložba iduće godine, najvjerovatnije u Podgorici i Beogradu. Novi radovi se, po meni, naslanjau na prethodne cikluse, ali sa donekle inoviranim predznakom. Još ne mogu pričati o tome u cjelosti, jer kao što sam rekao kreativni proces je otvorenog karaktara, pa će se radovi konstantno definisati prilikom rada. Svakao da je bolje da slikari to prezentuju vizuelno, nego lingvistički.
Na čemu trenutno radite, da li biste nešto najavili?
Kao što sam rekao novi materijal je u pripremi i očekujem prezentaciju iduće godine.
Imperativ je stvaranje umjetničkih centara i prostora za rad
S obzirom na to da ste studirali i predstavljali se u inostranstvu, neizostavno je pitanje upoređivanja scene, položaja i tretmana umjetnika i umjetnosti, ali možda bi pravo pitanje bilo kakvu bi praksu Crna Gora mogla lako promijeniti, a po uzoru na inostranu, ne bi li se stanje ovdje unaprijedilo?
Tu bi imalo dosta posla i zahtijevalo bi posebnu pažnju ne samo umjetničkih, već i drugih društvenih grupa. U najkraćem su sljedeće stvari: stvaranje umjetničkih centara, prostora za rad, na dispoziciji umjetnicima (ovo bi trebalo da ima svaki grad u Crnoj Gori, jer, tipa, prostori bivših fabrika, postrojenja čekaju samo svoje rušenje); stvaranje tržišta, gdje bi se uključili muzeji, galerije, velike kompanije i preduzeća, kolekcionari, i to na državnom i regionalnom nivou, a da uključuje prevashodno umjetnike srednje i mlađe generacije; promociju domaćih umjetnika kako na zapadnim tako i na istočnim umjetničkim sajmovima, galerijama, izložbama (a sve u liniji sa prethodnom stavkom); ulaganje države u umjetničke projekte i to većim budžetima (istina je gdje ima više novca ima i više umjetnosti); strategiju održivosti i isplativosti umjetničkih projekata i djela koja bi u budućnosti mogla da budu nosioci tržišnih kretanja i interesovanja…
Jedan prilično kompleksan proces, ali izvodljiv sa relevantnim i upornim ljudima iz sfera umjetnosti, ekonomije, menadžmenta.
Koje segmente smatrate najkritičnijima u umjetnosti, a u čemu prednjačimo ili se možemo pohvaliti?
Nažalost mislim da se ne samo Crna Gora, već region može pohvaliti isključivo angažmanom pojedinaca koji su napravili saradnju sa inostranim galerijama i nekim kulturnim centrima. Kažem nažalost, jer teško da imamo domaću scenu koja bi bila prepoznatljiva bar u evropskim krugovima, iako stvaralaca jako dobrih i kreativnih ima. U prošlosti smo imali prepoznate umjetnike i grupe koji su stvarali u Jugoslaviji i time doprinosili prepoznatljivosti same države. Sada to dosta teže ide, ali ostaje vjera da će se shvatiti potencijal umjetnosti i iskoristiti kao snažan i stabilan pravac razvoja države.
Od same umjetnosti teško se može živjeti
Pored slikarstva i stvaranja, angažovani ste i u drugim sferama... To upućuje na pitanje da li je u Crnoj Gori moguće živjeti od stvaralaštva? Da li je teško sve to izbalansirati i posvetiti se svakom segmentu?
Teško se može živjeti od same umjetnosti u Crnoj Gori. To je odavno jasno. Usputno se mora baviti sličnim ili različitim aktivnostima u svrhu održavanja nekog normalnog života, a sve je posljedica nemanja pomenute strategije, tržišta, dugoročnih inicijativa. Ja se lično bavim grafičkim i produkt dizajnom koji omogućavaju egzistenciju, ali opet, kradu vrijeme. Upravo je vrijeme postalo luksuz za bavljenjem umjetničkim pozivom. Međutim, uprkos tome držim da umjetnost biva prva i da ima najveću vrijednost koju treba kultivisati i unapređivati.
Bonus video:
