Gasne ljeto buenosairesko.
Na groblju Ćakarita, počivaju Sinđa i Milan Kovačević, “iz Graova”. Ćerka im, Rosita (Ruža), priča:
- Otac je znao “Gorski vijenac”, svega! Vazda mi je govorio da će me udati na Cetinje - sjeća se Rosita. - A kad dođe pismo sa one bande, ja majci, kad ruča i malo počine, kažem: Majko, imam nešto lijepo da ti dam. Onda joj dam pismo, a ona čita, čita i plače... Jer ona je sve tamo imala. I uvijek bi me pitala: Imaš li što lijepo da mi daš... Kad poštijer donese pismo, nijesam joj ga davala, dok malo ne počine...
A Budislav Jovanović, Ćeklić, rođen u Argentini, kad čuje crnogorsku pjesmu, veli, srce mu se otvori.
- Ova zemlja, Argentina, kako nema u svijet! Otvori dušu i srce, ne pita te ko si, đe si, ali, neka mi Bog oprosti, ja se ne kazujem Argentincem. Moj otac je bio Crnogorac, i ja sam Crnogorac - priča mi Budislav. - Sve ono tamo, ja volim, iako nigda nijesam vidio Crnu Goru. Moja đeca, Ilija, Stevan i Marija, znaju crnogorske pjesme; žude za Crnom Gorom. To je nešto, prosto, psiholođisto...
Među prvim doseljenicima širokih prostora Sjeverne i Južne Amerike bili su Crnogorci. Jošo Markov Gojnić, barjaktar Prve čete Crmničkog bataljona, stigao je u Argentinu 1920. godine, i pjeva: Oj Crnico majko mila/ zašto si me ti rodila/ kad ne mogu polećeti/ da poljubim tvoja krila./ Sudbina je tako šćela/ da ostavim tvoja krila/ da ostavim ovđe kosti/ u podnožju Kordiljera...
A Kordiljeri u širem smislu obuhvataju i Ande u Južnoj Americi, koji se prostiru od Venecuele na sjeveru do Ognjene zemlje na jugu.
Daleka putovanja izazivaju interesovanje. Upravo pred moj polazak za Latinsku Ameriku, piše mi iz Beograda nekadašnji jugoslovenski ambasador u Boliviji, Aleksandar Saša Demajo: “Dragi druže Vuković, Danas smo upravo imali sastanak Odbora našeg Udruženja latinoamerikanista gde sam obavestio o Vašem putovanju i mogućnosti razgovora s Vama po Vašem povratku. Ovo je veoma rado prihvaćeno. Za kraj februara planirano je naše Društveno veče, verovatno u Međunarodnom pres-centru. Ako bi Vaš povratak pao u to vreme, bila bi to vanredna prilika. Ako ne, organizovaćemo rado Vama nešto drugo. S drugarskim pozdravom, Saša Demajo.”
Tutnji Buenos Aires, centar privrednog i kulturnog života Argentine, najslavniji grad južne hemisfere. I najljepši.
Osamdeset pozorišta i ljeti rade. U raspjevanom gradu Horhe Luisa Borhesa, Ernesta Sabata, Diega Maradone... dominira Kolon teatar; pozorište osnovano 1867. godine; sadašnje zdanje otvoreno 1908.
Scenograf Kolona, moj prijatelj, Hose Marija Kornide, istaknuti slikar, pokazuje mi ovaj hram argentinske kulture; prostorije krcate glumačkih rekvizita; kostimi, cipele... A tek glavna pozorišna scena, s dvije i po hiljade mjesta, kazati se ne može!
Kaplje noć. Iz nepregledne argentinske ravnice, pomalja se snažan mjesec.
U malenim pozorištima San Telma, romantičnog dijela Buenos Airesa, Haime Tores na ćarangu promoviše muziku Kečua. Nalik tamburici, ćarango se pravi od malog “oklopnika” mulite. U pozorišnom bifeu, Kornide crta ćarango i podrobno mi objašnjava njegov izgled. S nama, za stolom, i muzičar Haime Tores.
- Evropski narodi su uništili našu kulturu, a preko muzike Kečua nastojim da je podignem, vratim - kaže Haime. - Posjećujem indijanska sela i sakupljam pjesme koje govore o životu Indijanaca...
U San Telmu, nevelika, jednospratna kuća, u kojoj je stanovala, kad je došla sa sela, Evita Peron, harizmatična supruga argrntinskog predsjednika Huana Perona, u narodu veoma popularna. Sada u toj kući živi crnogorska porodica Martinović.
Razgovaram s gospodinom Fernandom Petrelom, ambasadorom, sekretarom za međunarodne odnose Republike Argentine. Našem susretu, u Petrelinom kabinetu na trinaestom spratu palate Ministarstva inostranih poslova, prisustvuje i gospodin Visente Espehe Gil, direktor Direkcije za centralnu i istočnu Evropu. Ugledni Argentinski diplomata mi govori o prioritetima svoje zemlje.
- Ranije smo imali zastoja u saradnji s Čileom. Međutim, utrostručili smo trgovinu između naše dvije zemlje - kaže gospodin Petrela. - Argentina prodaje Čileu naftu, a Čile investira u elektroprivredu Argentine. Sličnu saradnju imamo i s Brazilom, Urugvajem i Peruom. S Brazilom su tradicionalno dobri odnosi. U tom latinoameričkom ambijentu Argentina je vrlo aktivna i u odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadom i karipskim zemljama. U ovom momentu na globalnom planu politika Argentine ogleda se u sljedećem: demokratija i ljudska prava, kontrola naoružanja i sprečavanje njegove prodaje, jačanje multilaterarne saradnje sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim nacijama...
...Knjižare i galerije slika; svuda. Najviše u raskošnoj Ulici Florida, otvorene do zore. Na brojnim pjacetama, “tango argentino”...
Samuje La Boka, stara luka, đe su se još od šesnaestog vijeka iskrcavali Evropljani. Uzajamno Društvo “Naš dom”, formirano je u La Boki 14. aprila 1878. godine. Članovi su i Crnogorci. I danas, u Ulici Pinson, postoje kuće za samce u kojima su stanovali Crnogorci.
Kako mi je kazivao Mićo Radojičić, na Dok Sudu Crnogoraci su držali restorane i kafane.
- Crnogorci i Dalmatinci radili su najviše u mornarici i naftnoj industriji - kaže Neven Govorčin, predsjednik Društva “Naš dom”. - U La Boki je bilo više od tri hiljade naših ljudi, a sada nema ni pet familija...
Sretam se s Nikčevićima, Lakovićima, Stijovićima, Boškovićima, Jovanovićima, Martinovićima...
- Ođen su svi poštovali Crnogorce - veli Mićo Radojičić. - Najprve pare koje bi zaradili, Crnogorci su kupili livor, pa su ga i potezali...
Došljaku je u Argentini bio potreban samo pasoš. Južnoameričke vlasti izuzetno su cijenile crnogorske iseljenike, jer su u njima viđele radne, vrijedne i poštene ljude.
Neki su, iz Buenos Airesa, nastavljali dalje, u Čile, Peru, Paragvaj, Boliviju, Brazil, Ognjenu zemlju... zauzimajući i važna mjesta u politici, privredi, kulturi...
- Ja sam ćio da idem u Meksiko, ali nijesam mogao. Onda sam izvadio pasaport za Urugvaj i tu proveo pet godina. Iako su mi dali rabotu odma, nije mi se dopalo - priča osamdesetpetogodišnji Đuro Bečić, iz Paštrovića. - Došao sam u Buenos Aires, đe sam trideset i jednu godinu radio u fabrici pive kao nastojnik. Ne mogu se žaliti na ovu zemlju. Ja sam čovjek skoro nepismen, ali sam u raboti imao sreće. Zadovoljan sam od famelje. Mene, fala Bogu, ne fali ništa. Imam ženu, tri đevojke, tri zeta, pet unuka i jednu unuku. Sve tri ćerke su doktorice... Tito je bio dobar za sve, a ovi danas nijesu nijedni... Pozdravi mi svu braću Bečiće i Crnogorce...
U knjizi “Iseljavanja Crnogoraca u XIX vijeku”, dr Đorđije - Đoko Pejović naglašava da su Crnogorci radili u Buenos Airesu još od prije 1880. godine. Te godine, u okolini Buenos Airesa, radila su devedeset dva radnika iz moračko-vasojevićke oblasti...
Stizali su u Južnu Ameriku tokom devetnaestog, a najviše početkom dvadestog vijeka. Osjećanja prema crnogorskoj državi i naciji nikad nijesu izblijeđela.
- To je korijen koji se ne suši, davali mu vode ili ne - veli Dušan Madžarović, crnogorski iseljenik u Argentini.
Ne zaboravljaju Crnu Goru, iako je mnogi nijesu nikad viđeli, a sve znaju o njoj. Sačuvali su crnogorski jezik, običaje...
Prijatan susret u Buenos Airesu, u domu Stijovića.
- Život emigranta nije lak. Dođe vrijeme kad nijeste ni tamo, ni ovamo - sjetno govori Podgoričanka, Đina Stijović. - Čovjek uvijek ima neku nostalgiju. Bila sam posljednji put u Crnoj Gori 1986. godine. Obišla sva mjesta, ali dođe vrijeme kad poželim da se vratim. Moj muž Sreten došao je poslije Drugog svjetskog rata u Argentinu. I ja sam se, kasnije, sa sinom Čedom, rođenim 1943. godine, uputila iz Đenove brodom za Argentinu. Nekoliko časova zadržali smo se u Barseloni, ali nama sa jugoslovenskim pasošima nijesu dali da izađemo. Onda smo stajali u Dakaru, zatim u Riju. Putovanje je trajalo četrdeset dana... Bilo je teško poslije rata u Podgorici. Vlado Božović mi je pomogao da se zaposlim u Ministarstvu građevina Crne Gore. Ministar je bio jedan bez škole, a njegov zamjenik, naš kum, inženjer Velimirović...
U kafeu “La Paz”, na ćošku ulica Korijentes i Montevideo, okupljaju se pisci, slikari, novinari, glumci..
Sjedim s pjesnikinjom Anom Kravić, Konavokom, rođenom u boemskom buenosaireskom San Telmu. Poznaje Sabata; dugo mi je pričala o njemu i njegovoj literaturi. Borhes i Sabato su, bez sumnje, velikani argentinske i latinoameričke književnosti.
U blizini Dok Suda, “Bombonjera”, čuveni stadion “Boke juniors”, đe je ponikao legendarni Diego Maradona, jedan od najboljih fudbalera svijeta. Čitav taj kraj obojen je plavo-žutim bojama “Boke juniors”, osnovane 3. aprila 1905. U njenom osnivanju učestvovali su i Crnogorci. To mi je potvrdila i gospođa Silvija Monros, vrsni poznavalac argentinske istorije i prevodilac sa španskog.
Crnogorci su se brzo integrisali u argentinsko društvo i, prirodno, učestvovali u brojnim značajnim događajima, pa i u osnivanju višestrukog fudbalskog šampiona Argentine. Nijesu se odmah složili oko boje dresova i odlučili: prvi brod koji uplovi u La Boku, uzeće boje s njegove zastave. Uplovio je švedski brod; tako je “Boka” postala plavo-žuta...
A slavni argentinski pisac, Ernesto Sabato, reče: “Uvijek sam imao strah od budućnosti, jer je budućnost, pored ostalog, i smrt”.
Bonus video:
