Svaka slika je, kaže umjetnica Ankica Bjelica, jedan emocionalan zapis, a njene slike su zapisi duše – one koja čeka, vjeruje, voli, one koja se nada, pati, traga...One su kapija htjenja i stremljenja, portali koji nas vuku naprijed, ali i guraju korak unazad. Na nama je, kako to reče umjetnica koja se Nikšićanima predstavila novom izložbom slika, da izaberemo gdje želimo da idemo. Nada se, da će narednih dana, sugrađani poželjeti da pređu "kapiju" „Zahumlja“ i pogledaju njenu izložbu naslovljenu „Svi naši portali“.
„Slikarstvo nije samo stanje uma, već i slutnja duše kojoj umjetnici vjeruju i krenu na putovanje, bez znanja gdje ih to putovanje može dovesti i kako će završiti. Koliko je samo portala bilo ispred nas u životu kada smo razmišljali da li kročiti tamo ili se vratiti korak unazad. Portal je rađanje, ljubav, smrt, neka nova misao, htjenje, život, ispunjenje. Čovjek je uvijek je na nekom portalu – jednom nogom je krenuo i treba mu samo snaga da kroči na neko drugo mjesto“, kazala je Bjelica koja je do sada imala 11 samostalnih izložbi, i uzela učešće na većem broju kolektivnih.
Centralna figura njenih slika je žena i njena borba protiv patrijarhalnog i onog „sapetog u njoj koje joj ne da mogućnost da se iskaže“. Ali, osnova od koje je počela i kojoj se zadnjih godina stalno vraća su tre sorelle (tri sestre) i njihova ljubav, vjera i nadanje. Zato i na slikama koje su izložene u „Zahumlju“ u svakoj ženi su tri sestre, a u sestrama je svaka žena. I sve one zajedno tragaju za odgovorima, dok ih portali mame da naprave korak naprijed.
Prema riječima Kristine Radović, istoričarke umjetnosti, portali su samo simboli kojima se umjetnica služi za odvajanje duhovnog od materijalnog svijeta.
„Slično ikonama, Ankičine slike se oblače u neku vrstu misterije i duboko prodiru u duhovni svijet... Na njenim slikama karakter poteza četkice određen je prirodom površine preko koje umjetnica slika, u ovom slučaju kartona, platna, i u zavisnosti od nje dobija vrstu fakture.. Posmatrajući slike dolazimo do zaključka da ovakvim umjetničkim postupkom figure na slikama, od naizgled statičnog prelaze u dinamično stanje.“, istakla je Radović.
Iako na prvi pogled, prema njenim riječima, djeluje da slike nemaju pokretačku snagu, živost, one u stvari djeluju „sopstvenom živom silom“, koja je ključ za razumijevanje njihove ljepote.
„Na Ankičinim portalima boravi neka ne/izrečena ljepota koja stalno varira iz ovostranog u onostrano, iz čulnog u nadčulno, iz profanog u sakralno. Slično ikonopisu, ovi portali ukazuju na onu vječnu, slovesnu ljepotu, a umjetnici su ti koji su uvijek težili otkrivanju iste, u čemu je Ankica Bjelica u svom djelu i uspjela“, zaključila je Radović.
Akademska slikarka mr Milena Krivokapić, koja je i otvorila izložbu, kazala je da umjetnica „likovnim manevrom upozorava da je postignuta cjelina svjetlosna igra koja se svakog trenutka može rasplinuti i nestati“.
„Dok je u vizantijskim ikonama personifikovano sve što je apstraktno, u djelima umjetnice apstrahovana je žena koja je svedena na antropomorfno svjetlosno obličje. Takva predstava ne ostavlja manji utisak o prisustvu nečega svetog. Takvo dejstvo djela ishod je tog smjelog i 'bogohulnog' umjetničkog čina. Ovdje ljubav, vjera i nada nemaju mjesta za bilo kakvu konkretizaciju i deskripciju, naprotiv. Ova tri pojma obesmišljena su samim likovnim postupkom umjetnice. Ona otvoreno poručuje da svođenje nematerijalnog na poznate predstave nije jedini način. Postoji drugi – u kojem se konkretan lik i figura svode na apstrahovanu likovnu formu. Te figure teže da nestanu u prostoru, da se stope sa prazninom, jer su neodvojivi dio nje“, kazala je Krivokapić.
Iako suprotne boje, kako je kazala, jako agresivno djeluju na posmatrača, Ankica Bjelica je njihovim suptilnim spajanjem stvorila harmoniju.
„Mogu pretpostaviti da je takav postupak nastao iz potrebe da se obesmisli pojam sklada i nesklada. Oni su određeni posredovanjem duha umjetnice između osjećajnog i misaonog, gdje se takav trenutak manifestovao u postignutoj vizuelnoj cjelini. Šta ostaje jednom prolazniku osim da se pokloni osjećajima koje izaziva ta cjelina i da slegne ramenima pred nemoćnim nastojanjima da pronikne u tajnu samog djela. Razrešenje i odgovori nijesu dostupni ni samoj umjetnici, već je svakim novim djelom tajna sve dublja, a ulog spoznaje sve veći“, riječi su Milene Krivokapić.
Podsjetila je na legendu o tri sestre i istakla da je sama naznaka iskustva nepostojanja vrijedna cjeloživotne potrage.
„Zbog toga ne treba misliti da su snenost i tuga, iščekivanje ljubavi koja ne dolazi oduzele od osobenosti bilo koje od sestara. One su, kao i mi, živjele i zavoljele svoj usud. Legenda o njima metafora je o nama koji bitišemo znajući unaprijed da će neko drugi zazidati prozor kroz koji smo posmatrali svijet. Ne mari. Takva spoznaja vrijedna je jednog svjetlosnog spektra čijim razlaganjem umjetnica humanizuje božansko, a osveštava sve što je ljudsko“, poručila je Krivokapić.
Izložbu „Svi naši portali“ organizovali su JU „Zahumlje“ i Ekološki pokret „Ozon“, u okviru decembarskog repertoara „Nikšićke kulturne scene“, a umjetnica je pomenutoj ustanovi i NVO poklonila po sliku.
Bjelica je radni vijek provela kao profesorica likovne umjetnosti u srednjim školama u Nikšiću, a prvu samostalnu izložbu organizovala je 1990. godine. Njen slikarski opus podrazumijeva upotrebu više slikarskih tehnika, a već desetak godina bavi se i digitalnom fotografijom.
Bonus video:
