Usred želje, da što prije vidi Juliju, nešto mu je presijecalo dah, oduzimalo zrak a povećavalo uznemirenost. Sada mu je jasno koliko je njegova sirota majka imala problema kada ga je vodila u posjete. A nije mrzio stričeve, ujake i ostalu mnogobrojnu rodbinu. Daleko od toga; pokazao se kao privrženik porodice, ne odbacujući ni vrline ni mane, čekajući da ih osvijetli, ako na njega dođe red. Majka je znala njegov strah od grupašenja, sjednika, porodičnih okupljanja, zato ga je i vodila sa sobom u posjete da razbije učvršćenu fobiju...
- Gospodine, Julija vas čeka u svojoj radnoj sobi - prekida mu sjećanja jedan od dvojice koji su dežurali u hodniku. Ćuti, ne zna koja od soba je njen radni kabinet, ustvari ništa više nije nalik pređašnjem izgledu prizemlja, kada je tu stanovao Kornelije. Zbunjeno stoji negdje na sredini ovalnog foajea, iza bilo kojih, od tih nekoliko vrata, može biti njen kabinet, još razmišlja da li u njemu vise one stare fotografije. Pogledom traži da ga upute, ili odvedu do nje.
U tom drhtavom isčekivanju, sa prigušenim zvukom smijeha, otvoriše se jedna od tih vrata. Smijeh je potrajao nekoliko sekundi, a onda se pojavio Grigorije Vilić. Kada ga je Grigorije ugledao kao da je zastao na tren, brzo se sabrao, srdačno mu prišao i stegao ruku, zatim je uslijedilo pitanje: “Kako si sada”? Kaže da je dobro, navratio je da pozdravi Juliju, a ono “sada” mu odzvanja u glavi; naravno, rekao je i to, da je posjeta privatnog karaktera, kako se to obično kaže u takvim trenucima. No, možda je takav izgovor i strah od pojave Grigorija Vilić, pravdanje pred samim sobom zbog nimalo promišljenog dolaska. “Da, da”, odgovorio je Grigorije, “Julija se upravo pitala što te nema”. Pozdravili su se, Grigorije hitrim korakom napušta kuću, dok on prilazi vratima iza kojih traži slobodu za svoga prijatelja.
- Konačno - kaže Julija kad ga je ugledala, ustaje da se pozdravi sa njim. Zagrlila ga je snažno, kao nekada; osjetio je drhtaj, i ponovo onaj prigušeni smijeh. Istog trenutka se posramio, najradije bi se sakrio, pobjegao, nestao, toliko je zažalio zbog svog nesmotrenog dolaska. Zar ga nije i Grigorije Vilić, svojim srdačnim pozdravom, zabrinutošću za njega, želio ismijati, dajući mu istovremeno do znanja da zna zašto je došao.
”Siroti stvore, patiš li se u paklu svojih iluzija”?, zvonilo mu je u ušima. Osjetio je i blagu vrtoglavicu, soba poče da se okreće, kao ringišpil, sve jače i jače; jednog trenutka je u središtu vrteške, drugog sve posmatra sa strane:
Dok se okretala šarena sprava počinje da prepoznaje likove; maše mu pjesnik kojega je sreo u ulici Slobode. “Kreni”, viče i pokazuje rukom gdje bi trebao poći. Na licu mu se očitava zadovoljstvo što može da odredi njegov pravac, pospješi nemoć. Ponovo bi ga upitao kuda, ali je to besmisleno, opet će ponoviti istu rečenicu. Zanemaruje ga, pokušava da prepozna još nekog u tom kolu koje se okreće sve brže i brže. Nekoliko sjedišta iza pjesnika, s gitarom u ruci, neostvareni muzičar K. Na istom sjedištu, pripijen uz njega, uplašen, reditelj I.B. Zar to nijesu dobro plaćeni zabavljači, pita se, koji svoje prokletstvo bacaju na nas. Eto, i najdarovitiji glumac, u sjedištu iza njih, postaje sumnjivi junak ove predstave, u sebi nosi bol i propast. Na sjedištu, ukrašenom ružinim laticama, sjedi književna kritičarka, koja je devedesetih godina prošlog stoljeća imala zapažen nastup u “Kolu srpskih sestara”, začuđeno gleda u njega, kao da se pita otkud on tu; taj čudan pogled, svojom oštrinom, nekom vrstom magije, pokušava da izbriše njegova sjećanja, i on zaboravlja njen udio, okreće glavu na drugu stranu. Na posljednjem sjedištu, iscrtanom azbukom za osnovce, sjedi onaj što je sa ringa uletio u Njegoša, izbubetao ga, podirao, nogirao, ispljuvao i sada nesmetano sriče slova azbuke od trideset i dva znaka: “Kako si se spetljao sa njima”, upita ga čovjek koji sve posmatra sa strane. Objašnjava da je nesmotreno upao u njihov krug. “Nemaju oni krug”, izričit je, “oni su jednoumci i linijaši. Na kraju taj koji je upao, i misli da je na njihovoj liniji, nestaje”, kaže. “Zašto si došao”?, viče neki mladić, nikada ga nije upoznao; liči mu na one što vole da se pridruže bezrazložnom pljuvanju: “Treba ostati hladan i sabran, treba se čuvati paničnog raspoloženja”, šapuće neko iza njega. Okreće se da vidi svog anđela čuvara, nazire konture sjenke, koja se ponekad pretvara u lik. Mada brzo nestaje uspijeva da prepozna majstora scene, tvorca “Mefista”: “Taj takozvani vođa, sada je, dakle, premijer - dovoljno zlo. Ipak još uvijek nije diktator, i po svoj prilici nikad to neće biti”, izgovara i nestaje u maglu iznad vrteške. Usvaja njegovu primjedbu, pokušava da se smiri, sve ostaje na pokušaju, u jednom trenutku javio mu se onaj koji je bio i na nebu i u paklu: “Ništa ne može postojati samo po sebi, već samo po nečemu što mu predhodi”, opominje ga. U trenutku pojavljivanja sjenki, koje se pretvaraju u likove, vrteška kao da je stala, putnici besciljnog kruga skamenjeni, lebde između neba i zemlje. Pita se kako se pojavljuju, i kako nestaju, likovi koji mu pružaju utjehu, daju nadu. Gdje postoje, u kojoj sveri bitišu: “Oni su bili nevini i usljed toga besmrtni”, govori mu lik koji lebdi iznad njega a u rukama mu “Knjiga moga prijatelja”. No, sve se srušilo onog trenutka kada se pojavila kuća njegove majke, kuća u koju su nekada dolazili prijatelji. Sjetio se svih tih ljudi, ljudi koji su saosjećali sa njim; kao da su nestali, možda su se negdje sklonili, od straha zaćutali, ali je znao da postoje. Kada je kuća isčezla, ringišpil se poče ponovo okretati. Ne, to se oko njega okretala Julijina soba.
- Šta se to dešava sa tobom? - kaže Julija, ili on to želi da čuje dok gleda u njene nepomične usne.
- Reci, zašto si me trebao?
- Ne znam - kaže.
- U kakvu si se to nevolju upleo? - smije se Julija - kaži. Zarad starog prijateljstva sve ću učiniti za tebe.
- A radi ljubavi, kojoj si poklonila najljepši dio svoga života? - pita.
Ćuti.
Ta šutnja mu je ulivala nadu, davala mogućnost, obećavala.
Naglo je ustala, prišla vratima svog kabineta, otvorila ih širom i kazala:
- Ako si tu zbog onog, što mislim da jesi, napusti moj dom, zaboraviću da si bilo što rekao.
Trebao je to znati: Prošle nedjelje, u hotelu Premijer, nekoliko stolova od onog za kojim je sjedio sa svojim prijateljima, prepoznao je oca Julijine kćerke, u društvu sa ministrom tastaturom i još dvojicom. Vratio se iz inostranstva, sa višegodišnjeg putovanja, vratio se izbjegli ratnik.
- Izobličio se - kaže Julija.
A on ništa ne reče, zaokupljen mislima koje su proticale i prije ulaska u njen kabinet, dok ga je sa prozora posmatrala ona ispijena žena, i kao da je sad ona ta žena.
- Ne mogu ga prepoznati, sjenka od čovjeka, prilično ostarjela sjenka za ovih nekoliko godina.
On ponovo ništa ne reče.
- Oprosti, ako čovjek vjeruje u nekog, a onda ga taj neko iznevjeri, prikloni se zaludnjem životu, ne znam šta misliti o njemu.
- O kome ti govoriš? - upita.
- O onome zbog koga si i došao - s podsmijehom kaže Julija.
- Ne možeš se nikako odreći ljudi poput njega - pokušava da je vrati u vrijeme kada su bili skupa, kada je htjela ostaviti sve zarad zajedničkog života.
Odmahuje glavom, šeta po sobi, zastaje da nešto kaže ali odustaje, nekoliko puta je pružila ruku ka telefonu, i on je na kraju zazvonio.
Julija je svom sagovorniku, pretpostavlja, riječima koje ne znače ništa, čak i uzdasima, nagovijestila gdje bi mogli naći Kornelijevo skrovište.
Nije sačekao kraj razgovora, kao opijen izašao je iz njenog kabineta. U holu su ga sačekala ona dvojica, istim, lakejskim naklonom, pokazali su mu izlazak iz Julijine kuće. I on je izašao.
Približavao se sumrak, nije mu se ovakvom išlo kod Lekima, odlučio je da pogleda jednu amatersku predstavu u pozorištu “Libertas”. I nekako mu se svidjela ta predstava: “Da imam dara za dramu, pisao bih za slična pozorišta, trupe koje su oslobođene pritiska politike” izustio je šapatom.
Negdje pri kraju predstave, neki izvanjac, porijeklom Grk, podižući na noge pola devetog reda, dođe da sjedne pored njega. Svojim gunđanjem o piscu komada, neuigranim glumcima, promašenoj temi, izazvao je pometnju: “Ućuti dvorjanine, i dvorske budale za svoju ulogu moraju imati zrno talenta”, poluglasno ga opominje gledalac, koji sjedi jedan red ispred njih. Začudo, on ne reaguje, ćutao je nekoliko minuta a zatim nastavio. Sad mu je smetala scena; loše urađeni panoi; pogrešno izabrani rekviziti; sufler, koreograf, dizajner...: “Ko ovo finansira”?, izgovara ljutito.
Nije znao kako reagovati. Onaj, iz reda ispred njih, ustade, uhvati neukog kritičara za uvo i izvede iz sale. Nastao je opšti smijeh. Ujedno je to bio i kraj predstave. Dok je napuštao salu čuo je razne komentare, od iskričavih primjedbi do vrlo uspješnog kraja, začinjenog dvorjaninom.
(Odlomak iz romana)
Bonus video:
