Predrag Ličina, rođeni Zagrebčanin, studirao je filmsku i TV režiju na Akademiji u Zagrebu. Početkom devedesetih godina pisao je filmske kritike za razne novine (Vjesnik, Studio, Panorama), a nakon toga je radio kao prvi pomoćnik reditelja na Hrvatskoj televiziji, gdje je asistirao na izradi muzičkih dokumentarnih filmova. Do kraja devedesetih potpisao je i sedamdeset muzičkih spotova. Između 1997. i 1999. godine režirao je tri dokumentarna filma (“22:04”, “Pet plus”, “Mladi talenti”) za Hrvatsku televiziju, takođe u okviru redakcije ozbiljne muzike. Početkom 2000. godine počeo je režirati reklamne spotove kojih je do danas snimio osamdesetak. 2012. napisao je i režirao 15 epizoda humoristične serije za mlade “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”. 2013. režira je svoj prvi kratki igrani film “Teleport Zovko”, a 2019. izlazi njegov dugometražni prvijenac “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”. Objavio je i tri zapažene knjige: “Bljuzga u praskozorje”, “Bljuzga u podne” i “Bljuzga u sumrak”
Vi ste ljubitelj naučne fantastike i horora, možete li nam reći kada je počelo Vaše interesovanje za ove žanrove i koji su njegovi uzroci?
Počelo je to davno, dok smo još živjeli u tamnici naroda. U zimu 1980. godine stari je odveo brata i mene na matineju u sklopu FEST-ovih premijera u kino Zagreb, u Zagrebu. Gledali smo film ‘Alien: Osmi putnik’. Ja sam tada imao sedam godina i devet mjeseci, nikad se u životu do dana današnjeg nijesam toliko isprepadao, i od tog trenutka moj se bezbrižan život u potpunosti promijenio.
Četiri, odnosno pet godina kasnije, nakon što sam gledao ‘Terminatora’ i ‘Povratak u budućnost’ moj je filmski ukus otprilike bio zaokružen, i nije se u narednih 38 godina pretjerano mijenjao.
Nedugo nakon ‘Povratka u budućnost’, u prvom srednje sam pročitao ‘Autostoperski vodič kroz galaksiju’ Daglasa Adamsa i preko nekoliko puta umalo umro od smijeha. Istovremeno sam otkrio i Filipa K. Dika kroz knjigu ‘Tecite suze moje, reče policajac’ i duboko se zabrinuo za budućnost ljudske vrste, kao i za sudbinu vlastitog mozga.
Danas, trideset i nešto godina nakon posljednjih događaja, još uvijek su mi naučno-fantastični filmovi i knjige, kao i horori dva najdraža žanra, a još ako se u filmovima ili romanima putuje kroz vrijeme, moja je sreća beskrajna.
Ako se u slobodno vrijeme bavite filmskom režijom, pisanjem scenarija i knjiga, kako piše u Vašoj biografiji, onda postaje sve opravdanje pitanje: šta Vam je glavno zanimanje?
Moje je glavno zanimanje da svaki dan pogledam najmanje jedan film ili dvije epizode neke serije, pročitam pedesetak stranica knjige ili stripa, te da koncentrirano poslušam album ili dvije neke nove ili stare muzike. Inspirisan svim ovim stvarima onda u slobodno vrijeme sjednem pa pišem scenarij za film ili knjigu. Ponekad i napuštim stan kako bi otišao na filmski set kako bi nešto izrežirao (u najčešćem slučaju televizijske reklame s kojima pokrivam osnovne životne potrebe) pošto još uvijek nije postalo normalno da režiraš on-line od kuće.
Prva od tri Vaše zbirke priča “Bljuzga u praskozorje” sadrži tri duže priče koje bi se po nekim osobinama mogle nazvati i novelama. Šta Vas je navelo da sve tri priče napišete u formi satire?
Nekako naš Regionistan čovjeka jednostavno vuče na satiru pri čemu je meni zapravo istovremeno i najlakše i najteže na svijetu. Inspiracija prilično lagano dolazi - dovoljno je samo da otvorite novine i pročitate par naslova. Međutim, ti naslovi često znaju biti satiričniji od bilo čega što bi čovjek izmislio, pa mi je tada najteže.
Dovoljno je samo prisjetiti se nevjerojatnih avantura bivše hrvatske Predsjednice - svaki dan evo nje na internetima ili pjeva po zabavama i kojekakvim proslavama, ili vozi trajekt, ili se u kazalištu nakloni publici zajedno s baletskim ansamblom. Pa ti smisli nešto bizarnije!
Priznajem, jednom sam počeo pisati i ‘ozbiljan’ scenarij - autorski film dugih kadrova koji su snimljeni dokumetaristički iz ruke, možda je to čak i crno-bijeli film, formata 4:3, kojim bih se probio na neki od značajnih festivala, ali mi je već na drugoj sceni scenarija pala atomska bomba pa je sve propalo.
Obično se kaže da su satire sve bolje, što su u društvu veće nesloge, nedaće, koprupcije, razne malverzacije… Koliko je to tačno?
To je apsolutno tačno. Mi se ovdje svaki dan budimo s najnovijim nevjerojatnim događajima - kod nas nikad ne znaš kakvo te ludilo čeka idućeg jutra i zato je ovo podneblje nevjerojatno inspirativno.
Zamisli koliko bi nam bilo dosadno da živimo u Skandinaviji? Tamo svaki dan tačno znaš šta te čeka.
U Vašim pričama spojili ste naučnu fantastiku sa humorom, komedijom, hororom, romansom… Kakav je odgovor na to, ne samo čitalaca tih priča, već i ljudi koji se u nekim njihovim lkovima prepoznaju?
Odgovor čitatelja u najvećem broju slučajeva jest da su se baš fino ismijali dok su čitali knjige, što mi je zapravo i najveća pohvala, jer moj krajnji cilj bio je da se ljudi nasmiju. Ok, ima i određenih ljudi koji pročitaju knjigu pa zaključe da sam ja najveći retard u galaksiji - to su ljudi koji ne razumiju moj humor, i potpuno je normalno da ga ne mogu razumjeti svi, kao što npr. ja ne razumijem u čemu je vrijednost filmova Larsa Von Triera ili Jorgosa Lanthimosa.
Druga Vaša knjiga “Bljuzga u podne” sadrži takođe tri duže satirične priče. Stiče se dojam da ste ovom knjigom dopunili prvu knjigu “Bljuzga u praskozorje”, kako to Vi komentarišete?
Nikako, osim da je sve ispalo slučajno! Hoću da kažem da sam jednog dana shvatio sam da je veoma korisno da prije scenarija za svoj eventualni film prvo napišeš priču, novelu, noveletu, pa čak i roman - a tek onda po tome napišeš scenarij. U priči, noveli ili romanu mnogo će ti jasniji biti likovi, jer ćeš pisati i što oni misle i kako se točno osjećaju u svakom zakutku mozga. Onda ti je, kad poslije pišeš scenarij, mnogo lakše pisati dijaloge. Također, ako eventualno snimaš film po tom scenariju koji je nastao od priče ili novele, na samim glumačkim probama mnogo ćeš preciznije objasniti glumcima kakvi su njihovi likovi. I tako sam ti ja oduvijek pisao priče i novele za filmove koje bi volio snimati.
Onda se ispostavilo da ću u životu snimiti četiri i po filma, pa se došlo na ideju da se sve to što sam napisao i objavi. Da se ne baci, da ne propadne… Svih šest priča iz prve dvije zbirke postojalo je u ovakvom ili onakvom obliku u hard-disku mog kompjutera još prije nego što je objavljena prva zbirka. Bila je samo stvar koja će priča ući u koju zbirku, odnosno kojim ću ih redom dorađivati za štampu. Nekako sam išao idejom - e, ova mi se radi prva, a ova druga, itd. Dakle, više-manje, sve je ispalo slučajno.
I treća Vaša knjiga “Bljuzga u sumrak” sadrži takođe tri priče koje dodiruju i istorijsku zbilju, ali opet, samo alternativno, na Vaš osobeni, satiričan način. Šta Vas je motivisalo da ljudsku vrstu u ovim pričama prikažete inferiornom, bićima nedoraslim vremenu u kojem bi trebalo da žive sretnije i bolje?
Pa, ne znam zašto bi ljudska bića u budućnosti živjela bolje? Jedan je filmski teoretičar dobro zaključio da horori predstavljaju strah od smrti, dok naučno-fantastični filmovi predstavljaju strah od života. U 90% naučno-fantastičnih filmova i romana budućnost nam nije blistava, čak štaviše čeka nas neviđeni horor - zombi epidemija, treći svjetski, suša, glad, invazija vanzemaljaca, udar meteora, totalitarni sistemi itd. Ja samo pratim pravila žanra, ali na satiričan način kako bi čitaocima i gledaocima ipak bilo lakše da se suoče s neizbježnim.
Da li su ove tri knjige koje ste do sada objavili možda uvod, ili putokaz, za neki Vaš novi scenario za flm, obzirom da se u velikoj mjeri bavite tim poslom?
Scenario za novi film je napisan. Radi se o spin-offu filma ‘Posljednji Srbin u Hrvatskoj’ koji se zove ‘Hrvojka Horvat: Bilo jednom u budućnosti’. Radnja je smještena u 2061. godinu kada Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija žive u zajedničkoj državi koja se zove Velika Crna Gora. Kad naslovna i glavna junakinja filma dobije super moć putovanja kroz vrijeme, vraća se u prošlost kako bi spriječila okupaciju i vratila Hrvatskoj neovisnost i slobodu.
Trenutno razvijam i scenarij za tinejdžerski ljubavni naučno-fantastični film koji se zove ‘Imigranteen’ koji se događa u bliskoj budućnosti kada hrvatske vlasti dopuštaju useljavanje imigranata ako se ovi prethodno prekrste. Među prvima na katoličku vjeru prelazi tinejdžerica Kawa, rodom iz iranskog dijela Kurdistana, inače veoma talentirana plesačica i pjevačica. Kad Kawa ostane bez novaca odluči se na opasni eksperiment - prijavljuje se kao pokusni kunić u testiranju vremenskog stroja kojeg su izgradili vodeći hrvatski naučnici. Kawa uspješno putuje 1400 godina u prošlost i na području današnje Hrvatske slučajno nabasa na Hrvate koji upravo doseljavaju iz iranskog dijela Kurdistana, čak štoviše iz njezinog rodnog sela (to je zapravo parodija na ultranacionalističku teoriju o iranskom porijeklu Hrvata koji su najstariji narod na svijetu, stariji čak i od Srba). Kawa se uskoro zaljubljuje u mladog Hrvata i jednog mu dana u razgovoru spomene da u dalekoj budućnosti njegovi potomci više neće vjerovati u današnje bogove nego samo u jednog boga. Ova skandalozna priča uskoro počinje kružiti među došljacima, pa Hrvati odluče otputovati u vrijeme iz kojeg je došla Kawa kako bi svoje potomke vratili na ispravnu religiju.
Radnje priča, pogotova priča u Vaše prve dvije knjige, smještene su pretežno u budućnost (iako se u njima dosta jasno prepoznaje i sadašnjost) zbog čega?
Budućnost mi daje veće mogućnosti da se poigram s maštom, odnosno da kažem ljudima da se ništa bitno promijeniti neće, osim što će tehnologija napredovati. Imat ćemo leteće automobile, mobitele u ušnoj resici, fotoaparate u noktu palca, ali ćemo ostati identični kreteni - država će omogućiti najbogatijem liku u državi da zaista postane npr. vlasnik autorskih prava na glagole, i nitko se neće ozbiljnije pobuniti zbog toga. Ali, ako je u pitanju nogomet, svi će izaći na ulice. Naš je mentalitet zapravo genijalan, i može se svesti pod dvije riječi: “nikad dobro”. Mi sjutra da preteknemo Norvešku po BDP-u, opet ne bi valjalo. Osim svega, napaćenom narodu lakše je kad čita nešto što se događa u daljoj budućnosti, nego da se to događa danas. Onda je nešto manja mogućnost da se poistovjeti s glavnim likovima, pa je čitalac sretniji jer se to ne događa njemu sada, nego nekom tamo za 70 ili 200 godina.
Po Vašoj procjeni, koliko je napredovala kinematografija na ex-Yu prostorima, u odosu na evropsku kinematografiju?
Pa, postoje dvije evropske kinematografije. Prva je ona velikih zemalja (Francuska, Velika Britanija, Rusija, Španija) a druga je ona malih zemalja (Estonija, Gruzija, Albanija). Nažalost, mi spadamo u ovu drugu grupu jer smo male zemlje. Male kinematografije oskudijevaju žanrovskim filmovima iz vrlo jednostavnog razloga - one su male. Onda po logici i automatizmu takve kinematografije oskudijevaju i s npr. hororima, a još više s naučno-fantastičnim filmovima.
Žanrovski filmovi i njihovi podžanrovi vezani su za velike kinematografije, prije svega za američku - kod horora naprimjer iskaču kvantitetom i kvalitetom Južna Koreja i Japan ili tradicionalno Francuzi s kriminalističkim filmom. Pored Španjolaca i Francuza ja bih, sa Starog kontinenta, tu ubacio Britance i Ruse kod kojih također možemo naći priličnu količinu žanrovskih filmova, pa tako i horora. Ponavljam, što veći narod - veća je mogućnost raznolikosti kinematografije, pa su osim autorskog, “art-house” filma koji će biti ili neće biti uvršteni u programe poznatih i priznatih festivala, u većoj mjeri prisutni i žanrovski filmovi. Često čujemo za španjolski horor, francuski krimić, britanski triler ili za ruski naučno-fantastični film, ali rijetko kad čujemo za estonski horor, bosanski naučno-fantastični film, portugalsku romantičnu komediju ili za gruzijski mjuzikl.
Bonus video:
