(Dimitrije Popović, ORFEJEVA SJENKA, Litteris, Zagreb, 2022)
Maurice Blanchot na tragu Mallarméa pokušao je ispitati prazninu između dvaju prostora - običnoga i književnoga jezika. Posve je jasno kako mu je za tako nešto nedostajalo razjašnjenje viška neiskazivoga u jeziku. Prostor u kojem se bit književnosti otvara u razumijevanju ne dolazi, dakle, iz jezika samoga. Bitak iz kojeg jezik izgovara “istinu” u književnome djelu pokazuje se iz onoga što se naziva fascinacijom:
”Pisati znači ući u potvrđivanje samoće u kojem prijeti fascinacija. Predati se riziku odsutnosti vremena gdje vlada vječno započinjanje iznova. Prijeći iz Ja u On tako da se ono što mi se događa ne događa nikome i anonimno je utoliko što me se tiče ponavljajući se u beskonačnom rasipanju. Pisati znači prepustiti jezik fascinaciji te kroz jezik i u jeziku ostati u doticaju s apsolutnim mjestom u kojemu stvar nanovo postaje slikom, a slika, umjesto aluzije na figuru postaje aluzijom na nefigurativno, umjesto oblika nastalog iz odsutnosti postaje bezoblična prisutnost te odsutnosti, neproziran i prazan otvor nad onim što jest kada više nema svijeta, kad još nema svijeta” (Maurice Blanchot, Književni prostor).
Slika, naime, kao da ima neku začudnu prednost, iako se u povijesti metafizike njezina “bit” izvodi iz ne-slikovnoga. To neodredljivo mjesto u novovjekovnoj se slici svijeta naziva objektom. S onu stranu mogućnosti spoznaje prebiva njezina tajna. Stoga slika o kojoj govori Blanchot prijanja uz događaj stvari, a jezik uz njezinu sjenu. Što je to onda za Dimitrija Popovića Orfejeva sjenka ako ne misterij umjetnosti i umjetničkoga stvaranja i u doba koje više nema nikakav neposredni odnos između pjesništva i božanskoga kakav bijaše metafizički utvrđen još u Grka i srednjovjekovnoga kršćanstva? Pritom valja jasno razlikovati misterij i mistiku. Prvo pripada grčkome mitskom znamenovanju svijeta, a drugo kršćanskome shvaćanju po kojem Bog stvara ex nihilo. Misterij je tajna događaja koji povezuje nebo i zemlju, besmrtnike i smrtnike i nikad se ne može rasključati čovjeku osim kao, kako bi to rekao Miguel Unamuno, u tragičnome osjećanju života. Između onostranosti i ovostranosti u Grka nema, međutim, toliko zjapećeg jaza kao u monoteističkoj religiji kršćanstva kad epifaniju svijeta nadomješta simboličko odvijanje kultnoga sjećanja na žrtvu Bogočovjeka u znak otvorenosti povijesti spram onog nadolazećeg kao spasonosnoga. Bit je misterija kao u dionizijskim svetkovinama i orfičkim misterijima oživljavanje drame postojanja u svijetu koji ne može više imati smisao bez filozofije i umjetnosti. Pjesništvo je u tome kao iskonski poiesis odlučujuće mjesto susreta ljudskoga i božanskoga jer je Riječ misterij, a slika njezina tajna koju sabire mitski lik Orfeja - utemeljitelja pjesništva kao kazivanja o svetom udesu ljepote. Nije stoga slučajno u 20. stoljeću upravo Rainer Maria Rilke u Devinskim elegijama izrekao onu bitnu misao svake umjetničke dekadencije kako je ljepota početak onog strašnoga, što Nijemci označavaju riječju Unheimliche. Mistika, tome usuprot, već je posve drukčije iskustvo u kojem se umjesto jedinstvenoga događaja tragičnoga susreta ljudskoga i božanskoga, sve premješta u unutarnju dramu viđenja i vizije spasonosnoga Boga kao u kazivanju Ivane Orleanske, sv. Ivana od Križa i sv. Tereze Avilske. Između događaja i žrtve ostaje samo simbolički trag postojanja onog što je tek privid, fluidni znak nemoći ovjekovječenja u vremenu, ono sjenovito vrijeme u kojem mitski Orfej više ne pjeva svojoj voljenoj Euridiki da bi je vratio iz dubina carstva mrtvih, već je i sam lik Orfeja i njegova pogleda pitanje posve drukčijeg kazivanja i oslikavanja od onog što bijaše u zlatno doba vladavine mita i religije. Dimitrije Popović u pjesmi Noć to iskazuje na sljedeći način.
Nevidljivo tijelo crni horizont presijeca.
Linija tame sluti labirint samoće.
...
Krhotine spomenika noći
Lebde crnom slikom kozmičke tišine.
Čitava je njegova lirika simboličke vizualizacije misterijskoga događaja u pokušaju da se mrtvo vrati u život svečana inkantacija ovog labirinta samoće u kojem prebiva moderni čovjek kao egzistencijalni slučaj nomada i izgnanika ljepote u toj crnoj slici kozmičke tišine. Valja svagda iznova uputiti kako je Dimitrije Popović opsesivno vezan uz stapanje romantike i nadrealističkoga nadahnuća u slikarstvu i poeziji, koje je polučilo iznimna umjetnička djela od Lautreamonta do René Chara, primjerice. Ono što je bio program romantike, naime sveza arhajskoga i suvremenoga, okultnoga i misterijskoga u obratu biti svijeta kao u Novalisa i Nervala, ostaje nadahnućem za umjetnost koja teži povratku ljepote u obezboženi svijet ništavila. Ono što je autorska nota prisvajanja jedne duge tradicije oživljavanja duha orfičkih pjevanja u modernosti i u postmodernome kontekstu upravo onog što simbolizira naslov knjige književnog teoretičara Ihaba Hassana Raskomadani Orfej, to je konstanta kako u Dimitrijevu slikarstvu tako i u njegovu pjesnikovanju. Posrijedi je, dakle, suočenje s tajnom misterija koji nadilazi granice tijela i njegove propadljivosti, a u liku Orfeja ima svoju kazivajuću simboličku točku stapanja i razdvajanja. Što je razdvojeno nastoji se iznova sjediniti. Ljubav spram Euridike, međutim, tragičan je slučaj iznenadnoga iščeznuća ljubljene žene. Silazak u Had otuda je simbolički potraga za onim nedosezivim, koje ne prebiva više na nebu, već je duboko u tminama onog strašnoga. Zbog toga Dimitrije Popović ne slika Orfeja, već pjeva o njegovim sjenama u Hadu, o njegovim tragovima objelodanjivanja ljepote koja otvara prostor užitka u kretanju tim usudnim labirintom samoće.
Vratimo se iznova Blanchotu i njegovu promišljanju Orfejeva pogleda. Čini se da je iz tog književnoga prostora moguće pristupiti Popovićevu nastojanju oživotvorenja Misterija Riječi kao slike. Uostalom, nije nimalo slučajno da je njegova poezija prožimanje filozofijskoga govora s mogućnostima simboličke moći slika, jer je za njega svijet slikarstva upravo ono što ovom svijetu tzv. prave stvarnosti podaruje viši smisao od banalnosti i trivijalnosti tehnički organiziranoga opstanka u suvremenosti. Ideja slikarstva prethodi zbiljskoj slici i njezinoj posebnosti i pojedinačnosti, a mitsko-religijski duhovni horizont s likovima kao označiteljima ‘sudbine’ povijesnoga protijeka vremena utiskuje svoj pečat svemu prolaznome i tjelesno krhkome. Možda je to razlog zašto je njegova vizija umjetnosti formalno klasična, ali u znaku metamorfoza s jasnim srazom uzvišenoga i banalnoga, čiste platonske forme i gnostički ukaljane svakodnevice prožete simbolima smrti i apokalipse. Blanchot, naime, kazuje i ovo:
“Kada Orfej silazi po Euridiku, umjetnost je moć putem koje se noć otvara. Snagom umjetnosti noć ga dočekuje, postaje susretljiva intimnost, sklad i sloga prve noći. Ali Orfej je sišao po Euridiku, za njega je ona krajnost koju umjetnost može dosegnuti. Pod imenom koje je skriva i velom koje je prekriva, ona je iznimno mračno mjesto prema kojem, čini se, smjeraju umjetnost, čežnja, smrt i noć. Ona je trenutak u kojem se bit noći približava kao druga noć. (...) Grčki mit navodi; djelo se može stvoriti tek ako se neizmjernom iskustvu dubine (koje su Grci smatrali nužnim za djelo i u kojem iskustvo podnosi svoju neizmjernost) ne teži radi njega samog. Dubina se ne otkriva neposredno, pokazuje se samo skrivajući se u djelu” (Maurice Blanchot, Književni prostor).
U pjesmi Orfejeva sjenka upečatljiv stih Dimitrija Popovića glasi:
Sazvježđe gasne u ljepoti neiskazive šutnje.
Orfička su pjevanja u suvremenome svijetu upravo ta neiskaziva šutnja kojom se pjesništvo suprotstavlja kakofoniji glasova ovog nihilizma tehnosfere u kojem je vizualna fascinacija s digitalnom prazninom postala jedino mjerodavno iskustvo kazivanja. Zato Dimitrije Popović polazi od mogućnosti stvaralačkoga ponavljanja života kao umjetničkoga događaja koji se kristalizirao u djelu oslobođenom od suviška emocija, doživljaja, napadne osjetilnosti. I zato je ovo slikarstvo i ova poezija na putu čiste ideje kao forme koja se i sâma pojavljuje u metamorfnome stanju. Iako se formalno čini da ovo pjesništvo pripada njegovu unutarnjem psihogramu kojim slikar zaogrnut plaštem iskonskoga pjesništva ulazi kroz mitsko poniranje u srce tame izravno u vlastitost i mjeru intimnosti, to je ipak samo privid. Poput borhesovske pjesničke kozmogonije u kojoj se stapaju ideje i pojave onkraj epohalnosti vremena, na isti način naime postoje i Teokritov slavoj i Kafkin gavran, tako se i u zbirci Orfejeva sjenka susrećemo s kazivanjem kao oslikavanjem onog što nadilazi trag u vremenu. U pjesmi Narcis čitamo posljednji stih
Opčinjen bljeskom lik svom liku teži.
I doista, kao u slikarstvu manirizma, kojeg je na svoj stvaralački način vrlo rano Dimitrije Popović prisvojio i dao mu posve novo značenje na kraju 20. stoljeća, tako se i u njegovu pjesništvu postavlja iznova pitanje o oponašanju izvornika, njegovoj fatalnoj kopiji i simulakrumu. Narcis je paradigma naše opčinjenosti vlastitim likom u vizualnome nihilizmu svijeta, ali i još nešto što se tako olako zaboravlja. To je fatalni udes želje za ovjekovječenjem ljepote koja je s orfičkim pjevanjima iščezla iz dubina svijeta i stoga narcističko doba nužno zahtijeva gubitak smisla i pad u tehnički bezdan simulacije. Tragično je da se Orfej i Narcis na začudan način susreću u nečem što povezuje bit umjetnosti i tamnu sjenu samopriznanja u ovom napuštenome svijetu.
Dimitrije Popović svojim je umjetničkim traganjem na putu tog stapanja i iščeznuća svijeta kao insceniranja događaja u slici koja još uvijek opčinjava i zavodi, uznemirava i budi radost i užitak u doba apsolutnoga rastjelovljenja, tog ravnodušnoga doba aktualnosti bez posljednje tajne stvaranja i života. Jezik njegove poezije naposljetku otvara prostor slici kao u pjesmi Slika iz Orfejeve sjenke koja iskazuje i ovo s čime valja završiti ovaj govor u labirintu samoće.
Svijet iščezava u tajni postojanja
Da bi se potvrdio slikom
Vlastite vječne neprolaznosti.
Pjesništvo Dimitrija Popovića svetkovina je traganja za univerzalnom formom stapanja riječi i slike, a izborom mitskoga dekora uz obilje nadrealističkih sklopova metafora i simboličke označenosti već uvijek umjetnički opstojećeg svijeta ova knjiga uzdiže njezina autora do onog mjesta s kojeg motri okom uzvišenoga iskustva povijest Orfejeve sjenke kao svoj vlastiti prinos preoblikovanju onog izvornoga kaosa u slike trajne ljepote.
Bonus video:
