U ove sumorne dane, kada izmrcvarena, raspolućena Crna Gora, sve dublje potanja, prijatno je sjećanje na neko drugo, vedrije, spokojnije, bogatije vrijeme, u kome ste mogli zanoćiti na klupi u parku, a da vas niko ne dirne...
- Istina je da narodi stvaraju istoriju, ali je istina i da velike ličnosti, kada ih vodi razum, takođe stvaraju istoriju - kazivao je slavni italijanski pisac Alberto Moravija. - Te ličnosti služe istoriji i ne iskorišćavaju je za svoje lične ciljeve. One služe narodu i ne žele da narod služi njima. To je, eto, Titov primjer...
U ratu i poslije njega Tito je bio nezamjenjljiv. (Koča Popović).
A Vasojević, jedan od najvećih naših pjesnika, Radovan Zogović, ispisao je poemu, naslovljenu, “Pjesma o biografiji druga Tita”, možda najljepšu poetsku riječ o Titu, ikad izrečenu...
I: reče Njegoš, Crna Gora je kremen koja na svaki udar oganj daje...
Tito je najvećom falom govorio o Crnoj Gori, ukazujući na ogroman doprinos koji su Crnogorci dali u Narodnooslobodilačkoj borbi protiv fašizma.
Tokom petnaest boravaka u Crnoj Gori, dva puta je prošao kroz bajkovite Vasojeviće, koji se protežu “od Nožice do Police”, od vjeterničkih Poganih Međa, do desne obale Lima...
Na granici Crne Gore i Srbije, u Gostunu, dočekali su ga 11. jula 1946. godine, Blažo Jovanović, predsjednik Narodne vlade Crne Gore, Miloš Rašović, predsjednik Skupštine Narodne Republike Crne Gore, Dušan Ivović, sekretar Skupštine, Savo Brković, crnogorski ministar unutrašnjih poslova, potpukovnik Niko Strugar i drugi politički i vojni crnogorski rukovodioci.
Putovao je “horkom”, koji je vozio Crnogorac, major Nikica Prlja, njegov šofer iz vremena Drugog svjetskog rata. U voznom parku bilo je nekoliko automobila, uglavnom trofejnih, pa i jedan blindirani ruski ZIS, kojim se Tito nerado vozio. Rekao bi: “Neću u taj bunker!”
Putovanje je nastavljeno zemljanim drumom, preko Bijelog Polja, Mojkovca, Kolašina, Mateševa, Veruše, Lijeve Rijeke; za automobilima oblaci prašine...
Svuda ga je narod oduševljeno dočekao, pa je, svom ađutantu, generalu Milanu Žeželju, rekao: “Gdje god vidiš da narod stoji pored ceste, zaustavi, makar minut, da se pozdravimo!”
Zadržao se u matici Vasojevića, Lijevoj Rijeci, rodnom mjestu svog saborca, generala Sava Orovića, znamenitog vasojevićkog i crnogorskog junaka Miljana Vukova, njegovog sina Gavra Vukovića, dugogodišnjeg ministra inostranih djela Knjaževine Crne Gore...
Srdačno se pozdravio i s ljevorečkim dječakom Slavkom Popovićem.
Zatim je nastavio prema Podgorici, koja je sjutradan, 12. jula 1946. promijenila ime u Titograd, zapravo, u Titovgrad, ali je slovo “v” vremenom neđe “strklo”.
Trinaest godina kasnije, 21. septembra 1959. Tito je u pratnji Blaža Jovanovića opet prošao kroz Vasojeviće, ovog puta iz pravca crnogoskog juga. Prethodno je posjetio Kotor, Budvu, Bar, Ulcinj, Cetinje, Titograd i Nikšić. Putovao je “Rols-Rojsom”, kabrioletom (JNA - 1113). Svi automobili koji su mu bili na raspolaganju, imali su vojne tablice. Kad su dozvoljavale vremenske prilike, najradije se vozio automobilom otvorenog krova, da bi, kako je govorio, otpozdravljao narodu. Za volanom je bio major Marko Agbaba, a do njega je sjedio general Milan Žeželj. U pratnji su bila tri “ševroleta”, kabrioleta, u kojima su sjeđela po četiri oficira Garde, najelitnije jedinice Jugoslovenske narodne armije.
Sunčanog 21. septembra 1959. Tito je u društvu s Blažom Jovanovićem, toplo dočekan u Lijevoj Rijeci, a posebno na Veruši, cvjetnoj planini, na kojoj je u dvjesta šatora logorovalo nekoliko stotina crnogorskih mladića i đevojaka, planinara, izviđača, ferijalaca. Razgledao je izložbu iz života i rada ferijalaca, zatim se slikao s učesnicima logorovanja.
- Zaista divan kraj - rekao je Tito oduševljen ljepotama Veruše. - Teren je prosto stvoren za odmor i skijanje...
Na Veruši je počašćen vasojevićkim specijalitetima, skorupom, mlijekom, kačamakom koji su zgotovile, Verušanka, Zorka Zečević, unuka crnogorskog vojvode Lakića Vojvodića i Ljevorečanka Dara Kruščić.
Kolona automobila nastavila je prema Mateševu, Trešnjeviku, Andrijevici, Ivangradu, đe je Tita dočekalo trideset hiljada građana i građanki. Došao je u multietnički grad, centar Vasojevića, iz koga je u borbi protiv fašista učestvovalo preko šest hiljada boraca; stosedamdesetjedan dobio je Partizansku spomenicu, a dvadesetšestorica Orden narodnog heroja.
Zaustavio se ispred zgrade Narodnog odbora i razgovarao s predstavnicima Opštine.
- Srećan sam što sam došao u grad koji me je proglasio izborom za počasnog građanina! - kazao je Tito.
Lijepo je dočekan u ovom gradu Radonje Vešovića, Radovana Zogovića, Dušana Kostića, Mihaila Lalića... “đe se nije gledalo ko se kako krsti nego kakva krv u njegovom srcu teče”.
Izuzetno je cijenio djelo velikog crnogorskog pisca iz Vasojevića, Mihaila Lalića, hvalio njegovo književno stvaralaštvo.
Razgovor s Lalićem antologijski.
- Druže Laliću, čitao sam Vaša djela i po mom mišljenju Vi ste veliki umjetnik, ali neka o tome sudi književna kritika, a ja kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije hoću da Vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan - kazao je pored ostalog Tito u razgovoru s piscem. - Vi ste se uvijek borili, Vi to i sada činite i ja Vam na tome zahvaljujem...
U pratnji Blaža Jovanovića, Mihaila Ojdanića, Rada Prelevića i generala Milana Žeželja, pješice se uputio u obližnji hotel “Beograd”, đe je priređen svečani ručak.
- Smatram da ste vi ovdje dobro uradili što ste posvetili veliku pažnju školovanju djece - rekao je Tito odgovarajući na zdravicu Mihaila Ojdanića, predsjednika Narodnog odbora Opštine. - To je još uvijek bolno pitanje u nerazvijenim krajevima naše zemlje. Radujem se što ste ovo pitanje do izvjesnog stepena riješili. Siromaštva ovdje ima još uvijek mnogo i mi ga odjedanput ne možemo likvidirati. Mi to moramo postepeno raditi, moramo postepeno privlačiti ljude s brda u gradove, naročito mlade ljude, mladiće i djevojke. A privlačićemo ih, razumije se, u industrijska preduzeća, i ovdje kod vas, i u čitavoj Jugoslaviji. U investicionoj politici i u radu uopšte mi moramo štedljivo postupati i voditi računa o svakoj pari, jer još nismo toliko bogati da bismo mogli da budemo izdašnije ruke...
Poslije razlaza sa Staljinom, kome je 1948. uputio čuveno “ne”, Tito je ostvario dobru saradnju s Nikitom Hruščovom, predsjednikom Sovjetske vlade. Dolazio je s njim i u posjetu Crnoj Gori, 23. avgusta, 1963.
Sa svečanog ručka, iz ivangradskog hotela, Tito je pohvalio inicijativu sovjetskog lidera Hruščova.
- Danas sam čitao govor koji je drug Hruščov održao u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. On je podnio niz prijedloga kako bi trebalo da se rješavaju međunarodni sukobi, kako bi moglo da dođe do smirenja u svijetu i da se spriječi rat. On je iznio jedan maksimalan program za koji mislim da je idealan - kazao je Tito u Ivangradu. - Kada se traži potpuno razoružanje svih zemalja i uništavanje atomskih bombi, kad se traži zabrana svih eksperimenata atomskim oružjem i uništavanje dirigovanih i drugih projektila, kad se zahtijeva da se atomska energija upotrebljava samo u miroljubive svrhe, i za naučna ispitivanja u vasioni, onda se može reći da je to idealan prijedlog.
Nijedan pošten čovjek koji želi mir ne može da ne pozdravi taj prijedlog. Realno je to da se čovječanstvo boji rata i da strepi od atomskog rata, da se ljudi boje eksperimenata atomskim oružjem, da se boje opasnosti koju predstavlja zagađivanje atmosfere, i za život i za bilje.
Zato ja sa ovog mjesta pozdravljam Hruščovljev prijedlog da Ujedinjene nacije budu taj forum u svjetu kome treba dati veća prava i veće mogućnosti da rješava međunarodne odnose...
I dok sunce niz Lim posljednje ljetnje zrake baca, Tito se uputio za Bijelo Polje, prenoćio u zgradi “Elektroprenosa” i sjutradan nastavio za Pljevlja.
Drumovi; drumovi bijeli...
Zborio je Vito Nikolić, zaboraviše me, tugo, drumovi...
A crnogorski drumovi, tada, makadamski... Na “Rols-Rojsu” je pukla poluosovina! Tito je prešao u Blažov “kadilak”, (CG - 712), koji je vozio Milo Dabetić, često i Mišo Maliković.
- Saobraćaj predstavlja najveći problem za ovaj kraj - dijagnosticirao je Tito. - U ovim brdima vijugave i uske ceste ne mogu poslužiti bržem i jačem privrednom razvitku...
Činjenica je da se poslije ove Titove posjete razbuktala Crna Gora, a posebno crnogorski sjever. Umjesto oronulih šindrača, nikle su savremene zgrade, izgrađene brojne fabrike, putevi, bolnice, škole... U Ivangradu aerodrom...
Bonus video:
