Odlomak iz istorijskog romana Jelene Zelinske “Na rijekama vavilonskim”
U središtu priče je epizoda iz čuvenog Jekaterinoslavskog pohoda. Oficiri koji su se vratili sa frontova Prvog svjetskog rata probijaju se iz grada Jekaterinoslava (današnji grad Dnjepar) na jug, da bi se pridružili Bijeloj armiji.
Viši oficiri - generali Ivan Barbovič, Taras Protozanov i drugi, od 1921. godine, posle evakuacije, služiće u Ministarstvu vojnom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Feodosijski, Simferopoljski i Novorosijski puk vratili su se u Jekaterinoslav sa fronta Prvog svjetskog rata u novembru 1918. godine. Austrijske trupe se približavaju gradu, Crvena armija nadire sa druge strane. General Vasilčenko vodi hiljadu oficira na jug, da se pridruže Dobrovoljačkoj vojsci. Sa njim odlaze konjički draguni, pješadijski pukovi, oklopna vozila.
Tako počinje herojski Jekaterinoslavski pohod.
Da bi se priključili Oružanim snagama juga Rusije, trebalo je preći široki Dnjepar, nabujao od jesenjih kiša. Obavještajci su izvijestili da most Kička (najbliži prelaz) čuva banda atamana Grigorijeva i da se neprijatelj sprema da ga digne u vazduh pri povlačenju. Odlučili su da krenu desnom obalom i, prešavši nizvodno, skrenu u Perekop.
Odred se prostirao na pet-šest milja. Prvo je išla izvidnica, zatim predstraža, artiljerija, štab, konvoj, bolnica, a jednu vrstu dalje od njih - pozadinska garda.
Čuvši od lokalnog stanovništva da ogromna vojska dolazi iz Khortice duž Berislavskog puta, Crveni nisu ušli u bitku, linijski oficiri su odbijali male napade, nastavljajući neumorno kretanje i čišćenje stepe od mahnovskih i drugih bandi.
Zauzdavši konja, general Vasilčenko se zaustavio kod otvorenih kola.
”Ovo nije vojska već velika seoba naroda”, promrmlja on ljutito, posmatrajući oficire koji su se smjestili da prenoće: Leontija Lomakovskog, umotanog u ćebe preko seljačkog kožuha, Grigorija Magdeburga u otrcanom, još uvijek čugujevskom šinjelu, i sjajno izbrijanog pukovnika Ljutkeviča u prljavom kaputu od ovčije kože sa zjapećom rupom na rukavu.
- Udostojite se sjutra, gospodo, da zakačite bijele trake na kape kao znak raspoznavanja, kao Kornilovci u nezaboravnom Ledenom pohodu!
”Možda mislite da ne mogu da razlikujem svoje od ovih neotesanih njuški”, gunđao je Leonti za generalom. - Gdje da nabavim trake usred stepe? Sigurno ne na vašaru, čini mi se.
Podigavši se na lakat, Grigorije je razgrnuo kaput i oštrim pokretom otkinuo ivicu potkošulje. Napravivši preklop iza trake na kapi, koja je bila probijena metkom na dva mjesta, navukao je dublje preko ušiju i, naslonio glavu na torbu, zatvorio oči. Nakon što se bacio u gomilu krpa bačenih u ćošak, i Leontij je zaćutao. Ljutkevič već dugo spava, glave pokrivene konjskim ćebetom. U stepi je tiho. Prostrano ukrajinsko nebo se odjednom razvedrilo, nagnulo se nad bjelogardejcima, kao da su se sve zvijezde sa njihovih ogoljenih epoleta podigle i rasule po njima.
* * *
Manastirsko zvono ujednačeno odjekuje, bruji nad talasima Dnjepra. Tavrski Atos stoji visoko, leži na stjenovitoj strmini. Krivudavi, skriveni od praznog pogleda staze u krečnjačkoj stijeni, uski ulazi u tamnicu i monaške ćelije obrasli su divljom ružom i glogom. Tri okrugle kule na uglovima, kamena ograda, nazubljeni potporni zid zaklonili su drevni manastir Bizjukov, na zaporoškom, teško zarađenom kozačkom grošu, podignuta je na nemirnoj granici sa Poljacima tvrđava pravoslavlja.
Pješadijski puk se teško, umorno penje uz strmu, kišom opranu padinu. Konji, koji su kopitima umijesili blato, potišteni su: bili su toliko umorni da nisu mogli da podignu kola sa opremom na klizavo brdo. U poštanskoj stanici pored puta ostaje oklopna divizija, pola voda draguna za vezu i zaštita - nekoliko viših oficira.
Čim se blijedozlatna nit protegnula iznad voda Dnjepra, oficiri su, nevoljno izlazeći iz toplog, gotovo kućnog sna, zazveckali umivaonikom prikovanim za vlažno deblo breze kraj trema, otresli šinjele od ljepljive slame, brijali se, okrećući se napola ka ranoj svjetlosti koja se probijala kroz uski procjep između kapaka, tu jutarnju blagodat, napola zaboravljenu, prekinu, vraćajući se u nemilosrdnu stvarnost, krik stražara:
- Na oružje, mitraljezi na pozicije! Ži-vo!
”Gvozdena brigada” Crvenih, koju su u bitku vodili sevastopoljski mornari, napredovala je u pravim linijama; iza bašte, u mutnoj jutarnjoj izmaglici, vidjela se konjica i duga kolona kola.
Kamena ograda koja okružuje poštu služi kao zaklon, kroz brzo napravljene puškarnice od “oklopnih vozila” pucaju čestim rafalima, a general Kisli, koji je preuzeo komandu, šalje tri draguna sa izvještajem Vasilčenku.
- Generale! - Pukovnik Ljutkevič trči do trema. - Juče su u manastir poslata kola sa municijom! Ponestaje nam metaka!
- Svi u kuću i punite mitraljeske redenike! Samo mitraljezi i deset najboljih strijelaca na poziciji! - Porfirije Kisli izvlači pušku ispod otirača i komanduje: - Magdeburg, Kašteljan, Vojnarovski, Gurejev - za mnom!
Bašta je opkoljena. Metalni vihor juri desno, lijevo, u stranu, iznad njihovih glava. General Kisli se uhvatio dlanom za rame, kao da pokušava da zadrži krv koja mu je tekla niz rukav, i ispusti oružje.
”Obruč je sve bliže”, kaže on kroz zube, “čak se vide i lica”.
- Njuške. Neotesane njuške, kako bi rekao Lomakovski, - ispravlja ga Grigorij i mijenja cilj.
Sve se stapa u sivo polje: redovi neprijateljskih lanaca, napete ruke, cijevi koje poskakuju. Prvi do njega već počinje da pričvršćuje omču od užeta za nogu kako bi ga u posljednjem trenutku vezao za oroz.
Novorosijski oficiri jašu konje po ledenoj padini. Prestižući ostale, usmjeravajući konja trkom preko kamenih staza, kornet Rubanov pada, izbačen iz sedla metkom; propeo se na zadnje noge i polako pao na bok konj kojeg jaše junker Tatarkom; konj skače, onesviješćen je na grivi kapetan Labinski, riđan hropće, pogođen sa dva metka u sapi; ali bijele manastirske zidine su već blizu, već se kovane kapije otvaraju, oficiri već sedlaju konje, a artiljerci izbacuju topove, pješadijski vod napreduje, podiže trobojku zastavu, trči “gvozdena jedinica”, odlazi u stepu, ostavljajući nespašene ranjene, leševe ljudi, konje, napušteno oružje, a najviše - čizme koje su zbacili s nogu da bi brže trčali.
* * *
- Gospodu se u miru pomolimo. Otac Varsanufije se sagnuo nad knjigom u pohabanom povezu od kozje kože. Oficiri stoje ispred igumana skinuvši kape sa bijelom trakom. Rijetke svijeće gore, bacajući zlatne sjenke na oltarske ikone, loveći u polumraku upale obraze, neobrijane brade, crvene žilice u očima, umorno spušteno rame; pjevaju monasi, čita Varsanufije - pod svodovima odzvanja vječna istina, radi koje ih vodi neumoljiva dužnost vodi kamenitim, trnovitim putem sa krstom od kaiševa preko leđa.
- Molimo se i za hristoljubivu vojsku.
Pored kamene česme sa zaleđenom vodom, naslonjeni na puške, seljaci, u pripijenim kaputima od ovčije kože, su se zbijali.
”Naš stražarski vod”, objasnio je iguman, zastajkujući na širokim stepenicama, pukovniku Magdeburgu, čije lice se nije vidjelo odmah, zaklonjeno suknenom kapuljačom, već je samo žuta traka svjetlosti iz nezatvorenih vrata hrama pokazala kozačke smrznute brkove.
- Pođite, momci, sa mnom do kola, istovarite mitraljeze i par kutija municije. Znate li da rukujete?
- Da, vaša visosti - odgovorio je crnobradi čovjek, očigledno stariji - naučeni smo još od japanskog rata. A naš starješina, Nečitajlo, donio je Orden svetog Georgija sa rumunskog fronta.
- Ne dajete posljednje, Grigorije Trofimoviču? Imate još nedjelju dana do prelaza - zaustavi pukovnika otac Varsonofij.
- Imamo dovoljno zaliha, oče. Prilično smo uplašili Crvene, oni nam se, možda, više neće vraćati.
Ćutali su, krijući nemir jedan od drugog.
- I manastirskoj straži - dodao je pukovnik tihim i hladnim glasom - treba municija.
- Sve je volja Božija - žmirkajući kratkovidim očima, iguman je susreo njegov pažljivi pogled, podigao ruku, crvenu od mraza, i položio je na Grigorijevo rame. Povivši mršava ramena, okrenuo se i krenuo stazom utabanom u snijegu. Vjetar je duvao po zemlji, noseći smrznutu ivicu mantije; iza osvijetljenih prozora trpezarije brzo su se kretale sjenke; već su spavali u bolnici, samo je ugaono staklo bacalo žuti trougao svjetlosti na tamni sniježni nanos, činilo se da sija iznutra. Bijeli mjesec ništa nije osvjetljavao.
Crveni su zaista zastrašeni. Do te mjere da, odlazeći u panici na parobrodima, zaboravljaju da ukradu ogromnu skelu.
... Pješadija se popunjava; jedan po jedan vodeći konje za uzde, podiže se Novorosijski eskadron, a skela polako otplovljava od pristaništa, obavijena bijelom, kao mlijeko, maglom.
Na dan Rođenja Hristovog, osmi korpus je, prešavši 500 milja za 35 dana, stigao u Džankoj.
... Bečki valcer pršti iz bakarnih timpana duvačkog orkestra, privesci na kristalnom lusteru i srebrne božićne kugle prelivaju se svjetlima, šarene sjenke trepere na bogatim zastorima. U zbornici ženske gimnazije, među bijelim kolonadama, kruže mladi oficiri sa gimnazijalkama, držeći lijevu ruku u bijeloj rukavici iza leđa - a nema dugih milja preko stepe, neliječenih rana i skučenih vagona od Džankoja do Simferopolja...
”Kao nagradu za hrabrost pokazanu tokom pohoda”, glavnokomandujući ruske armije general Vrangel daće oficirima jekaterinoslavcima srebrne krstove u obliku Ordena svetog Georgija. Malo njih će dobiti ovaj krst, do kolekcionara će doći samo ručno rađeni, napravljeni negdje u egzilu.
***
...U selu Krasni Majak, na ruševinama Bizjukovskog manastira, sačuvana je stara vinarija. Podzemni prolaz, koji su kozaci iskopali, tokom godina se urušio, ali je vinski podrum ostao do danas. Već evo više od osam decenija sa njegovih zidova ne nestaju tamne krvave pruge...
10. februara 1919. održana je služba u Pokrovskom sabornom hramu manastira Bizjukov. Mahnovisti, koji su se borili na strani boljševika, upali su u hram. Uhvativši sveštenike i služitelje iz bratstva, crveni partizani su ih odvukli u podrum “Zaporožje”. Mahnovcima je trebalo zlato; zaključili su da u bogatom manastiru, koji su od kraja 1917. neprestano pljačkale boljševičke bande, ima još od čega da se profitira. Ponizni zatvorenici su se predali volji Božijoj. Šta je razbojnike razjarilo - nedostatak plijena ili krotkost monaha? Zarobljenici su mačevima isječeni na komade: krv je prskala i u tamnim prugama se slivala niz zidove podruma... One koji su ostali vodili su kamenim stepenicama do ledenog Dnjepra. Braća su, prekrstivši se, padala u rupu u ledu.
Da spasi monahe došla je naoružana garda jekaterinoslavaca. Iz ruku mahnovista oslobodili su igumana Varsonofija, oca Onufrije, izranjavane. One koji su još disali seljaci su utovarili na kola i odvezli u selo.
1921. godine manastir je zatvoren. Najbogatije domaćinstvo, vjekovima obrađivane njive, vinogradi, voćnjaci su opljačkani, uništeni... Uništene su četiri crkve, bogoslovija, bolnica koja je služila kao ambulanta za ranjene borce tokom Prvog svjetskog rata, sirotište za 200 učenika, hoteli, pekara, električna centrala. Do 1922. godine na teritoriji Tavrskog Atosa ostala je samo jedna saborna crkva. Ona je 1923. takođe zatvorena.
* * *
”Počivaj sa svetima”.
Vladimirska crkva na Aleksandrovom trgu u Stavropolju. Nad masovnom grobnicom na groblju arhiepiskop Donski Mitrofan služi parastos.
General Denjikin u sivom čerkeskom mantilu i sa svojom čuvenom velikom kapom u ruci, protoprezviter vojnog sveštenstva Dobrovoljačke vojske i mornarice Georgij Šavelskoj sa zlatnim krstom na Georgijevskoj lenti na grudima, stavropoljski guverner general Valujev, komanda trupa juga, oficiri štaba, garnizon, pitomci pješadijske škole generala Kornilova - koliko su izgubili na vojnim putevima, u krvavim sniježnim nanosima, pod nemilosrdnim kubanjskim suncem; umorni, ranjeni, oni koji nisu uspjeli da ustanu, oni koje nisu mogli dati smrznutoj zemlji, koliko ih je nesahranjenih, neispraćenih...
”Počivaj sa svetima...” zvuči iznad šumarka u kome leže oficiri strijeljani po presudi ČK.
Trg je pun. Na Jugoistočni pomjesni sabor su došli episkopi, kler i mirjani Stavropoljsko-jekaterinodarske, Suhumske, Černomorske i Donske eparhije. Kozaci, mještani, srednjoškolci, studenti - hiljade ljudi koji su od maja u velikim povorkama hodali kroz sva sela Kubanja i danas su završili na ovom trgu.
General Denjikin je izgovorio gorke riječi ispred Vladimirske crkve: “Osnovi vjere se ruše... i ruska duša luta u tami, opustošena, popljuvana... obuzeta tupom ravnodušnošću. Neophodno je boriti se protiv bezvjerja, malodušnosti i neviđenog moralnog pada, kojeg, čini se, još nije bilo u istoriji ruskog naroda.
* * *
Bijela armija se krenula u Moskvu. Oslobađajući selo za selom, jurio je neuhvatljivi 4. donski korpus general-potpukovnika Mamontova. Kavkaska vojska barona Vrangela nastavila je da niže uspjehe. U avgustu 1919. godine, borbeni odredi susreli su se sa patrolama uralskih kozaka generala Tolstova na jezeru Elton.
Na glavnoj liniji su bile “obojene jedinice” generala Kutepova: Drozdoviti sa grimiznim kapama, Kornilovci sa crveno-crnim epoletama, Aleksejevci sa bijelim i plavim i Markovci sa zlatnim monogramom “M” na crnim.
Jekaterinoslav, Harkov, Caricin, Voronjež, Tambov, Jelets, Orel su osvojeni. Konjičke patrole Kornilovca stižu do Mcenska, a Aleksejevski puk završava u Tulskoj guberniji. Moskva je bila udaljena 250 vrsta.
Dugo očekivana veza sa trupama Kolčaka, koga Denjikin priznaje kao vrhovnog vladara, neće se održati. Admirala su crveni otjerali sa Volge i bori se kod Čeljabinska.
Ruska istorija prelazi repernu tačku.
... Tulska oblast je ostala najsjevernija pozicija do koje su stigli dobrovoljci.
***
Dobrovoljačka vojska se povukla iza Dona.
General Čeglov vodi Kornilovsku školu od Stavropolja do Novočerkaska, gdje dobijaju naređenje da čuvaju Rostov i željeznički prelaz za Batajsk.
***
Do noći mećava je utihnula. Sve je bilo tiho: stepa, nebo, glatka površina, sela, trafostanice - svijet kao da se zaledio i čekao Božićnu zvijezdu.
Kroz prozor se vidi staklena površina Dona, crna silueta vijadukta, a iznad nje, poput sjeverne svjetlosti, kao oreol, svjetla Rostova.
Naslonjena na peć, smjena stražara junkera drijema na slami. Vjetar zavija u dimnjaku. Šinjeli su odmrznuti i prekriveni kapljicama vode, kao rosa, iz engleskih čizama su potekle lokve.
Preciznim, proračunatim pokretima, general Protozanov sipa alkohol iz skerletne čuture:
- Da, ovo, naravno, nije Čugujevska “žženka”, - uzdiše, - a ovo, iskreno rečeno, nije restoran “Rotonda”. Sjećate se kako je Šaljapin pjevao u Skupštini?
”Gdje je oficir, tamo je i skupština”, dobronamjerno je odgovorio Barbovič, približavajući tiganju sa jajima i providnim komadićima slanine, krupno nasjeckanim, od srca.
- Pa, gospodo, sljedećeg Božića u Moskvi? - Grigorije je uzeo čašu, generali su ustali, popili, obrisali brkove.
Vrata su se otvorila i u oblacima hladnog vazduha pojavila su se najprije Moskalenkova leđa, a zatim drvena kutija sa jelkom pričvršćenom sa strane; iza njega se vidjelo crveno od hladnoće, zadovoljno lice Genadija Borisoviča.
”Srećkoviću”, dočeka ga pukovnik sa pohvalom u glasu, “gdje si našao jelku u stepi?”
- U gradskom parku sam je posjekao sabljom. Šta je Božić bez jelke? A boljševicima to ne treba”, odgovorio je Moskalenko, istovarajući konzerve i pakete, za koje je bilo jasno da su u njih umotani kobasice, krug sira, losos. Sve ovo širilo je zaboravljeni miris prodavnice Elisejevskog. Junker kod peći, ne otvarajući oči, mrdnu vrhom nosa, okrene se i još čvršće zaspa.
”Pa, Genadije Borisiču, za novac koji smo ovdje prikupili takvo se dobro ne može kupiti”, primijetio je Protozanov.
”Skladište je pomoglo da se likvidira”, skromno je odgovorio Moskalenko, izvlačeći dva srebrna vrata sa dna kutije - “šampanjac!” A vas, Grigorije Trofimoviču, traži neki oficir. Rekao sam mu da veže konja za ogradu.
Oficir je već stigao. Žustro je otresao kaput od ovčije kože, protrljao promrzle uši, lupkao nogama, otresajući snijeg sa čizama. Crni američki brkovi, glatko obrijani - povodom praznika očigledno, i duboko usađene svijetle oči. Grimizne epolete. Drozdovec.
- Vanja! - Grigorij Trofimovič mu radosno ustade u susret. - Nisam te očekivao! Gospodo, dozvolite da vam predstavim - mog rođaka, štabnog kapetana Ivana Platonoviča Magdeburga.
- Kapetane - zainteresovao se general Protozanov - da li su jedinice Drozdova već u gradu?
- Danas smo se pokrenuli kod Mokrog Čaltira, dvije vrste od Rostova. Čuo sam da vaša škola drži prelaz, i pomislio sam da bih mogao da nađem Grigorija - da proslavimo Božić u krugu porodice.
”Za sto, za sto”, povikao je Barbovič, trljajući ruke i sipao šampanjac u čaše.
Moskalenko je namjestio jelku na klupi u crvenom uglu kolibe. Od smrznutih iglica zamirisalo je na dom, na dječiju zabavu, raznobojne svijeće, krcka oraščića, igračke od pamučnog liskuna...
”Božićna jelka je dobra, ali nema čime da se okiti”, Moskalenko se odmaknuo, sa sumnjom gledajući u jelku, “a nema ni božićne zvijezde”.
- Zvijezde, kažete - reče Grigorij Trofimovič zamišljeno, otkopča Orden svete Ane i stavi ga na bodljikavu granu.
Božićno drvo je iskrilo, svjetlucalo... Na njemu su sijali svjetlošću zvijezda i vojničke slave dva persijska Ordena Lava sa dijamantima, Bijelog orla, Ordena svete Ane, Stanislava sa mačevima, Svetog Vladimira sa mačevima i lukom, Svete Ane sa natpisom “Za hrabrost”, Sveti Nikolaj Čudotvorac, Sveti Georgije...
Oklijevajući, zakačio je Moskalenko na zeleni vrh glave iznad svih oficirskih naredbi svoj vojnički Ordena svetog Georgija.
***
Rostov je čas u rukama Crvenih čas u rukama Bijelih. Bijeli skidaju crvene krpe sa balkona i nakrivljene parole, Rostovci momentalno otvaraju restorane, roštiljnice, cirkus. Crveni vješaju buržuje na fenjere - igračke za Badnje veče, šale se gorko građani pritajeni iza zatvorenih vrata. Na stanicama gore vozovi natovareni šećerom, duvanom i uniformama.
Junkeri su posljednji koji odlaze. Hladno je, sipi krupa, pomiješana sa kišom. Odjeća koja je skroz mokra prekrivena je ledenom korom.
U januaru i februaru Buđonijeva konjica pritiska Bijele. Borbe se vode u blizini Batajska, Azova, duž rijeke Manič, sa promjenljivim uspjehom, sa napadima na Rostov, Jekaterinodar.
... Sniježna prašina se spustila i zatvorila, poput zavjese, polje poslednje konjičke bitke u svjetskoj istoriji; poslednji prodor dobrovoljačke konjice, koji je omogućio Armiji da se povuče u Novorosijsk i nastavi borbu na Krimu; poslednja pobjeda konjičke brigade generala Barbovića. Scena bitke iz Napoleonovih vremena: glatka, snijegom prekrivena svjetlucava stepa, tri kvadratne brigade, gusta lava kozaka i bljeskovi plotuna sa bokova...
Poslije četiri dana borbe... lijeva obala Dona je očišćena od Crvenih. Dobrovoljci i donski kozaci, na konjima koji jedva hodaju od umora, vraćali su se u svoje logore u Koisugu, ostavljajući na terenu planine sakupljenih, naslaganih leševa ljudi i konja, koji se nisu mogli pokopati u duboko smrznuto tlo.
”I prođe ta krvava sjetva u Rusiji sa velikom tugom”.
Crno more
Grad je već mrtav.
Od Crvenih ga dijele dva sata i zapreka junkera. Na putevima, osvijetljenim električnim sijalicama, lijepa, kao razglednica sa odmarališta, stoji francuska eskadrila. Grimizni sjaj gori nad Novorosijom. Sve gori: skladišta, vozovi, ulice, kutije bačene na trotoar. Konji jure, zbijaju se u čopore, gaze na molu. Pokušavaju da piju slanu vodu. Visoko, prema palubi pretovarenih brodova koji su legli na bok, pljušte talasi. Vojnici, kozaci, izbjeglice zbijeni su u luci kao crni oblak, tihi zid. Kordon jedva zadržava ljudsku masu koja se gura. Iznenada se gomila razišla: sa rampe broda Jekaterinodar, gdje je puk Drozdovski upravo potonuo, spustili su se naoružani ljudi i marširali u jednom nizu, držeći puške u pripravnosti. “Drozdovci su pozvani na položaj jer su se Crveni probili u grad”, šapuće masa.
Bronzani sjaj vatre grabi iz mraka usredređena, ukočena lica.
- Kuda ćete? vrišti ženski glas.
Mladi štabni kapetan sa crnim američkim brkovima odgovara tihim glasom:
- Da podržimo čast junkera.
... Stojeći na prozoru hotela, general Denjikin, koji je već odlučio da napusti mjesto glavnokomandujućeg, vidi kako se razarač odvaja od eskadrile koja se povlači i punom parom juri ka pristaništu. Topovi i mitraljezi tutnje, pucaju na crvenu konjicu koja ulazi u grad: general Kutepov, saznavši da su jedinice ostavljene u zaklonu da prikriju evakuaciju, nije uzeo nikakav transport, otvorio “Plamen” i požurio u pomoć.
Autorka je novinarka i književnica iz Sankt Peterburga koja živi i radi u Crnoj Gori
Bonus video:
