U laboratoriji i pred slikarskim platnom profesor hemije Vlatko Kastratović može da provede mnogo vremena, a da se ne umori i ne pogleda na sat, kaže za “Vijesti”.
Iako je po zvanju hemičar, vanredni profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta Crne Gore, od 2009. godine slika. To radi za sebe, zarad ličnog zadovoljstva i uživanja, bilo u procesu, ispunjavanju bjeline platna ili slušanja tumačenja drugih.
Nakon nekoliko kolektivnih izlaganja tokom posljednjih par godina, protekle sedmice realizovana je i njegova prva samostalna izložba slika u galeriji nevladine organizacije “Katarinine čarolije” u Podgorici, u Ulici Miljana Vukova broj 9, a postavka će biti otvorena do 28. januara. Istovremeno, u galeriji je izložena i samostalna postavka Radoja Raša Jovanovića, a obje je otvorio akademski slikar i profesor likovne kulture Mirko Dragović.
Iako je dugo slikao samo za sebe, dok ga upravo vlasnici galerije Katarinine čarolije i Dragović nijesu ohrabrili da sa svojim djelima izađe u javnost. Kastratović skromno kaže da je možda možda rano za samostalnu izložbu, ali ne krije pozitivne utiske.
”Utisci sa otvaranja su izvanredni. Lijepo je vidjeti svoje radove u prostoru, a više sam nego zadovoljan posjetom i komentarima koje sam dobio... Koliko god posjetilaca da ima, svi oni drugačije tumače djela, svaka slika je na drugačiji način doživljena i prihvaćena... Nekoliko slika je već i prodato, a to ne govorim zbog finansijskog obrta, jer mi nije bitan, već zato što sam čuo jednom prilikom komentar da slikar nije slikar dok ne proda neki svoj rad. Drago mi je da je izložba odjeknula, ali i da nije ja bih se svakako nastavio baviti ovim, jer, osnovno zbog čega slikam je zadovoljstvo koje mi taj rad pruža, čemu svjedoči i to što vrlo malo ljudi zna da se ovim bavim. Istakao bih i da je lijepa stvar kod ove galerije to što afirmiše neafirmisane, pruža prostor mladima, talentovanima i postaje prva prilika ili šansa za predstavljanje”, ističe on.
Upuštanje u slikarske vode i boje desilo se slučajno, otkriva Kastratović.
”Otišao sam jednom prilikom u slikarsku radnju da za sestru Veru kupim neki pribor i u jednom trenutku sam odlučio da i sebi kupim jedno malo platno, nekoliko boja i četkicu. Kada sam kasnije krenuo da radim, premazao platno bojama, bilo mi je interesantno kako je ta bjelina platna odjednom počela da dobija neko značenje i proces sam po sebi je nešto značio. Sljedeće što mi je bilo zanimljivo jeste da su svi koji bi vidjeli rad, drugačije ga tumačili i doživljavali. Brzo i lako sam shvatio da me popunjavanje bijelih površina bojama, pretežno veselim, ispunjava i pruža zadovoljstvo”, ističe on.
Motivi i priča svake slike su jedinstveni, ali ono što je isto jeste da Kastratović veliku pažnju posvećuje slaganju boja, preciznim oblicima i građenju kompozicije, ali i topim, vedrim, takozvanim veselim bojama koje grade emociju slike za sebe.
”Sa svakom slikom je drugačije, a kako vrijeme prolazi i slike polako počinju da pričaju drugu priču. Interesantno je koncipirati priču koju platno govori, jer se ta priča mijenja od samog početka - od zamisli i ideje rada, tokom procesa, pa do kraja, a onda i prilikom pokazivanja tog rada drugima... Često to bude nešto drugačije od zamišljenog... Svakako, u meni uvijek prevladava želja da se nešto kaže i da posmatrač nešto osjeti, najčešće je to da slika isijava toplinu, pozitivne vibracije, da izaziva neki pozitivni doživljaj, razdraganost i veselost. Svakako, dok se boja ne nanese na platno, ne znam šta da očekujem”, priča Kastratović.
Preciznost postiže koristeći lenjir i šestar, ali nekada i neočekivana pomagala, poput čačkalice ili igle...
”Mnogi misle da koristim neke šablone, ali ne, jedino što koristim su lenjir i šestar, a nekada i igla ili čačkalica, u slučajevima kada neke male, minijaturne bjeline koje treba ispuniti. Potrebno je mnogo strpljenja za svaki rad, ali to mi i prija. Mogu dugo vremena da provedem ispred platna, zaboravljajući na sate, baš kao i u laboratoriji. U konačnom, oduševljava me što na kraju sve to dobija neko značenje i postaje nešto lijepo”, ističe on.
Iznenađujuće za posjetioce izložbe ili ljubitelje umjetnosti možda je upravo to što je Kastratović po zvanju hemičar, ali jednako uživa i u slikarstvu, a u razgovoru za “Vijesti” on priča i koliko su ta dva polja bliska ili kontrastna.
”Mnogo je više razlika između tih sfera, nego sličnosti. Čitavog života sam hemičar, jer sam pohađao srednju usmjerenu školu. Što se slikarstva tiče, tu nemam nikakvo obrazovanje, ali ono što mogu da kažem je da mi prija. U hemiji važe stroga pravila, reakcija nikada neće ići kako ona hoće, sama postavka eksperimenta mora biti tačno definisana, podliježe pravilima, atomi su ograničeni i nema više načina za njihovo shvatanje. Sa druge strane, boja, slika, oblik, platno polja su potpune slobode. Dalje, eksperiment u laboratoriji može da ostane bez rezultata, dok eksperiment sa platnom uvijek daje rezultat, manje ili više dobar, što zavisi od posmatrača i tumačenja, dok se u hemiji rezultati ne mogu tumačiti različito. Nauka i naučni zaključci ne podliježu različitim percepcijama, uvijek su tačno definisani i određeni formama. Možda me taj izlazak iz strogih pravila nauke i slobodan prostor platna dodatno privukao da se oprobam u svijetu boja”, objašnjava Kastratović.
Dragović je, govoreći o Kastratovićevim radovima, primijetio da on kao profesor pored svog primarnog, stručnog poziva, svojim studentima preko slika poručuje da “sve što je u harmoniji i ravnoteži može uspjeti”.
”On koloristički istražuje slaganje i neslaganje boja preko njihovog geometrijskog uklapanja na sebi svojstven način, gradeći cjeline slične arabeski. Pored velikog truda i rada na slici, Vlatko filigranski precizno uklapa svoje svjetove, geometrijski potpuno tačno. Istrajavanje na radu, na istoj temi duži period dovodi ga do toga da slike dobijaju obrise predmetnih pejzaža, to jeste svoju dubinu. Želja i uživanje u istraživanju ovog umjetnika toliko je vidljiva da samo laicima to može promaći”, kaže Dragović.
On dodaje i da je glavni element na Kastratovićevim slikama apstraktni oblik koji daje optičku iluziju, a kontrast ideja jedino je povezan raznolikim koloritom koji zrači od komplementarnih do jednostavnih trodimenzionalnih osvjetljenja.
”On želi, prije svega sebi, da dokaže kako mnoge stvari, pa čak i one životne, imaju svoj okvir i svoje mjesto u harmoniji savršenstva. Očigledno precizan i pedantan čovjek na svom likovnom planu isto kao da nam preko svojih slika poručuje: ‘Treba težiti savršenstvu. Treba težiti spontanom kontrolisanju stvari, ali na jedan lijep i nenametljiv način’. Likovna umjetnost je pravi primjer tog toka misli, osjećanja i stvari kakve bi trebalo da budu”, zabilježio je Dragović i istakao da je izložba sastavljena iz više umjetničkih cjelina, a da svaka stoji za sebe a ne ugrožava druge, niti njihov zajednički doživljaj.
”To je sve putokaz i odgovor profesoru dr Vlatku Kastratoviću da je na pravom putu i da nastavi svoja ‘obojena polja’ nepregledne mašte, koju zasigurno u izobilju posjeduje”, zaključio je Dragović.
Cijena umjetničkog djela nikad se ne može odrediti
”Sizifovski, Kastratović gotovo svakodnevno slika, zato u njegovom ateljeu nastaje veliki broj umjetničkih djela. Sam kaže da je dosta slika poklonio, pa najvjerovatnije ta razmjena energije čini da je on u stalnoj umjetničko-kreativnoj kondiciji. Kada bi sve slike Kastratovića poređali jedne na drugu sigurno bi se dobila neka tačna univerzalna životna formula”, istakao je Mirko Dragović o slikarstvu Vlatka Kastratovića.
Kastratović “Vijestima” potvrđuje da je slike poklanjao, a otkrio je da je neke i prodao. Međutim, ističe da ih ne prodaje radi novca, niti to planira.
”Slika se nikada ne može prodati koliko vrijedi. Zato i kažem da se od umjetnosti ne može živjeti, jer se realna cijena nikada ne može uspostaviti. Za mene umjetnost nije samo u okvirima njenih grana, već je svuda. Umjetnik je i čovjek koji gradi kuću, onaj koji plasti i oblikuje sijeno na livadi, uređuje dvorište, žena koja veze goblene...”, ističe on.
Kada su u pitanju njegovi planovi za dalje, jasan je, nastavlja da radi po svom osjećaju, s radošću i pažnjom.
”Ne planiram da eksperimentišem, ostajem pri ulju na platnu i vodim se osjećajem. Ne bih volio da se komercijalizujem, krenem juriti novac, izložbe, izlazak u javnost, prodaju... Za mene i sami sati provedeni pred platnom imaju svrhu, i to je dovoljno”, zaključuje Kastratović.
Bonus video:
