Pjesme podstaknute iskustvom odrastanja i sazrijevanja u patrijarhalnoj sredini, identitetom, sopstvenom introspekcijom i spoznajom sebe i svijeta, mlada autorka iz Podgorice, magistrica psihologije Marija Vujošević objedinila je u zbirci poezije “Igra makazama”, a simboličnim nazivom ukazuje na stalno postojanje potencijalne opasnosti, iako unutar korica djeluje da sakuplja pojedinačne, a zajedničke priče...
”’Igra makazama’ je zapravo jedna od pjesama u knjizi. Taj naziv dobro objedinjuje pjesme i ukazuje na zajedničku nit koju sve pjesme imaju, odnosno sažima ih i sumira. U pitanju je psihološka igra nekih odbrambenih mehanizama i razvojnih procesa u ličnosti. Mislim da je za neko potpunije tumačenje potrebno pročitati cijelu knjigu, zato što je koncipirana kao cjelina, iako mnoge pjesme mogu da stoje i nezavisno, ali neki puni smisao se dobija kada se sve čita od početka do kraja. Sam naslov upućuje na neki potencijalni rizik i opasnost. Na više mjesta u zbirci ja preispitujem granice igre, odnosno propitujem gdje prestaje igra, a počinje potencijalna opasnost”, priča Vujošević u razgovoru za “Vijesti”.
Pjesnik Srđan Gagić u recenziji zbirke kao centralne motive izdvaja žensko iskustvo, identitet, uloge...
”Pjesnički prvijenac Marije Vujošević sabira jezički komunikativnu poeziju svedenog i ritmičnog izraza, a u tematskom pogledu prati genezu motiva ženskosti kroz različita kolektivna i individualna iskustva koja autorka nenametljivo, ali precizno mapira na intimnoj ruti svoje lirske junakinje. Porodično iskustvo, patrijarhat, rodne uloge i stereotipi, biološka i kulturološka uslovljenost - tačke su na kojima se junakinja ove poezije zaustavlja, prikupljajući pjesničke ožiljke u nespretnoj igri makazama. Na tom putu sazrijevanja javljaju se i drugi junaci njene mladosti, koje istovremeno čitamo i kao arhetipske figure i kao različite nivoe sopstva i sadržaje ličnosti nestabilnih međusobnih granica”, piše Gagić.
Vujošević potvrđuje da zbirka obiluje i biografskim elementima od kojih inspiracija i kreće.
”Svakako da je odrastanje u okruženju kakvo je crnogorsko bilo neka vrsta okidača za preispitivanje raznih društvenih obrazaca, rodnih, odnosno ženskih uloga u društvu. Život i odrastanje u patrijarhalnoj sredini kakva jeste, neka je vrsta inspiracije, s obzirom na to da su meni biografski elementi važni. Priča o patrijarhatu, ženskoj ulozi, potrazi žene za svojom ulogom, samo je jedan od nivoa u knjizi. Knjiga se generalno bavi pitanjem identiteta, a jedan od aspekata je ženski identitet i uloga žena. U ovoj knjizi sam tek otvorila neke teme vezane za to. Ne bih rekla da je to fokus, iako se svakako preispituju određene ideje, ali smatram da je to svakako samo jedan nivo, jedna nit i početak istraživanja koje se nastavlja i za koje vjerujem da će se nastaviti i u nekim narednim knjigama”, ističe Vujošević.
Ona dodaje da su pjesme koje su predstavljene u zbirci nastajale u različitim vremenskim periodima, tokom nekoliko godina, a zaokružene su naknadno. Njena poezija izdvaja se i po naraciji, ali i likovima, čime dobija svojevrsnu dramaturšku crtu.
”Koncept koji sada postoji, odnosno postupak sa likovima i narativnim elementima se pojavio se u nekom trenutku i tako sam krenula sa tim, a onda kada sam se vraćala na neke starije pjesme uvidjela sam da se i one dobro uklapaju u taj koncept. Na kraju krajeva, to sam ista ja koja sam ih pisala, pa i pjesme nose isto iskustvo, tako da mogu veoma lako uz neke minimalne intervencije potpadnu pod koncept koji sam osmislila. Čak su i neke koje su nastajale mnogo ranije lako našle svoje mjesto u knjizi kao cjelini”, priča Vujošević.
Zbirka obuhvata oko 35 pjesama, a dostupna je u knjižarama u Beogradu, kao i u knjižarama Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva u Crnoj Gori. Objavljena je krajem 2021. godine, kao nagrađena na regionalnom konkursu za prvu knjigu izdavačke kuće “Treći Trg” i Beogradskog festivala poezije i knjige, a tek protekle sedmice je predstavljena u gradu iz kojeg autorka potiče, što joj posebno znači.
”Veoma sam zadovoljna kako je promocija u Podgorici prošla i mogu da kažem da mi je to zaista jedna od najdražih. Otkad je knjiga izašla krajem 2021. godine imala sam nekoliko predstavljanja, par puta u Beogradu, nekoliko u drugim gradovima Srbije, u Bosni i Hercegovini, a baš sam se radovala da bude konačno i u Podgorici. Na neki drugačiji način mi je to bilo i važno i emotivno, tako da samo najbolje utiske imam što se promocije tiče”, objašnjava ona.
Marija Vujošević rođena je 1995. godine u Podgorici, gdje je završila osnovnu, baletsku školu i Opštu gimnaziju. Od 2014. živi u Beogradu, gdje je upisala i završila osnovne i master studije psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Pored pisanja poezije, Vujošević povremeno i slika, bavila se plesom i plesnom improvizacijom, kao i poetskim performansom. U razgovoru za “Vijesti” ističe da se znanja iz svih tih oblasti međusobno nadopunjuju.
”Smatram da je sve to povezano, psihologija, ples, pisanje, performansi, kao i povremeno slikanje. Ono što vidim kao zajedničko u svemu tome jeste bavljenje unutrašnjim prostorom i neko preispitivanje, istraživanje i izražavanje unutrašnjih procesa. Mjesto za to sam prvobitno našla u plesu, kojim sam se počela baviti kao mala, uslijedilo je pisanje, a onda su mi studije psihologije otvorile jedan potpuno novi nivo u cijeloj toj priči i bile korisne u kontekstu da su mi dale neko oruđe za promišljanje sebe i drugih na jedan drugačiji i ozbiljniji način u odnosu na onaj kakav je bio prije upisa i završetka studija. Tako ni ova knjiga ne bi bila ovakva kakva je da nijesam završila fakultet koji jesam, a pogotovo da nijesam imala kurseve iz psihoanalize. To znanje mi je mnogo značilo, što za razmišljanje o sebi, što za pisanje, koncept... Rekla bih da zajednička nit svega toga jeste traženje prostora za izraz i mjesta za neku unutrašnju istinu. Mislim da je umjetnost svakako neki moj kanal koji ima sponu sa psihologijom u smislu dubljeg bavljenja sobom”, kaže Vujošević.
Na pitanje da li planira da sve te discipline poveže i kreira neki koncept koji bi imao i psihološki uz umjetnički element, odgovara da će to ostaviti u planu za neki naredni period.
”To je odlično i interesantno pitanje. Razmišljala sam o nekom povezivanju, odnosno performansu koji bi sve to objedinio. Izazov bi bio ukoliko bih to koncipirala samostalno, jer sva moja performativna iskustva koja sam imala do sada, bila su u okviru grupe, pa se samim tim tu dešavala i neka energetska razmjena. Koliko god da svako radi svoj dio, bilo da je to ples, muzika, govorenje stihova, nekako svi budu dio cjeline koja je performans koji komunicira sa publikom. Mislim da bi tako nešto bilo i te kako moguće, a mislim i da koncept koji ima knjiga ‘Igra makazama’ može i performativno da se predstavi. Svakako, osjećam da bi mi za to trebalo još malo promišljanja, pripreme, možda i hrabrosti, ali vidim to kao moguće”, iskreno odgovara Vujošević.
Ona dodaje da svaki od medija kojima se izražava za nju predstavlja isti prostor izraza, donosi isti sadržaj i teme, samo prikazane kroz te medije.
”Postoje, naravno i izvjesne razlike. Koliko god ja da vidim jezik i pisanje kao neki svoj izraz, slikanje mi je veoma korisno i potrebno kad treba obuhvatiti neka iskustva koja možda nijesu do kraja dovedena u svijest i do kraja verbalizovana. Naravno da postoje takvi sadržaji koji prosto, ukoliko nijesu još osmišljeni ili opojmljeni prije će naći svoj izraz u nekom drugom mediju. To isto važi i za ples gdje tijelo predstavlja instrument, jer je tijelo isto kao slika. Mislim da tu ponekad može malo dublje da se ode u odnosu na samu pisanu riječ, baš zato što mogu da se obuhvate neka pisana iskustva, a sa druge strane u riječ ne može sve da stane. Kad mi treba neki dublji nivo, u ovom trenutku bih rekla da mi ga slikanje pruža. Ples se dešavao u okviru grupe i više zahtijeva neku postavku, pripremu, određeno mjesto, ljude i kontekst, za razliku od slikanja koje je apsolutno samostalna stvar”, ističe umjetnica.
Kad je ples u pitanju, ona kaže da se plesnom improvizacijom bavila do prije nekog vremena, kao članica jednog eksperimentalnog sastava gdje je prvi put stekla iskustvo u improvizaciji koje joj je značilo u mnogo aspekata.
”To iskustvo pokazivanja sebe takvog kakav si, u datom trenutku, bez pripreme, bez odbrane..., to mi je bilo važno, jer pokušavam da pronađem prostor za pokazati se u svemu što radim, a ovo je bio još jedan potpuno drugi nivo i iskustvo koje su donijeli interakcija sa članovima grupe, interakcija sa publikom, što mi je mnogo značilo kako lično, tako i u umjetničkom smislu, govori ona o plesu.
Sve to objedinjeno je formalnim znanjem o psihologiji koja ima mnogo udjela u njen umjetnički rukopis.
”Otkad znam za sebe, ja sam neko ko promišlja i traži način da se to nešto promišljeno i pokaže, da od neke unutrašnje stvari postane javna, spoljašnja i vidljiva. Mislim da psihološko znanje unosi neki red, smisao i pruža način da se jasnije sagleda ono što pojedinac nosi unutar sebe i što predstavlja kroz neke umjetničke medije, da osmišljava sadržaje, daje im neku dubinu, širinu, tako da mogu lakše da budu predstavljeni. Psihologiju vidim kao veliku prednost i fantastično oruđe, a planiram i da nastavim obrazovanje u toj oblasti, a mislim da se psihologija i umjetnost baš lijepo nadopunjuju”, zaključuje ona i čitaocima “Vijesti” poručuje:
”Najbitnije je pratiti sebe, slušati sebe, jer mislim da su tu i odgovori i putokazi, uz izvjesnu hrabrost, jer se nekada treba usuditi djelovati u skladu sa onim što možemo nazvati unutrašnjom istinom”.
Planira da se vrati u Crnu Goru, iako region nije inostranstvo
Na pitanje o planovima za dalje, Vujošević ističe da stalno pišem, pa i da je realno očekivati da i to na čemu radi jednog dana postane druga knjiga. Svakako, razmišljam i o različitim načinima predstavljanja, s tim što je sve to trenutno i dalje na nivou ideje.
”Mislim da sve to prati neka životna dešavanja, tok svakodnevice kojem je često potrebno prilagoditi se. Ja to vidim kao prirodne stvari, tokove i procese koji se ne mogu ubrzati ili se intenzivirati, već će se desiti kad treba”, kaže ona.
Na pitanje da li ima u planu da se vrati u Crnu Goru, za razliku od mnogih mladih ljudi kojima je cilj otići i živjeti negdje drugdje, Vujošević odgovara potvrdno ističući da je to najnovija odluka.
”Zapravo imam ambiciju da se vratim u Crnu Goru. To je skora odluka, a relativno skoro će doći i to preseljenje, iz privatnih razloga, u ovom trenutku. Tek skoro sam počela da obznanjujem to, a evo ovim putem. Svakako, ja region ne smatram inostranstvom niti ga svrstavam pod onim ‘van/i’. Život u Beogradu već 10 godina, poznanstva sa ljudima iz regiona učinili su da ne mogu ovaj prostor da dijelim na ‘mi i oni’, jer mi zapravo djeluje da imamo mnogo više sličnosti nego razlika, iako i razlike postoje, ali sličnost prevagnjue. Ne zaboravimo da dijelimo i značajna, skoro pa ista iskustva”, poručuje Vujošević.
Provokacija inspiracije, a ne motiv svakodnevice
Posmatrajući svakodnevicu i razne životne tokove i okolnosti, Vujošević ističe da ne dobija direktnu inspiraciju za stvaranje, već pokušava to da preradi i potom spozna šta želi da iznese.
”Svakodnevica je česta inspiracija, ali u kontekstu nekih detalja koji opaženi takvi kakvi su isprovociraju neke sadržaje da se jave. Svakodnevni motivi pokreću nešto drugo što bi trebalo da bude izraženo i u tom smislu mislim da je poezija vrlo reaktivna, barem kad sam ja u pitanju. Ono što će jednom da bude pjesma prvo bude pobuđeno, da li nekim svakodnevnim iskustvom, odnosom, specifičnim događajem ili uvidom u neka unutrašnja stanja, pa mi je svakodnevica važna u tom smislu, kao inspiracija i pokretač za nešto u meni, više nego za opis svakodnevnog iskustva, iako poštujem i poeziju koja se bavi baš tom svakodnevicom i koristi komunikativni izraz. Kod mene je to više nešto što će podstaći nešto lično i moje i kasnije dobiti oblik kroz određeni medij”, kaže Vujošević.
Bonus video:
