Jedinstvo koje je svojstveno dobrom, lijepom i istinitom, neizbježno dovodi književnost u dodir sa pitanjima koja su na pravi način i politička težnja za dobrim. Socijalna pravda za sve, obrasci postupaka i posljedica, moralni značaj izbora, odgovornost, mudrosti i ludosti naših sklonosti - kako privatnih tako i javnih. Odnos politike i književnosti, na osnovu zajedničkih pretpostavki je takav da će književnost uvjek imati političku relevantnost, čak i kad nije otvoreno politička. Ovo je ključno za prožimanje politike i književnosti.
Jedna od najvećih opasnosti za intelektualni život jednog društva jeste mlaka, bezvoljna misao, koja ne vodi stvaralaštvu. U politici se često dešava da gubimo iz vida principe i ciljeve koji definišu i pokreću javni život. To rezultira svođenjem političke filozofije na ideologiju, samog državnišsta na puku kampanju, zakona na regulativu, politike na pragmatiku, retorike (one zdrave) na polemiku.
Prepoznajete li našu turobnu stvarnost u svemu ovome?
U literaturi ne nailazimo samo na didaktičku sposobnost, ona je i snažan podsjetnik naše zavisnosti od stvarnosti. Književnost je politički važna, kako zbog mudrosti koju može da pruži o našem političkom, društvenom i etičkom iskustvu, tako i zbog oblikovanja duhovnog. A duhovno je upadljivo odsutno u modernom društvu. Navikli smo sebe na jasna uputstva kako da se ponašamo i budemo politički korektni u našim, skoro uvjek nepogrešivo pogrešnim političkim vremenima. A književnost je tihi poziv da ipak prvo razmotrimo “kako nebesa idu, prije nego što pomjerimo zemlju”.
”Književnost je potrebna politici kada daje glas onome ko nema glas, kada daje ime onome ko nema ime, a posebno svemu onome što sam politički jezik isključuje ili teži da isključi. Književnost je kao uho koje može da čuje više od politike. Književnost je kao oko koje može sagledati izvan hromatske skale na koju je politika posebno osjetljiva” (Italo Kalvino, Upotreba književnosti).
Uvo politike često ne registruje huk mase, a osjetljivo je na šapat privilegovanih. Usamljeni glas pojedinca koji ne pripada nijednoj političkoj grupaciji, često ostaje nečujan.
Književno djelo je po svojoj prirodi dijelo jedne svijesti. Često nas privlače djela u kojima svijest govori i izražava svoj doživljaj svijeta na vrlo individualan način. Omiljeno nam je, kako ističe Salman Ruždi, upoznati one pisce čiji su “glasovi neskriveno sopstveni”, koji potpisuju svaku riječ koju napišu. Jer politika teži makroskopskom pa je pojedinačni glas potisnut glasnijim povikom kolektiva. Književnost aktivno osluškuje glas pojedinca - onog koji nije uronjen u gomilu.
U politici postoji izvjesna tendencija ka bipolarnosti slike samog društva, na crno i bijelo. Ljevica ili desnica? Ili šte sa nama ili sa njima? Za ili protiv. Ova sklonost politike da svijet svede na crno-bijelu sliku, sa otporom uključuje svako nijasniranje. A upravo je nijansiranje potrebno, ta izmiješanost glasova, ljudi, naravi, pojava...
Književnost služi kao korektiv je prolazi kroz politčku zavjesu ćutanja. Jer... “pisac govori i kada ćuti”. Za sve one koje politika ne vidi i ne čuje, književnost im dozvoljava da budu saslušani i viđeni. Nekad je to šapat a nekad i urlik - zavisno od stanja u društvu.
Postavlja se pitanje, zašto je sve ovo važno? Zašto je književnost neophodna politici i zašto je ona mudrost jedne ludosti? Odgovor bi bio da ako politika teži da stvori blagostanje za svakog građanina (to nikada ne poriče nijedna politička opcija) onda se svi interesi, ma koliko mali i usitnjeni bili, moraju uzeti u obzir. Književnost olakšava ovaj proces tako što osigurava da svi šapati, svi glasovi i povici pojedinaca uđu u debatu o društvu, o tome kako treba da živimo i čime da se vodimo da bi nam bilo bolje. Da ne bude kako Nušić kaže da je “lakše biti ministar no berberin... jer ministar i ako poseče - (nikad) nije kriv”.
Politici je neophodna književnost, a samoj književnosti je politika često breme. Književnost stoji za sebe i na taj način je ideal za politiku. Njena sloboda, mudrost i individualnost su u suprotnosti sa principima na kojima počiva sama politika. Književnost je posvećena slobodi, od Voltera do Ruždija, boreći se uvjek protiv ideje koja je bezvremeno prisutna u politici - da lične slobode treba žrtvovati u ime bezbjednosti (lične i materijalne).
Ideja o direktnom uključivanju političkog sadržaja u književno djelo je često prisutna ali je ujedno i predmet kontroverzi i otpora. Mnogi vjeruju da Litterature engagee djeluje poput propagandnog pamfleta. Postoje i tvrdnje da autor koji se okrene politici, nikada ne stvori djelo dostojno dobrog književnog stvaralaštva. Prava mjera bi bila možda rješenje za to.
Vjerujem da je taj strah pretjeran, jer sukob između morala i ideologije ima gotovo uvjek političku inspiraciju. Svaki segment našeg života, pojedinačno ili kolektivno, odiše politikom. “Nije li politika, zapravo, samo vještina da se laže u pravi čas?” (Volter).
A fikcija (književnost) je često tek puka izmišljotina književnih “lažova”, koji vape za istinom na kraju svoga djela.
Bonus video:
