Palestina postoji i u mnogim drugim djelovima svijeta danas, a iako često nesvjesni toga, svjedočimo svojevrsnoj “palestinizaciji svijeta, usljed globalizacije”, kaže istaknuti filmski reditelj Elia Suleiman u intervjuu za “Vijesti”.
Taj zaključak reditelj iz Palestine, koji godinama već živi u Parizu, potkrepljuje nizom primjera, od Iraka do Ukrajine, preko desničarskih vlada ili pokreta širom svijeta...
O tome, između ostalog, on na jedinstven način govori i u svojim nagrađivanim filmovima, bilježeći u njima slike, sjećanja, iskustva, jedinstvene crte mentaliteta, odnosa i humora koji nosi u sebi ili pamti... Rođen 1960. godine u Nazaretu, njegova sjećanja na rodni grad su puna kontrasta...
U razgovoru za “Vijesti” priča da je Nazaret bio mali grad u brdima Palestine, sa brojnim crkvama i džamijama i prijatnim ljudima koji njeguju dobre komšijske odnose, praktikuju porodične izlete, održavaju dvorišta i bašte, idu na fešte i održavaju običaje, da bi dalje stigao i do opisa grada iz čijih ruševina vrište očaj i tuga, ostataka grada u kojem je dječiju graju zamijenio čvrsti tab koraka naoružanih klinaca, dok se nasilje osjeća u vazduhu, a prisustvo droge i mafije je konstantno...
Ipak, pamti i da je slično bilo dok je on bio mali, kada je njegov otac, da bi odveo porodicu na izlet pored jezera, morao da dobije dozvolu izraelskih vojnika koji to uglavnom ne bi dozvolili, iz hira... Odrastajući u takvom ambijentu, ali u porodici i komšiluku u kojem je otpor, ali i humor bio sveprisutan, Elia Suleiman tokom godina je, kao reditelj i scenarista, veliki dio svog iskustva bilježio i prikazivao upravo putem filmova. Njegova ostvarenja odišu posebnom poetikom, bez suvišnih informacija, dramatičnih zapleta, ispraznih dijaloga, ali savršeno oslikavaju duh i identitet Palestine. On tvrdi da humor, ironija, burleska, apsurd, sarkazam koji se vide u filmovima potiču iz ličnog iskustva koje prikazano u filmu postaje univerzalno... Humor ističe kao moćno oružje u teškim situacijama, alatku koja olakšava život i produžava trenutak entuzijazma, a mlade ljude otuđene od nacionalne generalizacije i gordosti, mlade aktiviste, borce za slobodu i toleranciju vidi kao nadu svijeta...
Prikazujući to kroz svoja ostvarenja zavrijedio je niz najvećih priznanja, od Kanskog festivala do Smotre u Veneciji, da bi krajem 2022. godine dobio i Nagradu za životno djelo Evropske filmske akademije... Tako je postao i prvi filmski stvaralac iz Palestine koji je dobio tu nagradu, što ne smatra posebnim. Udaljava se od nacionalnih okvira za koje tvrdi da samo postavljaju granice i šire podjele, kao produkt svijeta po mjeri Zapada...
O svemu tome, svojim filmovima, umjetnosti, Palestini, Nazaretu, Zapadu, Elia Suleiman govori za “Vijesti”, sa kratkim osvrtom na nagradu:
”U suštini, srećni ste kada ljudi priznaju vaš rad, to vas čini zadovoljnim, ali onda nastavite da živite dalje, normalno. Važno je znati nastaviti sa onim što i inače radite, a nagradu prihvatiti samo kao lijep trenutak i određeno priznanje za pređašnji rad”, rekao je, uz komplimente organizatorima ceremoniji na Islandu.
Prvi ste autor iz Palestine kojem je dodijeljena Nagrada za životno djelo Evropske filmske akademije. Na tu konstataciju i pitanja novinara odgovarali ste da to ne bi bilo nešto posebno, nekima možda i čudno, da je nagrada otišla u ruke nekog iz Italije, Francuske i slično... Zbog čega se to, naglašava, prema Vašem mišljenju?
Pripadnost nekoj naciji nešto je što je uvijek u fokusu, kao i to da se pojedinci određene nacionalnosti generalizuju i poistovjećuju sa cijelom nacijom. Ja nijesam zagovornik toga i nisam nacionalista... Interesovanje za moj stav o pitanjima koja se tiču Palestine zasnovano je uglavnom na činjenici da sam Palestinac i kao takav sam identifikovan sa nekim uvriježenim kodovima palestinske nacije, ali to ne čini da manje simpatišem neke druge nacije, a kamoli da budem nesolidaran sa svim drugim (sličnim) slučajevima i situacijama u svijetu, kojima je zapravo potrebna solidarnost i podrška. Stičem utisak da biti Palestinac mora nužno da se prevede u neki progresivan ili pozitivan stav prema Palestini i kao da se to zasniva samo na nacionalnoj pripadnosti. A ono što vas/nas zapravo čini Palestincem je činjenica da možete se poistovjetite sa različitim ljudima koji su pod nekom vrstom represije, bez obzira na rasu, boju kože, vjeru, naciju... To je ono što mene čini Palestincem, a ne neka posebnost ili stereotipizacija te nacionalnosti.
Zbog čega i čemu onda konstantno nacionalno određivanje i generalizacija?
Mislim da se diskurs poistovjećivanja pojedinca sa nacijom nastavlja kao kolonijalni diskurs koji postoji već dugo. Gledao sam jednom prilikom informativni program na BBC-u i uočio određene termine... Ne znam da li su ljudi koji sjede tamo u studiju i koriste ih uopšte svjesni šta znači kada, na primjer, kažu “taj dio svijeta”. Takav stav da zemlju i svijet u kome živimo posmatramo kao centar, a konkretno “taj (neki) dio svijeta” koristimo kao zamjenicu da opišemo područje ili mjesto gdje žive čudni ljudi, gdje se dešavaju čudne stvari i gdje vrvi od nasilja, zaista predstavlja vrstu kolonijalnog diskursa koji je dominantan. Prema mom mišljenju, takav diskurs čini da ljudi koji to govore misle kako su na “pravoj strani”, a nijesu svjesni činjenice da koriste terminologiju naslijeđenu iz kolonijalnih zemalja. No, način na koji percepiramo druge zemlje, nacije, svjetove, neće se promijeniti prilično brzo, posebno kada živimo u zapadnom svijetu i pristupamo tome sa nekom vrstom kolonijalnog bekgraunda.
”Taj dio svijeta” u Vašem slučaju, a “taj dio Evrope”, pa i kovanica “Zapadni Balkan” u slučaju postjugoslovenskih država nastalih nakon ratom raspadnute Jugoslavije česte su sintagme koje nerijetko imaju i produženo, sakriveno značenje. Izvršni direktor EFA Matthijs Wouter Knol u intervjuu za “Vijesti” kazao je da publika sa zapada i sjeverozapada Evrope, pa i on sam, kada pomisli na naše područje najčešće pomisli na rat, ratne filmove i priče. Zašto je tako, šta mislite?
Sve je to ironija istorije, a (kada) razmislite, ko je izazvao toliko ratova širom svijeta? Ljudi sa Zapada otvoreno govore da kada pomisle na Istočnu Evropu pomisle i na rat. Činjenica je da su problemi na Bliskom istoku, jer je ovo svijet po mjeri Zapada. A svi ti ljudi su povlašćeni i imaju koristi od bogatstva zemalja pogođenih ratom. Upravo to je ono čemu moj posljednji film zapravo pokušava da sugeriše, a to je da svjedočimo svojevrsnoj palestinizaciji svijeta, usljed globalizacije. Ali, ta tenzija koju “privilegovani” stvaraju negdje drugdje, obično se vrati kao bumerang. Iskreno, ne znam zašto postoji stav poricanja na ovom dijelu zemaljske kugle prilikom kojeg ljudi uvijek misle da je nasilje negdje drugdje i daleko, a zapravo su oni ili dio toga ili inicijatori toga. Svakako, postoje oni koji se tome i opiru, a jedan od načina na koji to radimo i nastavljamo da se opiremo jeste stvaranje umjetnost.
U posljednjem filmu “It must be Heaven” Vi putujete u različite zemlje, posjećujete gradove širom svijeta, nalazite mnogo sličnosti sa svojom domovinom i povlačite paralele sa Palestinom. Kao što ste kazali, prikazujete određenu “palestinizaciju svijeta”, u kontekstu da Palestina danas postoji i u mnogim drugim djelovima planete, iako toga možda još nismo svjesni. Uzevši u obzir da je Palestina danas često metafora za nasilje i žrtvu, da li su (obični) ljudi svjesni toga i može li se putem filma to približiti?
To je veoma komplikovano pitanje i veoma komplikovana situacija za analizu. Prije svega, kada idete u bioskop da gledate neki film, ja kao autor ne mislim da se na prvo gledanje nešto uči, niti bi trebalo. Obično mislite na zadovoljstvo i želite da uživate u onome što gledate, u priči, slikama, glumi, pa mislim da efekat toga nije baš opipljiv i konkretan. To znači da gledaš film koji ti se dopada, a onda kasnije vidiš prijatelja/icu, možda djevojku ili momka, muža ili ženu, kolegu/inicu, i u nekoj sasvim običnoj i spontanoj situaciji, na primjer za ručkom, možda ćete porazgovarati o filmu koji ste gledali, možda oboje ili samo jedno od vas, a koji vam se dopao i izazvao neki osjećaj...
Možda posebno u mojim filmovima nema mnogo istorijskih podataka koje je moguće saznati ili naučiti, a takođe ne mislim ni da se stavovi mijenjaju nakon jednog pogledanog filma. Mislim i da postoji neki efekat uspavanosti i pasivnosti... Želim da razmišljam u pravcu da će ljudi na duže staze shvatiti da ljepota, estetika ili poetika na mom filmu imaju za cilj da detektuju i da nesvjesno ili svjesno smanje nasilje u svakom od nas, kod svakog pojedinca. Sa stanovišta istorije ili nauke, nijesam siguran da li je takav efekat moguće postići na javno mnjenje ili određenu društveno-političku svijest promijeniti posredstvom filma. Nisam siguran da li film generalno ima tu moć da zaista promijeni redosljed stvari. On može uticati na osobu, jer ćete možda spoznati da želite da uljepšate svoju svakodnevicu ili da ne želite nasilje u svom životu ili ćete poželjeti da budite ljubazniji prema svom okruženju...
Na primjer, mnogo puta kada sam gledao filmove i uživao u njima, češće bih ogladnio, nego što bih poželio da mijenjam svijet, ali to je zapravo bila želja da se produži uživanje u tom trenutku. Dakle, izgleda da je to više na mikro nivou, nego na društveno-političkom planu. Na primjer, mnogi ljudi koji pogledaju moj film “It must be heaven”, neće automatski reći “nije to samo Palestina”, već mislim da svi oni imaju neku svoju personalizovanu interpretaciju onoga što su vidjeli. Neki ljudi se zainteresuju da čuju dodatne činjenice, etnografske ili istorijske podatke i slično, neki se suoče sa svojim, nazovimo predubjeđenjem o “onom svijetu”, što nekada možda i nije potrebno...
U svoje filmove inkorporirate sebe, bilo pričajući o sebi, porodici, zajednici, nekom periodu. To svakako nijesu intimne i individualne priče, već univerzalno lične i emotivne za sve koji gledaju film. Kako Vi gledate na svoja ostvarenja, mogu li se uzeti kao neki Vaš dnevnik ili čak Vaša vizura Palestine kroz vrijeme i prostor?
Činjenica je da u filmovima koristim polubiografske elemente, nekada i autobiografske djelove, ali moji filmovi nijesu dokumentarni, daleko su od toga... Ne bih rekao ni da predstavljaju neki dnevnik, iako sam možda u jednom od njih upotrijebio tu riječ. To je jednostavno način na koji ja pravim filmove. Često pišem bilješke o stvarima koje doživim. Ponekad je to priča koju čujem od nekoga, ali uglavnom je film polubiografska priča. U neke sam uključio i svoju porodicu, na primjer, moji pravi roditelji su u mom prvom filmu. Ideja od koje polazim je da određeni trenutak prenesem ili prevedem u filmsku dimenziju, ne bih li pojedinačno ili zajedničko iskustvo zamrznuo, odnosno metamorfozirao u estetsku sliku.
Opet, to ne znači da ono ostaje u okvirima ličnog, mog ili samo moje porodice, već postaje svačije iskustvo i svačija porodica. Ponavljam, upravo to je ono što umjetnost i film predstavljaju, a ja nijesam jedina osoba koja je na relaciji iza i ispred kamere. Recimo da sam postao neka vrsta transparentnog vodiča kroz opservacije glavnog lika. Siguran sam da ima dosta filmskih stvaralaca koji su to uradili, ali zašto se to događa, ne znam. Više je intuitivno, nego estetski.
Važan segment u Vašim filmovima čine komični, duhoviti elementi koji gledaocima, rekla bih, približavaju mentalitet i kulturu ljudi. Sa druge strane, tragičnim i tjeskobnim stvarima često dajete komičnu dimenziju. Zbog čega birate smijeh u skoro pa svim emocionalnim situacijama i kako drama i patnja korespondiraju sa humorom?
Ne bih koristio baš riječ komedija, već više humor, ironija, burleska, apsurd, a sve to potiče iz veoma ličnog iskustva. Desilo se da potičem iz porodice koja je jako duhovita. Odrastao sam kao najmlađe dijete i vjerovatno su na mene uticala braća, roditelji, prijatelji, jer je kod kuće uvijek bio duhovit ambijent. Siguran sam da je to i rezultat okoline i zajednice iz koje dolazim, a to je Nazaret. Nazaret je nekada bio mali grad u brdima Palestine koji je usljed političkih okolnosti polako postao pravi geto. Izrael stvara svoju zemlju i to dislociranjem palestinske zemlje i palestinskog naroda koje pritom načinjavaju građanima trećeg reda.
Mnogo je toga pod blokadom, mnogi ljudi su postali beskućnici, nemaju gdje da odu, nemaju nikakve snove koje bi mogli da ostvare, zbog svega što je zagušilo njihove živote u Palestini. Ni posao im nije dostupan i sve to dovodi do toga da se grad u kojem ljudi žive pretvara u ruševine i očaj. No, i ljudi koji žive u očaju pokušavaju da se odupru političkom ambijentu, najčešće uz pomoć humora, dobrog i zdravog humora koji je i kroz istoriju u teškim situacijama prilično poznat. Gdje postoji geto, tamo ima i humora. Ljudi žele da se smiju, smijeh je poput mašine za zaustavljanje vremena, mašine koja pruža trenutke euforije življenju, ali koja nažalost brzo prestaje.
Smijeh bih uporedio i sa poezijom koja produžava trajanje trenutka, čini ga snažnijim, ali i elastičnijim nego što pokazuje časovnik koji odbrojava vrijeme, a shodno tome ironija i humor imaju moć da produže sadašnjost i pruže nam nadu, jer kada postoji smijeh, postoji i osjećaj da stvari mogu biti bolje. Smijeh nas podstiče i pruža prijatne trenutke. Smatram da su getoi proizveli mnogo takvog humora, ne uvijek sličnog ili istog, ali na neki način mnoge zajednice koje su bile potlačene i getoizirane su pružale neku vrstu otpora kroz humor, sarkazam i ironiju. Takođe, kada je film u pitanju, humorom na neki način prolongirate taj dramatični aspekt života. Kada razmišljam o getoima u Evropi, poznato je da su Jevreji u svojim geotima bili poznati po humoru, iako su doživjeli neke od najtragičnijih trenutaka u novijoj istoriji čovječanstva. Mislim da je to oblik otpora koji dolazi iz stanja očaja, često i iz bezizlaznih situacija.
Koja su Vaša prva sjećanja koja vezujete za Nazaret kakav je ranije bio i koliko se toga promijenilo?
Sjećam se kada sam bio mali, dječak sa možda 5-6 godina... Nazaret je bio pod direkcijom vojske i pod vojnim pravilima. Da bi nas otac odveo na porodiči izlet i da bismo zajedno odmarali i družili se kraj jezera, morali smo da odemo u policijsku stanicu i dobijemo dozvolu, a koja je gotovo svaki put bila odbijena bez razloga, samo da bi frustracija rasla među Palestincima. Nijesam siguran da li je dovoljno vidljivo, ali rekao bih da je ambijent i atmosfera na mojim filmovima, od prvog do posljednjeg, takva da se na neki način stiče uvid ili ulazi u trag tom nasilju i žali zbog toga. Na primjer, kada sam snimio svoj prvi dugometražni film, u njemu možete osjetiti da uz sve ovo što spominjem, i dalje postoji i Nazaret - mali grad sa crkvama i džamijama, baštama i ljudima koji se poznaju, posjećuju, koji imaju svoje običaje, njeguju tradiciju, idu na fešte, posjećuju se... Jasno je da se sve odvija prilično politički progresivno, jer se vide neke vojne intervencije i svjedoči se postojanju nasilja. U filmu “The time that Remains”, kao i u “It must be heaven” možete jasno vidjeti da je Nazaret postao mjesto nasilja, vidite djecu po razrušenom terenu, vidite oružje, droga je svuda, mafija je sveprisutna, svaki drugi dan se sluša o ubistvima između bandi koje se bore jedna protiv druge za kontrolu teritorije... A Izrael stoji i gleda sve što se dešava, jer žele da Arapi, Palestinci imaju te vrste problema kako bi ih natjerali da se apsolutno međusobno unište, istrijebe. Nazaret je postao takvo mjesto, jezivo, očajno, tužno. To sa sigurnošću znam od bliskih prijatelja iz Nazareta sa kojima sam često razgovarao.
A mnogo toga se promijenilo... Svaki grad u Izraelu koji je palestinski može se opisati kao veoma loš, opljačkan ili užasan... Tako je sve dok izraelska vlada nastavlja da radi ono što je počela da radi još 1948. godine, a to je da Palestincima onemogućava život i čini da nestanu. Stvorili su sve što je potrebno da Palestincima zagorčaju život. Ono što se nedavno desilo, ako se uzme u obzir okupacija 1967. godine, što je drugačije od 1948. jer su 1967. pod direktnim vojnim nadzorom sprovodili nasilje, svakodnevno ubijali, zatvarali ljude i djecu, stvorena je nova, moderna fašistička država u kojoj žive apatridi. Taj termin “apatridi” koristim, jer politički gledano, to je baš ono što karakteriše tu državu koja sada postoji u Izraelu. Ljudi ne priznaju da je sve to počelo u vojnoj vladi 1948. godine kada je Palestina okupirana. Prvo stvaranje i utemeljenje Izraela zapravo je zasnovano na nasilju, masakrima, silovanjima, a to se dugo krilo.
Kao nekoga ko je tamo živio, kakvi su Vam bivali utisci i emocije prilikom posjete Nazaretu, šta Vas je dočekivalo?
Kada sam jednom prilikom posjetio Nazaret, zbog istraživanja i snimanja o palestinskom dijelu filma, vidio sam koliko je tenzija uzela maha nad gradom i životom, evidentan je bio ambijent nasilja i atmosfera užasa. Onda bih dodao i nekoliko takvih, neplaniranih trenutaka u filmove. Jedna od tih stvari su klinci koji sa oružjem u rukama...
Druga stvar kojoj sam svjedočio, pored naoružane djece, je i to da mladih ljudi tamo više nema... Mnogi mladi u svojim dvadesetim nestali su iz grada... Pitao sam se gdje odlaze mlade generacije i kako, a onda sam otkrio da oni zapravo postoje, ali su otišli iz svih palestinskih gradova, uključujući i Nazaret i nekako su se okupili u drugom gradu, Haifi, koji je postao njihov centar. Mnogi umjetnici, studenti, aktivisti okupljaju se u Haifi i počeli su da iz temelja grade, ili su već izgradili, prilično jedinstven kulturni ambijent. To sam otkrio prilikom produkcije kada sam pitao poznanike ili prolaznike gdje su ljudi, mladi... Rečeno mi je da su svi emigrirali i da su koncentrisani u tom jednom gradu.
Moram da priznam da me je to podstaklo na obilazak barova u kojima oni izlaze, gdje džemuju, sviraju, posjetio sam galerije u kojima izlažu svoja umjetnička djela i zaista su to bile veličanstvene scene koje su me oduševile. Moram da kažem da sam se svaki put nakon tog obilaska vraćao pod dejstvom alkohola, jer sam išao iz jednog bara u drugi, treći i redom, dok se ne zaglavi u jednom baru u tri ujutru gdje su odveli ljudi sa kojima sam išao okolo. Htjeli su da mi pokažu taj gej i lezbejski palestinski bar, a ja sam želio da vidim kako to izgleda tamo...
Kada smo ušli dočekala nas je nevjerovatna žurka, tako intenzivna! Popio sam (još) nekoliko pića i rekao: “Sada znam koja će biti posljednja scena filma (The Time that Remains)”, a to je zapravo potpuno ista scena koju sam ja ugledao kada sam ušao u taj bar. Rekao sam ekipi da se pripremi, jer ću da snimam na tom mjestu, a svi su bili iznenađeni. Ostao sam pri svome, želio sam jaku i razuzdanu žurku kao i prije, želio sam pravu, životnu scenu na kraju, a čiji će akteri biti ljudi koje sam tamo zatekao i ostali koji tamo izlaze, svi baš na tom mjestu... Tako je i bilo, svi su se okupili, počeli se zabavljati i raditi sve ono što i inače rade u tom lokalu... Ta scena je za mene bila trenutak nade na kraju filma. Vrijeme mog lika i moje vrijeme zapravo je prošlo, a nova generacija ga preuzima i puni su energije, odupiru se okupaciji i ugnjetavanju i to posredstvom kulture, zabave, umjetnosti, žurki, ljubavi, uživanja...
Shvatajući da su mnogi od njih umjetnici stičem utisak kao da me to odvlači iz moje sopstvene tuge i žali, jer vidim da ima nade, da u tim mladim ljudima postoji nada, oni su nada... Izrael je veoma dobro svjestan njihovog postojanja, svjesni su i da se oni odupiru svojim oružjem - kulturom i umjetnošću i upravo to izraelska vlada mrzi, toliko da ne znaju šta da rade sa ljudima koji slikaju, fotografišu, plešu, druže se, imaju slobodan život, uživaju seksualne slobode, a to je upravo ono što Izrael prezire... Znam da neke od tih ljudi, baš neke od onih koji su bili u mom filmu ili se pojavljivali u scenama, policija nekad žestoko pretuče, hapsi ih bez razloga, samo da bi ih isprovocirali, da bi ih prebili, da bi ih zatvorili, “opomenuli” s vremena na vrijeme...
No, upravo ti ljudi govore ono o čemu smo na početku ovog razgovora pričali, oni govore o univerzalnosti, jer oni ne misle o Palestini u granicama nacionalnog i toliko su povezani sa ostatkom aktivista u svijetu, saosjećaju i identifikuju se sa njima, bilo da je u pitanju afro-američki pokret u Americi ili bilo koji drugi pokret za prava i slobode širom svijeta, dok Palestinu shvataju kao koncept sebe, sopstvenih modernih i progresivnih shvatanja, a ne kao nacionalistički pokret ili odrednicu. Štaviše, oni su više internacionalistički pokret, a o tome ja govorim kada govorim o filmu, jer je film isto tako univerzalan.
S obzirom na to da ne živite u svojoj zemlji, da je ona razrušena, rekli ste i puna očaja, da su njene ljepote, istorija, kultura po strani, osjećate li tugu što Vam je na neki način oduzeta mogućnost da uživate u tome i da Vam se život možda drugačije odvija?
Ne mogu da napravim pretpostavku kako bi bilo da je sve bilo drugačije nego što jeste tokom mog života. Jednostavno sam od malena prihvatio da je to moj život i da je takav, baš kao što je tvoj život takav kakav jeste... Jedino što mogu da kažem vezano za to jeste da iskreno smatram da sam ja privilegovan kakvih slučajeva ima... Ja sam svoj egzil izabrao i to nije bilo prinudno izgnanstvo, već mogućnost izbora. Živim u Parizu i u poređenju sa mnogo drugih ljudi na svijetu, ne samo sa ljudima u Palestini, osjećam se kao slobodan čovjek.
Kada bih dopustio sebi da imam nekih melanholičnih trenutaka i zapitam se gdje bih bio da nije bilo Izraela, kako bi izgledao moj život, vjerovatno bih ga zamislio bez problema, bez nasilja, u nekoj seoskoj kući u blizini grada u kojem sam rođen... U tom slučaju ja se ne razlikujem od miliona i miliona ljudi koji su bili primorani da emigriraju da bi u životu imali zadovoljstvo i mir... Takođe, nije ni kao da nijesam uživao kada sam se vraćao kući, to bi bila neistina... Uživao sam u prirodi i imao sam trenutke zadovoljstva, pa čak i u okolnostima kada je nasilje bilo okolo. Sada se ponekad osvrnem na ljude sa kojima sam u kontaktu iz svoje domovine, koji su ostali kod kuće i vidim veliku razliku u tome kako ja živim svoj svakodnevni život i kako oni žive svoj. Ogromni je to kontrast. Imam mnogo prijatelja u takvim područjima, ne samo u Palestini već i u Libanu na primjer, u Bejrutu, koji prolaze kroz veoma teške trenutke u svojim životima...
Ono što mogu da kažem je da ponovim da sam privilegovan u poređenju sa iskustvom koje oni imaju. Na primjer, vidite i sami, možete da pričate sa mnom, pijem kafu, moja mačka je iza mene, brinem o njoj, razmišljam o umjetnosti, uživam u svakodnevnom životu, ne živim pod stalnom prijetnjom i strepnjom hoće li mi izraelski vojnici upasti u kuću i šta će se onda desiti... To je u suštini odgovor na Vaše pitanje.
Ipak smo, pored filmova i umjetnosti, govorili i o Palestini. Šta mislite da bi mogao biti kraj te situacije, kada će se sve to okončati?
Ja sebi postavljam isto pitanje... Ipak, mislim da na to pitanje nema odgovora. Zaboravite konkretnu teritoriju ili lokaciju, globalni ambijent je takav da je na pragu totalnog uništenja... Uzmete u obzir šta se danas dešava u Iraku, Siriji, ili bliže, pogledajte šta se dešava u Ukrajini, a onda vidite i šta se dešava u Africi, pa i na još toliko drugih mjesta u svijetu... Razmislite koliko je desničarskih vlada ili pokreta širom Evrope... Rasizam je u porastu, javljaju se pokreti protiv emigranata i rekao bih da stvari ne idu dobrim smjerom, a onda sa svim tim dolazi i ekološki aspekt i veliki ekološki problemi. Multinacionalne kompanije i korporacije isisavaju krv potrošačima i daju je moćnim državama koje postaju jače od vlada drugih, manjih država, pa ih tako kontrolišu i tjeraju da rade šta oni žele. Novac, zarada i konzumerizam su preuzeli vlast nad našim životima, što može biti razlog zbog kojeg bi naši životi mogli biti uništeni, posebno jer ogromni uticaj ima i militarizacija koja se sprovodi danas, što se odnosi i na globalizaciju. To je sredstvo za održavanje statusa kvo, kako bi se isisalo još više krvi iz siromašnih nacija. Ja ne vidim kraj tome. Nadu mi ulivaju razgovari sa mladim ljudima, koje viđam i sa kojima komuniciram na svim svojim putovanjima širom svijeta. Mladi su, pored svega toga puni energije i spremni su na aktivizam, o ma kojoj državi da je riječ. Ipak, da li i kako oni mogu nešto postići pred monstruoznošću koja je sa druge strane, ja nemam odgovor...
Aktivnosti koje umjesto da zbližavaju - udaljavaju i dijele
Povremeno se u Crnoj Gori organizuju događaji poput sedmice palestinskog filma... Kad sam Vam rekla da sam gledala Vaš film i da poznajem ljude koji se dive Vašem filmskom izrazu, bili ste iznenađeni što imate publiku ovdje. Da li su zbog toga manifestacije poput tih dobre, djelimično i zarad upoznavanja kinematografije udaljenih zemalja?
Rekao bih da Palestina nije tako daleko od Crne Gore. To je možda na tri sata leta ili manje, možda nekih dvije-tri hiljade kilometara, svakako manje nego što sam ja trenutno (u Parizu) udaljen od Palestine. Iskreno, nemam neko posebno dobro mišljenje o takvim događajima i ne mislim da oni zbližavaju udaljene kulture. Ja se na neki način i protivim takvoj vrsti aktivnosti jer mi djeluju kao smjenjivanje događaja reda radi, popunjavanje repertoara... Nije kao da će to biti neka vrsta kulturne denacionalizacije ili kao da se u redovan bioskopski repertoar uvrstio palestinski film koji bi stanovnici vaše zemlje mogli da pogledaju jednako kao bilo koji američki film. Mislim da su te sedmične aktivnosti često više zasnovane na nacionalizaciji i etnografskom programu, a ne nužno na umjetničkom aspektu.
Takođe, često neki od izabranih filmova mogu biti i dosadni ili čak neprivlačni za publiku koja čuje da se organizuje sedmica palestinskog filma, jer “koga briga”... Tako se grupišu filmovi samo zato što su autori iz Palestine, a to je upravo suprotno od onoga što ja mislim o svojim filmovima i što želim da oni budu. Moji filmovi ne putuju zato što sam ja Palestinac, nego zato što postoji interesovanje, zato što su to možda i dobri filmovi... Još jedan primjer je i organizacija nekih filmskih festivala na kojima će biti prikazani samo filmovi čije su autorke žene. Čemu te grupacije i podjele na neke vrste? Nije kao da to zbližava i ruši granice već ih postavlja i automatski udaljava žene i ženski film od muških, a čime se navodno zadovoljava vidljivost ženskih ostvarenja, da bi se odmah kasnije vratilo svakodnevnoj segregaciji koja postoji... Isto je tako sa palestinskim filmovima i drugim sličnim aktivnostima koje se vezuju za etničku ili nacionalnu pripadnost... Zbog toga sam često odbijao da se moji filmovi prikazuju takvim povodima, jer ne uživam posebno u tome...
Jeste li čuli ranije ili možda nekada posjetili Crnu Goru?
Želio sam jednom prilikom da dođem u Crnu Goru, kada sam bio u Sarajevu na Sarajevo film festivalu, ali se to izjalovilo. Vidio sam slike i lako je zaključiti da je Crna Gora veoma lijepa država. Kad sam već spomenuo SFF, moram iskoristiti priliku da istaknem da zaista volim taj festival, a ljudi koji ga organizuju su mi poput bliskih prijatelja.
Nalet kreativnosti može doći i nakon gledanja u plafon
Kada su filmovi u pitanju, poznato je da nijeste stalno “u pogonu” i da se posvetite pripremi i produkciji... Kakvi su Vaši planovi za dalje?
Volio bih da počnem da pišem nešto novo, pošto do sada nijesam. Pokušao sam jednom, dvaput, pa prestao na nekoliko sedmica... Da li imam nešto zanimljivo iz čega bi mogao da nastane scenario, mislim da još nemam, tako da ću morati da sačekam trenutak kada će se to pojaviti. Bilo bi fino da se tokom ove godine nešto pokrene u meni i da počnem raditi na tome. Lijepo je putovati po svijetu radi promocije i predstavljanja filma...
Dok je to bilo aktuelno sa prethodnim filmom, imao sam izgovor zašto ne radim na nečemu novom, ali sad više nema opravdanja, tako da i sam sebi postavljam isto Vaše pitanje... Pisanje može da nastane kao reakcija nakon višečasovnog buljenja u plafon, da prethodno ne znate šta želite da radite, ali da se desi neki nalet kreativnosti i inspiracije... Svakako, do kraja marta sam zaokupljen nekim drugim stvarima, pa se ni ne mogu posvetiti pisanju kako bih želio, ali se nadam da ću u aprilu moći da počnem da razmišljam o tome...
Solidarnost nas čini ljudima, a ne krv ili nacionalnost
Da li je moguće film staviti u nacionalne ili bilo koje druge okvire? Kako Vi to doživljavate, s obzirom na to da se upravo to nacionalno određenje dodaje kao prefiks, bilo autora ili njegovog djela, da li to igra neku važnu ulogu?
Ono što čini mene i moje mišljenje nije moja krv, niti moja nacionalna pripadnost, već poznavanje nekog mjesta i solidarnost sa ljudima koji se bore protiv fašističkog režima koji ih okupira i koji uništava živote, oduzima zemlju i degradira čovječanstvo. Naravno, moje srce podržava one koji se protiv toga bore...
Kada snimate film, govorim iz svog iskustva, insistiraćete na tim stvarima, na životu, sudbini, ljudima, rijetko ćete razmišljati o uzrocima nekih događaja, neteško da ćete razmišljati kako da pomognete Palestini i oslobodite je... Razmišljate o estetici, o poetici, o narativu, često i o tome kako uljepšati sliku i učiniti je još zanimljivijom... Činjenica je da je kontradiktorno misliti da film može da ispriča priču nekog mjesta, jer je film univerzalan, gdje god da je smješten i gdje god da se radnja odigrava, bilo da je to tamo ili ovdje ili negdje drugdje. Takođe, činjenica je i da se film uvijek prevodi u lično i intimno iskustvo gledaoca, bilo da je ta projekcija negdje na Aljasci, u Evropi ili Palestini... Zato film prevazilazi granice i predstavlja univerzalni objektiv i ne radi se tu o interesima neke određene grupi ljudi ili služenju njima, nečijim interesima, već o bilo kom pojedinačnom ljudskom biću. Jer, kada Englez, recimo, snima film, to nije nužno film o Engleskoj, već film svih gledalaca koji će ga kasnije različito doživjeti.
Kosmičko putovanje filma od autora do gledalaca
Dok sam gledala “The Time that Remains” mnogo stvari me je asociralo na jugoslovensku kulturu, odnosno mentalitet Balkanaca, od enterijera, preko međuljudskih odnosa, komšijske bliskosti, pa do današnjeg života i zabavljanja mladih... Mislite li da postoji neka sličnost, povezanost ili je nešto drugo u pitanju?
Mislim da postoji neka vrsta metafizičkog odnosa i povezanosti na relaciji najdubljih i najiskrenijih misli pojedinca (gledaoca) i najdubljih trenutaka inspiracije i kreacije (stvaraoca). I onda na taj neki kosmički način, kao autor vjerujete da šta god da radite, dopirete do drugih ljudi koji se mogu identifikovati sa pričom koju pričate. To je ono što film radi. Suprotno tome bilo bi snimiti usko teritorijalni film koji će biti poput nekog provincijskog lokalnog filma. Mislim da što ste više inspirisani i iskreni u tome što radite, to manje treba da razmišljate o drugim kulturama ili nacijama, jer vi do njih dolazite kroz to unutrašnje, kosmičko putovanje. Hoću reći da nikada ne razmišljam o bilo kome ili bilo čemu, samo mislim o onome što je umjetničko samo po sebi u slikama koje pokušavam da prikažem. Umjetnost je po prirodi komunikativna, sve dok ne počnete da birate određenu grupu ljudi kojima je namjenjujete, jer to nije ono što umjetnost radi.
Intimno iskustvo i duh trenutka
Da li Vam je teško na emocionalnom nivou da se izrazite putem filma, postavljajući pitanja koja imate o/u sebi?
Stvaranje slike, odnosno priče iz trenutka intimnog iskustva jeste teško... Ipak, postoji određeni kontekst dugometražnog filma, jer kada ste na ulici ne možete baš da birate kako da se u tom trenutku konstruiše naracija, budući da filmovi imaju svoja ograničenja, pa tako morate ispričati priču u određenom vremenskom periodu i morate imati jasan početak i kraj, čak i ako pokušavate da odstupite od toga.
Ako želite to da učinite laganijim, svejedno ste i dalje u nekim rokovima i morate da razmišljate o tome hoće li film stići na vrijeme u bioskope, između ostalog. Ne znam da li se suočavam sa više kreativnosti ili poteškoća nego drugi filmski stvaraoci, to je teško znati, ali svakako mi treba dosta vremena da napišem scenario i često mi se dešava da se spotaknem u tom procesu. To je vjerovatno zato što moram da proživim neko iskustvo da ne bih usvojio ili preuzeo tuđe, iskustvo odnosno scenario.
Kakav je Vaš proces stvaranja priče?
Potrebne su godine da se osjeti taj trenutak kada znaš da imaš dovoljno materijala i da u svemu tome postoji neka senzacija, a onda postane hitno. Kao da se isplati čekanje svih tih bilješki koje u nekom trenutku počnu da govore i povežu se. U tom procesu obično postoji nekoliko neuspješnih pokušaja, nekad mislite da nema ničega vrijednog, zablokirate, ali i to dolazi od nekog okidača iznutra koji govori da ipak postoji nešto vrijedno da bude rečeno i viđeno. To kod mene obično dođe u trenutku kada osjetim da mi se baš žuri da film bude prikazan, bez obzira na to šta će on reći. Jednostavno, potrebno je osjetiti nešto u vazduhu, duh trenutka i vremena koji će učiniti jasnim zbog čega se film uopšte snima. Nije kao da imam neki fetiš prema snimanju filmova, već osjetim da je vrijeme da drugima prenesem nešto što želim da kažem napuštajući kontekst estetike.
Ja ne pišem, već slikam film
S obzirom na specifičnu poetiku i estetiku Vaših filmova, postoji li nešto što posebno praktikujete, ali i nešto što predstavlja izazov prilikom snimanja?
Naravno, ali siguran sam da ima dosta ljudi koji se bore sa nečim. Kada je film u pitanju, postoji par stvari sa kojima se ja obično mučim, a to je da pretendujem da maksimalno umanjim davanje konkretnih informacija gledaocu, volim da rasteretim film dijaloga i trudim se da iskoristim potencijal mnoštva slika koje ne govore iskjučivo samo jednu informaciju, već se zapravo otvaraju za beskonačan broj interpretacija, koje zavise od učešća i interesovanja gledalaca.
U procesu pisanja scenarija to postaje veoma teško jer, u odsustvu dijaloga i jasnih informacija, ja kao reditelj i scenarista ne pišem, već slikam, zamišljam trenutke tišine sa puno zvuka, ali ne nužno uz dijalog koji vodi gledaoca kroz priču i film i podstiče ga na gledanje. Zato ljudi često koriste riječ “tableau” (zamrznuta slika bez pokreta ili akcije) za filmske slike koje sastavljam. Radim na svakoj sceni posebno pokušavajući da je pigmentiram, da imam animaciju prednjeg plana u pozadini i to uglavnom iz širokog ugla, kadrovi su otvoreni, pa je zato uočljivo da se dosta vremena kamera zadržava samo na jednoj jedinstvenoj sceni dok se priča filma odvija. To bi bio neki klasični narativni film kroz koji se vidi baza, dok je montaža postala mnogo više povezana sa poetskim pristupom, jer ne insistiram nužno na kontinuitetu klasičnog pristupa montiranju.
Bonus video:
