”Smarsa”, u formi strip novele, naslovom, gramatički krivo postavljenim, obavještava nas da nailazimo na leksičku formulaciju od koje možemo očekivati sve, a ponajviše iznenađenje. Zaista, strip Marka Lukovca nam, svojom incidentnošću, dozvoljava da se teleportujemo u stari-novi svijet, gdje nas srijeću ogoljeni bihevijoristički skokovi u komično, ali ponajviše satirično. Nije Marko slučajno odabrao strip izraz. Inteligentnim izborom hronotopa, ne definišući hronos, a metaforički predstavljajući topos, dodjeljujući “domaću” leksiku, umjetnik čitaocu dozvoljava da u veselju i zaigranosti takvog narativa “skokne” do druge planete i, boraveći na njoj, dođe do saznanja da je čovjek svugdje ono što jeste. Trenutak, upravo taj trenutak kada vizualizujemo drugu dimenziju u kojoj je smještena priča, doživljavamo incident koji je zamka autora. Čestitam!
Semiotizacija likova čija nomenklatura informiše o njihovom unutrašnjem sadržaju, daje nam, ama baš na svakom strip prikazu, potvrdu o poklapajućem izboru pripovjedača i radnje koju proizvodi rađajuči lik. E, taj treptaj između poteza olovkom i opisa radnje pri tom činu, rađa suzu koja je izraz uspjeha autora, uspjeha u komičnom naumu prikazivanja, veoma često, toliko bizarnih situacija, da baš ta bizarnost pojačava stepen komičnosti.
Marko, ujedno, ima autentični grafemski prikaz koji nas vraća u vrijeme pergamenta. Taj, samo Markov, rječnik simbola, za koji dešifrarnik pronalazimo u izrazu nacrtanog, uozbilji čitaoca i od njega zahtijeva intelektualni napor, što je, vjerujem, takođe vješti naum umjetnika.
A zatim, po istom tragu, ali ne u istom saznanju, vraća nas u svakodnevicu, ali taj povratak čitaoca iz jedne dimenzije u drugu, taj unutrašnji disbalans doživljenog, osvijesti ponovo komičnu pozadinu i ponovo se rodi ona suza. Marko, hvala.
Ne mogu, a da ne pomenem Markovo poznavanje engleskog jezika, sa akcentom njemačkog, koje nam, svojom dobrodošlicom, obezbjeđuje šarmantni osvrt na jedan radni dan, upozoravajući nas na pravilno korišćenje njegovog djela, ukoliko ne želimo da snosimo posljedice, a ujedno pruža ugođaj čitanja engleskog onako kako je napisano. U tom smislu, njegovo “Prizovi se, dozovi se”, ujedno predstavlja i preporuku odnosa prema sebi prilikom upoznavanja sa sadržajem stripa. Tom sintagmom, umjetnik zida među između čitaoca i njega samog, a čije prozirno i porozno vezivno tkivo predstavlja snažnu interakciju i reciprotitet istih.
Izbor socio segmenata koje zaigrava na papiru, ukazuje na psihološku ponornicu njegove nutrine, koja prodire i proždire niti ljudskog ponašanja, analizira ih, smiješta u kontekst svog narativa, formirajući tako prološku granicu u kojoj je sublimirana jasna poruka: “Prizovi se, dozovi se”. Eto, upravo takva atipičnost rodila je junakinju Atipu. Upravo kompleksnost njegovog izraza počiva u jednostavnosti izbora predstavnika vrste koja se prikazuje.
Marko, kao sveznajući pripovijedač, stavlja pred čitaoca strip klupko, koje razmotava i razmatra znatiželja čitaoca, a sve u zadatim tekstualnim okvirima. Da li će čitalac svoj utisak obojiti satiričnim ili komičnim, umjetnik spontano prepušta samom čitaocu i polako, bez odgovornosti, na vrhovima prstiju, spusti se sa autorske pozornice i postaje posmatračem učinjenog.
Izdavač ovog jedinstvenog stripa je Sekretarijat za kulturu Glavnog grada.
Bonus video:
