Aktivizam umjetnika i javno istupanje u prethodnim decenijama bilo je gotovo zanemarivo, osim primjera koji su zbog svojih istupa trpjeli različite posljedice, saglasni su sagovornici “Vijesti”.
Osvješćivanjem sopstvene slobode govora, mogućnosti i moći javnog iskazivanja (ne)zadovoljstva, udruživanja, umjetnici su to pravo počeli sve češće koristiti, čemu je crnogorska javnost i nedavno svjedočila.
Kakav je (bio) angažman, aktivizam, ali i vidljivost umjetnika u javnom životu i društvenim procesima, da li je i koliko zapravo važno da umjetnici iznesu svoj stav i kreiraju vid intelektualne elite, te da li je to slučaj u Crnoj Gori, komentarišu sagovornici “Vijesti” prepoznatljivi po svom djelovanju, kako na polju umjetnosti, tako i u društvu, ali i na ulici.
Važno da se glas umjetnika čuje
Glumac Slaviša Grubiša ističe da je važno da se glas umjetnika čuje, jednako kao i svih drugih građana, jer treba ukazivati na probleme i društvene anomalije.
”S tim što bi umjetnici trebalo da budu u prvim redovima. Lično smatram da to jeste u opisu posla bilo kojeg umjetnika. S druge strane, država svakako mora da brine o umjetnicima, a umjetnici moraju da grade svoje ime i integritet i na taj način će i svaka izgovorena riječ ili kritika koju umjetnik izgovori imati veću, ili pravu, težinu. To je zajednički posao države i pojedinca”, kaže on.
Filmski reditelj, ekološki i građanski aktivista Mladen Ivanović, koji, iako pripada mlađoj generaciji stvaralaca, jedan je od rijetkih koji se mogu pohvaliti takvim stažom na polju aktivizma, a on podsjeća da je dužnost umjetnika, prije svega, kreiranje impresije, a ne aktivizam.
”To je samo bonus, ukoliko to osjete kao potrebu. Naravno, uvijek je dobro da se jasno kaže stav, posebno ako znamo da smo živjeli u društvu u kojem se za status na Fejsbuku išlo u pritvor”, dodaje on.
Grubiša je bio jedan od organizatora i govornika na masovnim protestima “Odupri se”, ali smatra da su umjetnici, jednako kao i građani, tek nakon parlamentarnih izbora 30. avgusta 2020. godine osjetili slobodnima da iskažu nezadovoljstvo.
”Kao da je svima pao teret sa leđa: i onima koji su podržavali prethodnu vlast i onima koji su podržavali prethodnu opoziciju, a nisu imali snage da se suprotstave javno. Veoma je značajno i važno što se sada i umjetnici i drugi građani mnogo lakše usuđuju da iznesu stav, kritiku...”, ističe Grubiša.
On ocjenjuje da se u Crnoj Gori glas umjetnika posljednjih tridesetak godina nije čuo onoliko koliko bi trebalo.
”Bili su to sporadični, pojedinačni slučajevi, da ne kažem izuzeci. Nadam se da će se i to promijeniti jer to je samo jedan u nizu procesa demokratizacije društva”, kaže Grubiša.
Ivanović je saglasan i podsjeća na ljude koji nijesu ćutali.
”Osim par časnih i hrabrih pojedinaca, poput Ljuba Đurkovića, malo je ljudi u prethodnih 30 godina javno i aktivno govorilo protiv vladavine Demokratske partije socijalista (DPS). Razlog tome je što se dobar dio narativa razvoja kulture zapravo bazirao na buđenju i stvaranju nacionalnog identiteta. Na čelnim mjestima su sjedjeli podobni ljudi i svako iskakanje iz šina se skupo plaćalo. Jedan od primjera takve borbe je i glumac Aco Radulović. Naravno tu je ekipa Dramskog studija ‘Prazan prostor’ i ekipa ‘Korifeja’ koju uvijek treba spomenuti”, kaže na početku razgovora za “Vijesti” Ivanović.
Piramida umjetnika aktivista DPS-a
Harfistkinja Milica Kankaraš sumira period od obnove nezavisnosti Crne Gore do danas i tvrdi da je i djelovanje umjetnika bilo uslovljeno partijom na vlasti.
”Dakle, od 2006. godine formirana je piramida umjetnika - partijskih aktivista DPS-a. Predstavljajući se kao veliki rodoljubi, svoje interese su ostvarivali kroz otvorenu podršku (Milu) Đukanoviću. Na vrhu te piramide se nalaze oni koji su bili ministri, direktori institucija kulture i dobitnici nacionalne penzije. Od strane tadašnjeg režima su proglašeni za istaknute kulturno-umjetničke stvaraoce; dobili su Trinaestojulsku i druge državne nagrade i apanaže. To su vam oni veliki intelektualci - branitelji državnih interesa. Ispod njih se nalazi niz umjetnika koji su dobili funkcije u državnim institucijama kulture, takođe po partijskom ključu. Ljudi koji nijesu bili članovi nijedne interesne, političke grupe, a rade u svojoj struci su na nivou statističke greške”, komentariše ona.
Ivanović dodaje da je većina na to bila nijema.
”Odnosno, čuvali su stečene pozicije. I ja to mogu da razumijem i tome ne treba preoštro suditi. Evo, padom DPS-a smo konačno ušli u višepartijski sistem, pa su ljudi otkočili svoj strah. I neka se bune, neka jasno govore što im nije pravo. To uvijek podržavam jer i ovi koji su zasjeli na te nove pozicije nisu mnogo bolji od prethodnika”, ističe Ivanović.
Ipak, podsjeća on, ne smije se generalizovati i reći da se za kulturu nije uradilo ništa tokom prethodne tri decenije.
”Ne smije se upasti u tu mantru bespomoćnosti, a da je sad odjednom kao sve u redu. Nije. Isti su ljudi ostali na svim mjestima samo su neki preletjeli, a neki se umirili... Imamo (Vesnu) Bratić... Imamo (Mašu) Vlaović kao dokaz da se ništa ne mijenja”, kaže Ivanović.
Posljedice i marginalizovanje
”Imali smo raznih primjera da umjetnici koji izraze svoj stav kroz javno izgovorenu riječ, performans, kritiku, u bilo kojem obliku, budu skrajnuti, diskriminisani na raznim nivoima. To je nešto što ne bi smjelo da se dešava u bilo kojem, iole demokratskom, društvu”, kaže Grubiša.
Njega je na aktivizam podstaklo kompletno stanje u društvu, za koje vjeruje da su ga svi bili svjesni. Ali je za svoje javne istupe snosio odgovornost, pa i posljedice.
”Nisam mogao da sjedim, gledam sa strane i čuvam svoju platu dok nas sve zajedno neko krade, ucjenjuje, prosto rečeno od svih nas pravi budale. A posljedice koje sam trpio: ostao sam bez posla, više od dvije godine nisam radio nijednu novu predstavu u bilo kojoj državnoj ili lokalnoj instituciji kulture, privođen sam u policiju bez ikakvog osnova i pozivan na informativne razgovore”, prisjeća se Grubiša koji bi, ističe, opet isto postupao.
”Bilo je svega tu, ali treba opraštati i ići dalje. Nema ova zemlja previše ljudi koji mogu da je vode na valjan način, a ono što treba je one koji su radili loše stvari lišiti odgovornosti upravljanja”, poručuje Ivanović.
Kankaraš tvrdi da je mala grupa (glasnih) umjetnika bila gurnuta na društvenu marginu, gdje i sebe svrstava i ističe da takvih primjera na kulturno-umjetničkoj sceni nije malo ni danas.
Ivanović je saglasan i nabraja samo neke u nizu primjera.
”Prvo smo imali zabranu predstave Zlatka Pakovića, od Sekretarijata za kulturu Glavnog grada. Pa smo imali prijetnje direktorici Centra savremene umjetnosti (Jeleni Božović) od ministarke Vlaović, pa su silom progurali, po dobro isprobanom maniru DPS-a, isti taj muzej... Dakle, ostalo je sve isto, samo više ne postoje tako snažne poluge političke/partijske moći. Problem je u tome što oni koji upravljaju kulturom Crne Gore se vode kratkoročnim i sopstvenim ciljevima”, kaže on.
”Što se više budemo bunili, to ćemo više sticati prava”
Ivanović pozdravlja nedavne proteste umjetnika, prvenstveno glumaca Gradskog pozorišta Podgorica, povodom Granskog kolektivnog ugovora.
”Radujem se što se taj vid aktivizma budi i u njima. Svako izražavanje nezadovoljstva i svako slobodno mišljenje je dobrodošlo. I svi zdušno treba da ih podržimo da ostvare svoja prava. Što se više budemo bunili, to ćemo više sticati prava. To je valjda i poenta demokratije. Da sad ne govorim o direktnoj demokratiji”, kaže on.
Grubiša smatra problematičnim što se u većini slučajeva umjetnici “bune samo kada se nešto tiče njih ili nas samih”.
”Ne znači da je to pogrešno i da se ne treba buniti. Ima pojedinačnih slučajeva gdje umjetnik kao pojedinac podiže glas za razne probleme, ali fali više zajedničkog djelovanja. U svakom slučaju, i to se mijenja i ide na bolje, osjeća se više slobode, više potrebe da se nešto javno kaže, a to je ujedno ono što očekujem i u budućnosti - da umjetnici budu ti koji će pokazivati društvu kakvo je u stvari, što kroz umjetnički izraz, što kroz živu riječ. Prava iskrena kritika može svima da donese samo dobro, ali mora i druga strana kritiku da osluškuje”, preporučuje Grubiša.
Ivanović dodaje da je ključna stručnost i otkriva svoja očekivanja.
”Da na čelu kulture sjede ljudi kojima sopstveni kratkoročni interes nije ispred opšteg i da to ne budu partijski činovnici već ljudi koji su obrazovani u toj oblasti. Ima stručnih ljudi i iz vremena kad je vladao DPS, ima i onih ljudi koji nisu htjeli u partije pa su bili ignorisani, ima novih mladih ljudi... Dakle, ima ljudi! Samo treba skloniti one koji se laktaju”, zaključuje Ivanović.
Bonus video:
